Stojan je tom prilikom iznijela vrlo radikalne stavove o Srbima s porukom da ih treba istrijebiti.

– Živjeli smo u vremenima u kojima se stalno mijenjao naziv našeg jezika, dakako hrvatskog jezika, jezika kojim su nas učile govoriti naše majke i koji smo uvijek zvali hrvatski jezik. Bio je, dakle, jedno vrijeme službeno hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski. Koja zbrka u njegovom imenovanju, a samo zato da ne bude nazvan jedinim ispravnim imenom – hrvatski – navela je Stojan negirajući time postojanje bilo kojeg drugog jezika na prostorima bivše Jugoslavije.

Govoreći o tome da Srbi smatraju dubrovačko naslijeđe svojim, Stojan je iznijela svoj nacionalistički i radikalan stav uporedivši “Srbe sa bubama koje treba iskorijeniti”.

Iskrivili smo, očito, dubrovački govor, čak ga i izgubili, a onda imamo naše susjede koji nas svako toliko, a rekla bih čak u nekom pravilnom intervalu podsjete da sve što se u Dubrovniku događalo da je to njihovo nacionalno nasljeđe i nema veze s Hrvatskom.

– To je dosta postalo redovno, svake godine imamo deklaraciju, povelju, zakon. Svake godine imamo novi udar. Čovjek bi mogao reći, pa šta nas briga šta Srbi rade i govore – kazala je Stojan.

Trebamo li se obazirati ili oglušiti na njihova prisezanja?

– Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira na to koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi neko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati. Poslije niza godina uspješne borbe i nadjačavanja njihove prepravljivačke strategije, one nestanu. Ne znam je li trajno, ali iz moje kuće su nestale i već ih dugo nema. Tako i s predatorima koji nam vrebaju s granice. Čovjek se ne smije opustiti – kazala je Stojan.

Znači ne preostaje nam nego ustrajnost!?

– Oni su vrsta agresivno-invazivne čeljadi koji jednostavno ne odustaju. Baš kao i ove gore bube, koje se uvuku u kuću. Baš zato moramo djelovati. Svih ovih godina pišem objavu, izjavu, podnesak. Onda sam si razmišljala zašto to radim svake godine iznova. Napisat ću jednu te istu kratku izjavu i jednostavno ću je starinski šapirografirati. Svake godine, novi broj primjeraka jer ne očekujem da će oni stati. To su ljudi iz čijih se objava i izjava, prije svega razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stepen razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom. Ko je danas, na ovom svijetu, od civiliziranih naroda opsjednut grabljenjem prostora. Barem danas živimo neopterećeno, slobodno, možemo živjeti gdje god želimo, nakon što čovjek pošteno zaradi neki novac. Želiš biti na moru, odi na more, kupaj se, plati hotel, vikendicu, možeš cijelo ljeto provesti na moru. Ne, to njima nije dovoljno. Oni žele posjedovati, žele posjedovati tuđi prostor! Na kojem nikad nisu bili i na kojemu se ne snalaze. Cijelo ovo pitanje jezika i književnosti je prostor. I ko to ne vidi na takav način, u zabludi je! I to treba znati, razumjeti i uporno, kao što oni uporno kao bube napadaju, mi se moramo braniti – kazala je Stojan.

Na pitanje novinara – hoće li njihove pretenzije ikad stati, Stojan odgovara:

– Ne, dokle se ne budu imali nečim drugim baviti. Oni to rade od otprilike 1850, od Ilije Garašanina, pa poslije, početkom 19. stoljeća Jovana Skerlića. Još od tih vremena stalno se javljaju kolovođe i nadriučenjaci. Bilo je i Hrvata koji su zbog vlastitog sebeljublja i sebičnosti sudjelovali u otimačini vlastitog naroda. Neću im spominjati imena jer nisu zaslužili. Srbija je zemlja koja danas ima velike probleme, u nezavidnom su položaju, i čim je tako, a da bi skrenuli pogled običnog čovjeka na nešto drugo, vraćat će se na nas, na naše književnike, pisce katoličke provenijencije, našu književnost, na naš jezik. Onog trenutka kad dobiju ekonomski zamah, a bilo bi puno bolje da prethodno dožive duhovno pročišćenje (jer bi inače mogli opet u rat), a ono uvijek ide uz napredak misli, oni će se ostaviti nas i brinuti o svome. Možda jednog dana uđu i u Evropsku uniju, jer ima sigurno među njima onih koji tome teže i ima sigurno onih koji znaju da to što dio naučne zajednice radi, nije dobro – kazala je Stojan u intervjuu za dulist.hr.