Od rata u Ukrajini, do tenzija na relaciji Kina – Tajvan – SAD, do napetosti u BiH.

Njihovu analizu prenosimo u cijelosti i bez jezičkih intervencija:

Ratoborna retorika zaraznija je od covida. Virusu SARS-CoV-2 trebalo je više od mjesec dana da se iz kineskog Wuhana prenese do Europe i Amerike i osvoji svijet, a riječima ratne prijetnje dovoljan je jedan klik da se u tren oka pronesu kroz sve kontinente i okuže politiku. Šest mjeseci čovječanstvo sluša Putinove marcijalne govore i gleda kako njegova vojska razara Ukrajinu, a sad se užario i Tajvan. Xi Jinping kao da je jedva dočekao američku provokaciju – dolazak predsjednice Zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi u Taipei – da iz zraka i s mora blokira nekomunističku otočnu kinesku državu i demonstrira raskoš vojne sile kojom raspolaže. To će mu svakako pomoći da na jesen na Nacionalnom kongresu Kineske komunističke partije glatko dobije treći predsjednički mandat.

Zmaj iz Pekinga počeo je rigati vatru koju je obećao predsjedniku Joeu Bidenu ako ništa ne poduzme da spriječi izlet svoje stranačke kolegice. Oni koji su dosad vjerovali da je Xi Jinping taoistički smiren i strpljiv i da će pošto-poto pokušati izbjeći žešći sukob sa Zapadom, dapače, da bi upravo on i samo on, kao mirovni posrednik mogao sklonuti Putina da odustane od “specijalne operacije” u Ukrajini – sad su valjda izgubili vjeru. Kineski car i ruski car, postalo je jasno, srodne su vladarske duše. Ako Vladimir Putin može “oslobađati” Ukrajinu od “neonacista”, onda Xi Jinping može “osloboditi” Tajvan od demokracije.

Ekspanzionističke fantazije

Putinov rat protiv Ukrajine nadahnuo je i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da se, preko svojih jezičavih dvorskih prišipetlji, zagrozi kosovskoj državi vojnom intervencijom. Bude li Vlada Republike Kosovo uporna u provedbi zakona na cijelom državnom teritoriju, pa i ondje gdje je srpska nacionalna manjina značajnije zastupljena, Vojska Srbije bit će spremna zaštititi svoj narod na “srpskom Kosovu i Metohiji”. Zašto se, je li, kotač povijesti ne bi vratio u 1912./13., u vrijeme Balkanskih ratova kad je Kraljevina Srbija progutala Kosovo? Zna Vučić vrlo dobro da ništa ni slično tome nije moguće, no isto tako vrlo dobro zna da se velikosrpstvo najbolje hrani ekspanzionističkim fantazijama, da se nacionalizmom najlakše maskiraju neuspjesi državne politike i siromaštvo srpskog stanovništva. Imao je to i od koga naučiti.

Slobodan Milošević u govoru na Gazimestanu na Vidovdan 1989., na nacionalističkom obilježavanju 600. obljetnice bitke s Turcima na Kosovu polju, pred stotinama tisuća ljudi i četnika, sjećanje na veliki srpski ratni poraz okrenuo je naglavce i izvalio: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo!”. Taj borbeni poklik mogao bi, blago parafraziran, biti moto današnje srpske naprednjačke vlasti – “Ako ne umemo da napredujemo, umemo da pretimo”. Vučiću je neodoljiva tema i obračun s Olujom.

“To je bio pogrom, težak zločin, najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata”, govori ganuto građanima u Novom Sadu, u povodu Dana sjećanja na sve stradale i prognane u oružanoj akciji Oluja, bivši Šešeljev radikal i četnički omladinac, pa se onda okrene zapadu i poruči Hrvatskoj: “Oguglali smo na vaše prijetnje. Srbija više nije šaka zobi i nema namjeru savijati glavu”. Da bi bilo jasnije što je predsjednik Vučić na “učtiv” način rekao, a što je zapravo mislio reći, pobrinuo se njegov simultani prevodilac na uličarski jezik, ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin. Prostački je “uprostio” stvar: “Hrvatsku Vladu ustašâ vodi glup ustaša Plenković. Takvima se ne oprašta”.

Orbanizam se širi na sve strane

To je današnja Srbija, zemlja velikog alfa-Vučića i bezbroj pokornih vučićâ. Demokratura u kojoj su jedina prava oporba Žene u crnom, šačica hrabrih proturatnih aktivistica. Malo sjevernije, u Mađarskoj, autarh Viktor Orbán, prijatelj Aleksandra Vučića i Vladimira Putina i miljenik hrvatske radikalne desnice, širi paletu otrovnih ideja. Otvoreno kaže da u Karpatskom bazenu nema mjesta za miješane rase. U redu je, poučava, da se međusobno miješaju Europljani – Mađari, Rumunji, Slovaci, jer oni su “domaći”, ali da taj prostor ne smije postati otvoren za “izvaneuropske pridošlice” i za miješanje s drugim rasama. Europske države koje prihvaćaju “rasne mješavine” nisu više suverene nacije, popuje panonski čistunac Zapadnoj, “staroj Europi”. Njegove su riječi glazba za uši Giorgije Meloni, Mattea Salvinija i Silvija Berlusconija, troje lidera talijanskog desničarskog snopa antiimigrantskih stranaka – Braće Italije, Lige i Forza Italia, kojima se smiješi pobjeda na parlamentarnim izborima u rujnu. Kao što Orbán ne želi vidjeti nebjelačke došljake ni blizu Karpatskom bazenu, tako postfašistkinja Meloni i militantni ksenofob Salvini ne žele afričke migrante u sredozemnom bazenu i sigurno neće pustiti suzu niti za jednom brodskom podrtinom koja “pod nerazjašnjenim okolnostima” potone na dno mora zajedno s nesretnicima iz supsaharske zone sumraka.

Političko-ideološko, pa i oružano ratovanje protiv drugih i drugačijih ubrzano postaje nova normalnost i u dijelovima svijeta u kojima se to dugo vremena smatralo nenormalnim. Ukrajina se trese od detonacija ruskih projektila, a Europska unija od eksplozivnih riječi populističkih političara iz država članica i država koje silno žele u članstvo. Znakovito je da na Orbánovo javno iskazivanje gađenja nad miješanjem rasa Europska komisija, čuvar liberalne demokracije, nije promptno reagirala. Tek kad su se na Orbána sasule optužbe iz Europskog parlamenta, Ursula von der Leyen izjavila je da da se diskriminacijom na rasnoj osnovi gaze temeljne vrijednosti EU. Izbjegla je izrijekom spomenuti gazitelja, mađarskog premijera. Valjda radi očuvanja prividnog mira u kući. Europskoj uniji Orbán je veliki problem, ali još joj je veći, dugoročni problem orbanizam, devijacija koja se širi na sve europske strane i hvata korijen od Baltika do Jadrana i od Atlantika do Crnoga mora, u Uniji i izvan nje.

Hrvati kao nacionalna manjina

U hrvatskom istočnom i zapadnom susjedstvu dobro uspijeva. Slovenijom je do jučer orbanistički upravljao Janez Janša, a Srbijom suvereno vlada orbanoid Vučić. Iako Hrvatsku to može zabrinjavati, ne može joj izravno škoditi. No orbanizam se u specifičnoj podvarijanti razvija i u trećoj susjednoj državi, tronacionalnoj Bosni i Hercegovini. I to u krilu najvećega, bošnjačkog naroda i njegove najjače stranke. A to Hrvatsku mora zabrinuti. Kako se bliže izbori – koji će biti održani po starom, neizmijenjenom izbornom zakonu, lošem jer omogućava da Hrvati budu preglasani bez obzira na to što su, po Ustavu, konstitutivni narod – Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, sve nametljivije predstavlja sebe kao bosanskoga suverenista, zagovornika jedinstvene BiH, unitarne države “Bosanaca i Hercegovaca”, u kojoj su Bošnjaci jamac suverenosti.

U državotvornoj doktrini bošnjačkih nacionalističkih ideologa, naime, Bošnjaci su u BiH “temeljni narod”. Zašto? Prvo, zato što su ne samo najbrojniji, nego tvore više od polovine ukupnog stanovništva (50,1 posto). Drugo, zato što nemaju “rezervnu” nacionalnu državu, a Hrvati i Srbi imaju, pa je Bošnjacima jedinima u životnom interesu opstojnost BiH. Treće, zato što su u ratu najviše stradali pa imaju moralno pravo na BiH kao svoju, dominantno bošnjačku državu. Tako je to u glavi Izetbegovićevih nacionalista. Po Ustavu (koji je Aneks 4 Mirovnog sporazuma iz Daytona), BiH je država triju konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. To znači da su oni međusobno ravnopravni bez obzira na to koliko koji narod imao pripadnika. Iako Hrvata ima najmanje (15,4 posto, prema Popisu stanovništva iz 2013.), njihova konstitutivnost ostaje netaknuta. Tako kaže Ustav BiH.

No Bakir Izetbegović kaže drugačije. Na nedavnom skupu svoje stranke u Livnu jasno je i glasno, orbanovski drsko i radikalno pokazao koliko drži do Ustava. Rečenica koju je izgovorio i potom odmah objavio na Facebook profilu, ide u red najzloćudnijih koje smo čuli od visokih političkih dužnosnika u BiH od kraja rata do danas. Evo kako glasi: “Da 400.000 Hrvata iz BiH žive u Hrvatskoj, dobili bi manje od desetine vlasti, a ovdje dobiju trećinu”. Čelnik SDA poručuje, dakle, da bi Hrvate trebalo staviti u kategoriju nacionalnih manjina, jer zbog svoje malobrojnosti ne mogu biti konstitutivni narod. Fućkaš Ustav! Izetbegoviću i njegovim nacionalistima posebno smeta što s Hrvatima dijele vlast u Federaciji BiH, gdje Bošnjaka ima triput više nego Hrvata (70,4 posto prema 22,4 posto). Po njihovu shvaćanju, Bošnjaci bi u tom entitetu morali biti barem triput “suvereniji” i “konstitutivniji” od Hrvata.

Nažalost, Bakir Izetbegović od svoga oca Alije politički je tvrdokorniji (“Hrvati neće dobiti ekskluzivitet, nego onoliko koliko im pripada”), ali i ratoborniji (“Prebrojili smo se – i koliko lovaca imamo i koliko imamo instruktora na dronovima”), pa možemo očekivati da će svoj velikobošnjački plan beskompromisno gurati dok ga netko ne zaustavi ili dok ne rastepe državu. Miriše na zlo. Republika Hrvatska, s obzirom na svoje ustavne obveze prema Hrvatima u BiH te kao potpisnica Daytonskog sporazuma i jedan od jamaca njegove provedbe, morat će se u listopadu, kad završe izbori u BiH, svojski angažirati u sprečavanju novih nepravdi. Bit će to težak posao, gotovo kao ispravljanje krive Drine. Vlada će, realno je pretpostaviti, biti strpljiva i ustrajna, a tiha diplomacija imat će važnu ulogu. No tko će obuzdati bijes glasnoga i nediplomatičnoga predsjednika Zorana Milanovića, za kojega je Izetbegović “pakosni pokvarenjak”, a visoki predstavnik Christian Schmidt “mali Švabo”?