Corinne Hofmann iz Švajcarske je te 1987. godine imala skoro pa savršen život, bila je mlada, lijepa i uspješna. Imala je svoj butik i sređen ljubavni život, a sa dečkom je riješila da te godine turistički posjeti Keniju. U toj afričkoj zemlji njen život promijenio se iz korena na potpuno nevjerovatan način. Na trajektu koji je išao ka gradu Mombasa u Keniji Corinne je primijetila Masai ratnika – opčinili su je njegova ispletena kosa obojena u crveno, gomila nakita i pojas oko međunožja.

Naravno, ona nije jedina turistkinja koja je radoznalo posmatrala kenijske domoroce, ali dok se većina žena zadovolji trenutnom fascinacijom, Corinne je izgubila glavu od ljubavi.

U knjizi “White Massai”, koju je godinama kasnije napisala, ona je ovog ratnika opisala kao “fascinantno privlačnog muškarca”.

Kada se ponovo susrela sa pripadnicima plemena Masai koji su bili njeni vodiči kroz Mombasu, ona je to shvatila kao znak. Corinne, koja je tada imala 27 godina, vratila se kući, prodala svoj butik, raskinula sa dečkom i riješila da napusti najuređeniju državu svijeta, Švajcarsku, i krene put Kenije u potragu za “svojim” ratnikom, nemajući na najmanju ideju o tome šta je dalje čeka, piše Blic.

“Ne znam šta bi on mogao da osjeća prema meni, ali sebi odmah kažem da postoji samo jedan odgovor: “On se osjeća potpuno isto kao ja””, piše ova žena u svojoj knjizi.

“Imala sam najdublji osjećaj da moram da pratim tog čovjeka. Morala sam da ga tražim po cijeloj Keniji. Tri mjeseca sam pokušavala da ga pronađem. Postala sam umorna i bez nade i mislila sam da ga više nikada neću vidjetu. Ali na kraju sam ga našla i bilo mi je drago da samo sjedim sa njim”, ispričala je svojevremeno u jednom intervjuu.

Corinne je pronašla svog Masai ratnika – Lketingu, pripadnika plemena Samburu, u njegovom selu koje se nalazilo na tri dana vožnje autobusom od Mombase. Protiv svake logike i razumijevanja, iako je bila upozorena da su žene manje cijenjene od koza, preselila se kod njega i njegove majke.

Lketinga i Corinnenisu govorili istim jezikom, a čak im je i seks bio loš, ali ona je nastavila da istrajava u svojoj namjeri da ostane pored ovog muškarca. Živjela je u kolibi njegove majke koju Kenijci zovu manyatta, a napravljena je od štapa i kravljeg izmeta. I dok je običnom čovjeku u ovoj mračnoj, zadimljenoj, niskoj “jazbini” teško da tu provede i nekoliko minuta, Corinne je u njoj živjela naredne tri i po godine. Jela je kozje meso i pila čaj sa šećerom i mlijeko pomiješano sa krvlju.

Iako Lketinga nikada nije pričao o svojim emocijama prema čitavom iskustvu, Corinne se nije bavila analizom – prosto je djelovala intuitivno. Ona se na kraju i udala za ovog ratnika na tradicionalnoj ceremoniji u bijeloj vjenčanici, a izbjegla je predbračno obrezivanje zahvaljujući laži koju je njen muž rekao plemenu – da je bila obrezana kao beba.

Ipak, brzo je došlo do prvih problema – kupila je kombi i u njemu otvorila prodavnicu u kojoj se cijelo selo snadbijevalo hranom. Ali, težak put u grad, česti kvarovi na vozilu, krađa i korupcija učinili su njeno poslovanje teškim i ispraznili račun u švajcarskoj banci. Uz to, malarija, hepatitis i neuhranjenost oslabili su Corinnein organizam; imala je samo 48 kilograma na visinu od 180 centimetara. Kada je rodila kćerku Napirai, samo im je hitan let u bolnicu spasio živote.

Intimni odnosi sa Lketingom bili su površni, iako ga je ona naučila da vodi ljubav na zapadnjački način. No, on je počeo da joj zamjera činjenicu da je nezavisna i optuživao ju je za nevjerstvo. Ljubomoran i pomračene svijesti zbog miraa, lokalne biljke stimulativnog dejstva, Masai ratnik postao je nasilan. Korin je 1990. napustila Keniju sa svojom kćerkom pod izgovorom da ide na odmor u Švajcarsku. Međutim, ona je tu ostala zauvijek, a u Barsaloi, selo svog muža, vratila se poslije 15 godina, kada je sniman film o njenom životu, koji se kao i knjiga zove “White Massai”.

Knjiga je inače prodata u više od četiri miliona primjeraka i prevedena je na 26 jezika, a Corinne je napisala još dva nastavka – “Back from Africa” i “Reunion in Barsaloi”.

“Moja svekrva mi je kao majka. Lketinga ima dobar način života, ima dvije lokalne žene i kćerku. Bio je ponosan što nam je pokazao selo”, ispričala je Corinne 2006. kada je ponovo posjetila selo u kome je nekada živjela sa ovim ratnikom.

Corinne nikada nije uspjela da do kraja objasni svoja osjećanja prema muškarcu kog je u knjizi, između ostalog, predstavila kao impulsivnog, ćudljivog, ludo ljubomornog, neodgovornog i sklonog vrijeđanju. Nikada nije uspjela da objasni osjećaj prinude da radikalno promijeni svoj život i ode u Keniju nesvjesna onoga šta joj život sprema. Corinne jednostavno kaže da je poslije prvog susreta sa Lketingom osjećala da se vratila kući, da je otkrila “osjećaj pripadnosti, kao da je pronašla svoju porodicu, svoje ljude”.