Na području Medžlisa Islamske zajednice Cazin postoji 46 džemata sa svojim starim i novim džamijama. U nekim od tih džemata – naprimjer u Stijeni i Pećigradu, potom u Gornjoj Koprivni, Ljubijankićima, Toromanima, Gnjilavcu – uz moderne džamije, u kojima se svakodnevno odvija vjerski život, opstale su i one stare. Među njima i džamija u džematu Ostrožac.

U novoj ostrožačkoj džamiji vjerski život funkcionira od augusta 2018. godine, što se poklapa s vremenom kada je stara džamija zatvorena i napuštena. No uprkos prestanku njene primarne vjerske funkcije, stara džamija i dalje ima svoju materijalnu i simboličku vrijednost. Materijalnu u smislu važnosti za pejzažno-arhitektonsku sliku naselja, i simboličku, zbog identificiranja islamskih vjernika s džamijom kao mjestom za koje ih vezuju lijepa sjećanja.

Stara džamija na Ostrošcu, kao objekt koji datira iz 1909. godine, te molitveni prostor koji svoje ishodište ima u prvoj, ali i svim narednim tvrđavskim džamijama, važan je biljeg na karti kulturno-historijske baštine Cazinske krajine.

Sagledavajući sve u rasponu od oko četiri i po stoljeća, od dolaska islama na ove prostore, stara džamija u Ostrošcu samo je jedna od džamija koje su u tom periodu građene u ovom naselju i tvrđavi. Od pada pod osmansku upravu 1577. godine, pa sve do zauzimanja Bihaća 1592. godine, Ostrožac je bio središte sandžaka, a potom sjedište dizdara i kapetana. Prema historijskim izvorima, prva džamija u tvrđavi podignuta je 1581. godine, četiri godine nakon Ferhat-pašinog osvajanja. Iako se gotovo ništa ne zna o džamijskim objektima iz osmanskog doba, vrijedi spomenuti postojanje drvene džamije u tvrđavi sve do pred sami kraj 19. stoljeća. Od tada je džamija izmještena izvan tvrđave, a nepunu deceniju poslije sagrađena i ova, do danas očuvana Stara ostrožačka džamija.

Uprkos nedovoljno istraženim okolnostima postojanja i rada tvrđavske džamije za osmanske uprave Ostrošcem, pouzdano se zna da se ona nalazila u sjevernom dijelu grada koji se još nazivao i narodnim, za razliku od južnog koji se zvao gospodski. U narodnom dijelu još se nalazila i sahat-kula, dok u gospodskom bili kapetanovi dvori, a kasnije i dvorac.

Zahtjev za izmještanje džamije iz gradskih zidina i njeno podizanje u varoši izvan tvrđave vezuje se za postupanje novog vlasnika tvrđave, austrijskog grofa i bihaćkog okružnog predstojnika Lothara Von Berksa, koji je grad otkupio od porodice Beširević, a koji se još za Lotharova života (umro 1919) vodio kao vlasništvo njegove supruge Isabele. Prema Hamdiji Kreševljakoviću, izvantvrđavska džamija podignuta je 1898, što se i poklapa s vremenom u kojem je grof Von Berks upravljao Bihaćkim okrugom (1896–1905). Naime, nakon što je izmjestio džamiju, od 1900. do 1902. godine Von Berks restaurirao je tvrđavu, porušio kapetanove dvore i sagradio zamak po uzoru na one srednjoevropskog tipa.

I oko izgradnje džamije u ostrožačkoj varoši postoje dileme. Iako Kreševljaković bilježi da je izgrađena 1898, kao godina izgradnje negdje se navodi i 1900, a onda opet i 1904, 1905, 1908. i 1909.

U pokušaju razjašnjenja navedenih dilema, prve dvije godine bi se mogle pripisati mogućnosti početka izgradnje i završetka drvene džamije na Musali, nešto niže od današnje džamije. Nadalje, naredne četiri godine, pak, mogle bi se dovesti u vezu s otpočinjanjem odnosno završetkom novosagrađene kamene džamije koja je podignuta nakon što je drvena stradala u požaru, kako se to na više mjesta spominje.

Kao važan pokretač i akter podizanja kamene džamije s drvenom munarom, spominje se kotarski predstojnik Atif-efendija Bahtijarević. O svečanosti otvorenja novosagrađene džamije pisao je i list Obzor 1909. godine, koji navodi da je svečanost zakazana za 10. septembar iste godine, te da će u sklopu programa biti održana konjska i pješačka trka te trka biciklista, s nagradama za pobjednike. Organizator svečanosti bio je cazinski gradonačelnik Mehaga Omanović.

Zanimljiv podatak iz vremena izgradnje džamije svakako je i Zapisnik Kotarskog ureda u Cazinu od 30. augusta 1904. godine, iz kojeg je vidljivo da izgradnja džamije nije tekla glatko, te da je postojao određeni spor, zbog čega je Zemaljska vlada iz Sarajeva brzojavom poslanim sedam dana ranije obustavila radove. U zapisniku piše da se džamija gradi na zemljištu Huseina Muranovića. Također, u ovom dopisu članovi Građevinskog odbora na čelu s muhtarem Rešid-begom Beširevićem navode sljedeće: “Sadržaj brzojavne uredbe smo razumjeli, ali gradnja je započeta, i da se sada obustavi, dok bi se predmetni spor konačno riješio, trpili bi veliku štetu jer bi nam i ono što je dosad sagrađeno, to jest zidovi sa drveninom do rogova, propalo, a i raspuštanje radnika i majstora, te kasnije opet traženje istih bi nam troškove nanijelo. Obustaviti sada skoro dovršenu gradnju džamije značilo bi za nas to, da je ne bi kasnije bili u stanju dograditi.”

Iz vremena koje se može vezati za izgradnju ili završetak izgradnje drvene džamije na Musali korisno je spomenuti i molbu građana Ostrošca upućenu Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu i Zemaljskoj vladi od 30. aprila i 5. maja 1899. godine, a u kojoj se traži odšteta za uništenje skele na rijeci Uni podno Ostrošca, a koja je do izgradnje drvenog mosta preko rijeke (1873. godine) bila u službi vakufa džemata i gdje je godišnje ubirano od 160 do 200 felera. U navedenoj molbi kaže se da su se od prihoda koje je džemat ubirao od skelerine podmirivale obaveze imama i mujezina u džematu te se od Vakufskog ravnateljstva traži naknada štete u iznosu od “po 200 felera godišnje iz suviška drugih većih vakufa po BiH” ili da se “dozvoli na sagrađenom mostu pobirati mostarinu u visini polovice dotadašnje skelerine”.

Potpisnici molbe muhtar Hasan Burzić, potom Miralem-beg Beširević, Juso Dželalagić, Ibrahim-beg Beširević, Okan Đuzelić, Alija Jašaragić i Omer Đuzelić tvrde da je skela pod Ostrošcem i pravo prijevoza na njoj bila vakuf ostrožačke džamije od pamtivijeka. Navedeno pravo, tvrde potpisnici, u stara vremena su i “osmanski sultani potvrđivali fermanima i beratima”.

 Po svemu sudeći, nakon što je drvena džamija na Musali izgorjela u požaru, podignuta je nova kamena džamija, koja je građena nekoliko godina i konačno svečano otvorena 1909. godine. U prostornom smislu, od izgradnje do danas džamija je zadržala iste vanjske dimenzije 14 x 12 metara. Godine 1965. desila se njena prva rekonstrukcija. Tom prilikom zamijenjen joj je krov te izgrađena nova betonska munara koju je podigao neimar Hasan Šahnović Did. Također, u džamiju je uvedena struja i postavljeni su lusteri. Prva značajnija unutrašnja obnova rađena je 1977/1978. godine, potom ponovo osamdesetih godina 20. stoljeća, i na koncu nekoliko puta poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako zbog potrebe zastakljivanja razbijenih prozora, tako i iz potrebe za utopljavanjem.

U vizualnom smislu džamija na Ostrošcu predstavlja objekt pravougaonog tlocrta s četverovodnim krovom uvučene strehe. Drvena konstrukcija od greda i pričina prekrivena je crijepom, a iz unutrašnjosti potkovana jednoličnom jelovom daskom. Vanjska fasada, kojom su ožbukani debeli zidovi, žuto-bijele je boje. Osam izduženih prozora, koji pokrivaju obje etaže i omogućuju dnevno osvjetljenje molitvenog prostora, podijeljeni su na dva velika krila od kojih svako ima po dvanaest ravnomjerno raspoređenih dionica. Prije ugradnje plastične stolarije sa zamućenim plohama, željezna su okna bila ispunjena prozirnim i vitražnim staklima. U pročelju su dva, a sa strane po tri prozora, dok se na ulaznoj strani nalaze vrata. Dvanaestougaona munara visoka je 22 metra, a na njenom postolju nalazi se natpis koji je sačinio Mumin-efendija Bajrić, čiji prijevod glasi: “O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se poslaniku i predstavnicima vašim.”

Unutrašnjost ostrožačke džamije, arhitektonski posmatrano, ima prilično jednostavan izgled. Uvidom u mnoge stare krajiške džamije, čiji mihrabi i mimberi pršte toplijim materijalima i raskošnijim i kreativnijim majstorskim izvedbama, s pravom se može zaključiti da je do pojednostavljivanja njenog enterijera došlo prilikom prethodnih rekonstrukcija i adaptacija a koje su rađene bez mišljenja osoba pozvanih da kreiraju rješenja i nadziru radove na rekonstrukciji kulturnih dobara kakvim pripada i ostrožačka džamija. Tragom navedenog može se pretpostaviti da je ranija ograda na mahfilu bila od drveta, a prvotni mihrab i minber predstavljali znatno bogatija, raskošnija i estetski moćnija neimarska rješenja. Centralni luster prenesen je na sprat iznad mahfila, a na njegovo mjesto postavljen je novi. Također, ranija ulazna vrata bila su drvena, a sad su plastična. Predulazni zid dijelom je uklonjen i po njegovoj sredini napravljen je široki lučno zasvođen portal.

Sve u svemu, uprkos tome što se današnji džamijski enterijer možda i ne doima ničim posebno zanimljivim, pažljivi posmatrač ipak će naći notu monumentalnosti u mnogim detaljima iz njene nutrine. Iako prilično pojednostavljenih izvedbi, ni mihrabu i mimberu ne manjka sklada, monumentalnosti i šarma. Okolnost da ostrožačku džamiju odlikuje odsustvo raskoši otvara mogućnost za buduće ukrašavanje njenih zidova prikladnim kaligrafskim izvedbama.

Džemat Ostrožac obuhvata zaseoke Ostrožac-Grad, Ostrožac-Brdo i Ostrožac-Una. Smješten je uz magistralnu cestu Bihać – Cazin, na približno osam kilometara od centra Cazina. Ima više od 600 domaćinstava. Osim uobičajene imovine, džemat posjeduje i više od 150 dunuma zemljišta.

U dugoj prošlosti u ovom džematu službovalo je mnogo imama. Zbog velikih potreba džamije i mektebi-ibtidaije, u nekim periodima bila su angažirana i po dva službenika. Na osnovu dostupnih izvora zna se da su imamsku službu dosad obavljali Ahmed-efendija Memić (1876–1916), Ahmed-efendija Semanić (1899–1925), Hasan-efendija Toromanović (1916–1926), Smail-efendija Buljubašić poznat i kao Sinan-efendija Buljubašić (1926–1933), Sulejman-efendija Topić (1933–1937), Abdullah-efendija Omanović (1937–1938), Bećir-efendija Nadarević (1938–1945) i (1951–1957), Mehmed-efendija Malkoč (1958–1976), Hidajet-efendija Hujić (1976–1985), Hajrudin-efendija Gobeljić (1986–2018), te sadašnji imam Ale-efendija Ćehić. Kao neko kome je ostrožačka džamija matična džamija od samog rođenja, Ale-efendija upućen je u prošlost ovog džemata.

“Tvrđavska džamija u Ostrošcu izmještena je u naselje vjerovatno zbog želje za svakodnevnim mirom porodice Von Berks. Po kazivanju starijih, otkako je izgrađena, džamija je gotovo uvijek bila puna na džumi, i ljeti i zimi. O samoj godini izgradnje postoji dilema, ali ono što je sigurno jeste da je u startu izgrađena u dimenzijama 14 x 12 metara i te veličine je ostala do danas. Molitveni prostor u unutrašnjosti bio je manji za jednu trećinu, jer je posljednja trećina služila kao predulaz, u kojem je s lijeve strane bio mekteb, a s desne stepenice za sprat i mala ostava. Iz predulaza se kroz vrata stupalo u centralni dio džamije. Nakon posljednjeg rata, kad je mekteb premješten u džematsku kuću, uklonjen je dio prezida, i otad se cijeli prostor koristio za klanjanje. Izvorna munara bila je drvena i izdizala se s krova.

Kako je u više navrata oštećena od udara jakih vjetrova, jedno vrijeme bila je uklonjena pa je džamija nekoliko godina bila bez munare. Prilikom rekonstrukcije 1965. godine dozidana je današnja munara. Temeljna adaptacija džamije izvršena je od 1977. do 1978. godine. Većinu radova izvodile su džematlije vlastitim sredstvima, a po završetku radova priređen je mevlud. U proteklom ratu naselje je često granatirano, tako da su joj krov i prozori bili devastirani i u njoj se nije klanjalo. Poslije rata, među prvim džamijama na području Bihaćkog muftijstva, u džamiju je uvedeno podno grijanje, a u narednim godinama je i klimatizirana. U funkciji je bila do 4. augusta 2018. godine, kada je otvoren Islamski centar”, ispričao je Ale-efendija.

Imajući na umu da je džamija sama po sebi kulturni spomenik, Ale-efendija naglašava da je mnogo starih džamija u Krajini porušeno. “Razumijem okolnosti kada je džamija bila potpuno devastirana ili nije imala neku arhitektonsku vrijednost, pa su je ljudi srušili i podigli novu. Ali ako je bila u dobrom stanju, s dugom tradicijom postojanja, s određenom formom monumentalnosti, i da su je ljudi iz čista mira srušili, to ne mogu razumjeti”, kaže Ale-efendija ističući da stanovnici Ostrošca žele sačuvati svoju džamiju i pronaći rješenja za njenu buduću funkciju.

“Na koncu, mnogo lijepih stvari i emocija veže nas za nju. S vremena na vrijeme se okupimo, očistimo je i provjetrimo. Postoji ideja da se u njoj izlože stari Mushafi, te da se stavi u funkciju turizma. Svjesni smo da bilo šta od toga nije lahko izvodivo i da je prethodno potrebno jasno definirati sve detalje. Međutim, zasad je najvažnije da postoji svijest za njeno očuvanje”, objašnjava imam ostrožačkog džemata.

Ale-efendija dobro pamti i predratno, a još bolje poratno vrijeme, kada je džamija postala tijesna za veliki broj džematlija. “Prije rata na teravih-namazu bila su po tri, a na džumi po četiri safa. S vremenom je postajala sve punija, a safovi sve nabijeniji. Za vrijeme Bajrama klanjalo se i u mektebu i u dvorištu. U jedan saf moglo je stati 15-17 ljudi, tako da je mogla primiti približno 150 ljudi. Tako se i javila potreba za novim objektom s kojim smo dobili novi prostor, ali i nove džematlije. U novoj džamiji danas se održava bešvakat. Broj klanjača je uvećan, tako da, i kad je najmanja posjeta, imamo više od 200 klanjača na džumi. U vrijeme početka izgradnje nove džamije džemat je brojao približno 550 domaćinstava, a danas taj broj prelazi 600. Mekteb je ranije bio na dva punkta, a sad smo sve sjedinili u jedan prostor. Lijepa je posjeta djece u mektebu, i u prosjeku imamo od 70 do 90 djece. Uglavnom, vjerski život je u usponu i još, hvala Bogu, ne osjećamo izravne posljedice iseljavanja.”

Svjestan je efendija Ćehić da stvari u džematu nikad ne mogu biti idealne, a posebno kad je riječ o krajiškom čovjeku.

“Krajišnik je takav da, kad uradiš sto dobrih stvari, a onda i jednu grešku, ta greška u njegovim očima bude veća od svega ostalog. U početku čovjeku ne bude svejedno zbog toga, ali s vremenom shvatiš da je naša sredina takva i onda lakše funkcioniraš. Često se sjetim one izreke koja kaže: ʻKad sam imao 20 godina, brinuo sam o tome šta drugi ljudi misle o meni, kad sam imao 40, bilo mi je svejedno šta ljudi misle o meni, a kad sam namirio 60, shvatio sam da niko nije ni mislio o meni.ʼ E baš tako je i s ljudima. U afektu ʻistresuʼ ono što misle i odoše. I ne misle oni nit’ se puno zamaraju s tim. A inače, za imama je najbolje ako se uspije zbližiti s džematlijama. Ako je prirodan, skroman, onda i lakše prodire u dušu džematlija, zadobija njihovo poštovanje. Svijet se danas puno promijenio pa i savremeni čovjek i džematlija, tako da i svaki hodža mora naučiti živjeti s tim. Kad je vjera u pitanju, ljudi čitaju i istražuju sve i svašta, i uzimaju samo ono što im paše. I sve više je onih koji vole ispravljati hodžu i držati mu predavanje. Nije kao nekad kada se u hodžu gledalo s mnogo većim poštovanjem”, završava Ale-efendija, koji je džematski imam u Ostrošcu od 1. septembra  2018. godine, piše Stav.

CIVILIZACIJSKI SIMBOL STANOVNIŠTVA OSTROŠCA

Uz tvrđavsku džamiju u Stijeni te Gradsku džamiju u Cazinu, ostrožačka džamija jedna je od najznačajnijih starih cazinskih džamija. Istraživanjem tvrđavskih džamija u Krajini, a posebno ostrožačke bavio se i profesor historije Bahrudin Beširević. Po njegovom sudu, sve tvrđavske džamije u Krajini bile su prvenstveno u funkciji očuvanja tvrđava kao fortifikacijskih objekata.

“Po zauzimanju Bosne Osmanlije su ciljano postavljali džamije u tvrđave, jer tvrđavu ili kuću možeš, ali džamiju ne smiješ napustiti, što je bio dodatni vojno-politički potez kojim se motiviralo branioce da odvažnije brane tvrđave. Kad je riječ o ostrožačkoj tvrđavskoj džamiji, općepoznato je da je ona izmještena u vrijeme kada je okružni predstojnik Lothar von Berks otkupio tvrđavu. Postoji u narodu priča da je Isabela bila ta koja je tražila izmještanje džamije, što, po mojim saznanjima, nije tačno. Naprotiv, Isabela je slovila za dobru osobu i bila je ʻdobri duh gradaʼ. S druge strane, njen muž Lothar bio je čista suprotnost. On je bio ministar u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. I valjda je zbog nekog političkog gafa za kaznu poslan na službu u Bihać. Odluka da se džamija izmjesti iz tvrđave bila je ustvari njegova, ili pak odluka službene politike Austro-Ugarske. Jer pored džamije, koju je izmjestio, on je porušio i kapetanove dvore i na istom mjestu sagradio zamak. Kad se sve posmatra s vremenske distance, to su bila dva vrlo važna simbola koja su predstavljala stubove identiteta bošnjačko-muslimanskog naroda koji je tu stoljećima živio i osmanske uprave koja je tu postojala. Ali on je to mudro odradio, sugerirajući narodu da će sagraditi novu džamiju izvan tvrđave. I po predajama, ta je džamija trebala biti potkupolna, ali je ponestalo sredstava pa je dovršena u četverovodnom stilu”, tvrdi Beširević i nastavlja:

“Današnja je džamija nekoliko puta obnavljana i prepravljana. Žalosno je što u svim tim obnovama nije bilo kvalitetnog nadzora, pa je u velikoj mjeri narušen njen autentični enterijer. Mnogo toga je bespotrebno uklonjeno i oskrnavljeno. Danas njena unutrašnjost ima punu funkcionalnost, ali mnoga rješenja djeluju prilično pojednostavljena, što po svemu sudeći ni izbliza nije bilo tako u izvornom stanju. Ali to je vjerovatno posljedica činjenice da za neke stvari treba vrijeme sazreti, a kod obnove džamije očigledno nije falilo odlučnosti i volje, ali jeste zrelosti. Sjećam se koliko sam energije potrošio da pokušam uvjeriti ljude koji su vodili rekonstrukciju da plastična stolarija nije rješenje za ovako staru i značajnu džamiju i da imaju pravila kako se takvi objekti obnavljaju. Pobijedila je ona narodna: ʻPare su tu da se trošeʼ, tako da je i kod takvih odluka prevagu odnio novac, a ne znanje i struka. Kad je otpočela izgradnja nove džamije, također sam predlagao da se prvo definiše buduća funkcija stare džamije i da je ne ostavljamo bez jasnog plana o održavanju. Jednostavno kazano, ona je naša DNK i kao takva nam daje civilizacijsku podlogu i olakšava argumentiranje višestoljetnog bitisanja na ovim prostorima. U kontekstu značaja ove džamije, volim često kazati da su Gradska, potom Stijenska i Ostrožačka džamija za Cazin ono što su Gazi Husrev-begova, Careva i Ali-pašina za Sarajevo.”

Nakon tvrđave, Stara džamija na Ostrošcu danas je najznačajniji civilni objekt u ovom naselju. Shodno statističkim karakteristikama njenih zidova, krova i munare, te funkcionalnosti molitvenog prostora, može se reći da je u vrlo dobrom stanju. Međutim, doda li se svemu njena arhitektonska, kulturno-historijska, ambijentalna pa i simbolička vrijednost, Stara ostrožačka džamija zaslužuje da je se čim prije uvrsti među nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine.