Dva švicarska grada – Zürich i Winterthur – uvode minimalnu satnicu koja će iznositi 23,9 eura odnosno 23 franka te se tako pridružuju grupi pokrajinskih kantona koji su već propisima regulirali najniža moguća primanja zaposlenih građana.

Minimalna plaća uobičajeno je rješenje u zapadnim liberalnim demokratijama, ali minimalne plaće koje uvode Zürich i Winterthur prednjače svojom visinom. Radi se o iznosu od oko 4.000 švicarskih franaka mjesečno, što je oko 4.075 eura.

Poređenja radi, minimalna plaća u Njemačkoj je 2,7 puta niža nego što će biti u Zürichu i Winterthuru. Uostalom, 4.075 eura zajamčene minimalne plaće više je i od prosječne plaće u Njemačkoj koja iznosi 3.810 eura mjesečno, prenosi Jutarnji list.

Politička podrška odluci za visoku minimalnu plaću više je nego jasna; u Zürichu je podržava 70 posto građana, u Winterthuru 65,5 posto. Inicijativu za dizanje minimalne plaće vodile su lijeve stranke uz tezu kako oni koji rade puno moraju pristojno zaraditi. SRF piše: “Oliver Heimgartner, potpredsjednik Stadtzürcher SP-a, oduševljen je: ‘To je velik uspjeh. Ova minimalna plaća pomoći će 17.000 ljudi u gradu Zürichu koji trenutno zarađuju 20 ili 21 franak na sat'”.

U Winterthuru je odgovorni gradski vijećnik Nicolas Galladé (SP) iznenađen jasnim rezultatom.

“Prihvaćamo ovo kao naredbu i sad je počinjemo provoditi”, kaže Galladé. Gradsko vijeće Winterthura isprva je podržalo umjereniji protuprijedlog inicijativi za minimalnu plaću. Kad to nije uspjelo u parlamentu, vlada se izjasnila za inicijativu “Plaća za život”.

Za razliku, dio političke scene neugodno je iznenađen ishodom glasanja, kao i stavovima građana. Ne osjećaju se lagodno zbog inicijative. FDR pojašnjava:

“U Zürichu su se SVP, FDP, GLP i centar borili protiv uvođenja minimalne plaće. Përparim Avdili, predsjednik FDP-a grada Züricha, razočaran je rezultatom. Uvjeren je da se na ovaj način ne može boriti protiv siromaštva. Umjesto toga, izgrađena je birokratija”. Osim toga, takva odluka svakako ne pridonosi da Zürich postane atraktivniji kao poslovna destinacija.

Prema riječima Avdilija, još uvijek ima mnogo neodgovorenih pitanja kad se govori o implementaciji. Primjerice, kako bi se trebala kontrolirati ta minimalna plaća. “Ovdje još ima puno toga za raspraviti”, slaže se Desirée Schiess, predsjednica Winterthur SME Association.

Pravna pitanja također treba pažljivo razmotriti. “Prihvaćamo ovu demokratsku odluku, ali također razmišljamo želimo li pokrenuti pravni postupak protiv nje”. Samo u Zürichu oko 17.000 ljudi zarađuje manje od 4.000 franaka mjesečno. To uglavnom pogađa zaposlenike u sektorima kao što su maloprodaja, čišćenje ili gastronomija.

Dojam je da Švicarska polako i sigurno napreduje prema mjestu gdje se barem razmišlja o udovoljavanju svima prema potrebama, što je samo nalik eksperimentiranju s komunizmom, koji se nikad nije uspio približiti takvim realnim vrijednostima plaća, ali i nekim drugim naizgled ekstravagantnim političkim zamislima.

Naime, kao što su dva švicarska grada odlučila dići minimalnu plaću na više od 4.000 eura, tako su u švicarskoj prijestolnici, Bernu, legalizirali prodaju kokaina kako ovisnici ne bi bili prepušteni kriminalnom miljeu, a Basel, Zürich i Lausanne već provode slični program, ali “samo” za marihuanu.

Situacija, ako ćemo na švicarske političke procese gledati sa zrnom cinizma, nije baš idealna: kokainski ovisnik iz Lausannea neće imati naročite koristi niti od legaliziranja kokaina u Bernu, niti od dizanja minimalne plaće na 4075 eura u Zürichu. Možemo li predvidjeti razvoj događaja u Baselu?