Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Hrvatski medij o Milanovićevoj posjeti BiH: Niko da spomene logore i haške presude

Published

on

Sve kao u Hrvatskoj, samo nije u Hrvatskoj! Barjaci, šahovnice, veteranske insignije, piše Slobodna Dalmacija.

Pjesme, klape, uzvanici, crkveni oci. Hrvatski predsjednik, kolokvijalno Zoki Milanović, Tomo Medved, potpredsjednik hrvatske Vlade, i sva sila generala. Svi hrvatski: jedni iz Hrvatske, drugi odavde, treći kombinirano.

Ukratko: teška fešta u Mostaru! Još ukraće: Zoki – arambaša! Može i as, junak, kralj, legenda. Pljeskali su mu, na noge ustajali, široko mu se osmjehivali, davili se od smijeha čak i kada baza nije bila baš toliko dobra. Oduševljeni!

”Kosača” puna ko šipak. A šipak je simbol Ercegovine. Ne može više stati ni piljak. A “Kosača” je Hrvatski dom “Herceg Stjepan Kosača”. Na rondou, piše Slobodna Dalmacija o posjeti Zorana Milanovića Mostaru.

Slavila se u petak 30. obljetnica Hrvatskog vijeća odbrane. Zato se i javljamo. Prije deset godina Zoki sigurno ne bi bio glavni glumac čitavog događaja. Ali! Svi se sjećaju onih vremena kada su začuđeni Hrvati pjevali: “Bože mili, ko bi reka lani, da će Božić slavit partizani…”

Hoćemo reći, sve se mijenja: nekadašnji prvak SDP-a, prčeviti ljevičar, da ne kažemo komunjara, kako su mu mrvu tvrđi Rvati – a mnogi Ero se u taj zbor ubraja – prometnuo se u stjegonošu. Mijat Tomić i Andrijica Šimić istovremeno!

Kakav Dragan, kad je Zoran! Osta Čović u sjeni….

“Pazit ću na svaku svoju riječ jer znam da je svuda oko nas vaga za tačno mjerenje i da će mjeriti svaku moju riječ – je li prijateljska ili neprijateljska. S naglaskom na ovo drugo…”

Već s tim prvim Zokijevim rečenicama dvorana se tresla od glasnih i nasmijanih ovacija odobravanja. Pogledavali su veterani iz Žepča i Živinica, Orašja i Ljubuškog jedni druge, potvrđujući glavom i široko otvorenim očima sve što čuju. Kao da sami govore!

“Ja ovamo dolazim u drugu državu, ali među Hrvatice i Hrvate. Kao prijatelj. Kao brat, ako vam to išta znači. Ja nisam odavde, samo su to moji korijeni, kao kod 90 posto Hrvata, moji su preci odavno otišli odavde….”

Aplauzi su sustizali jedni druge. Nije ih bilo poslije odsvirane himne Bosne i Hercegovine. Nekoć nas je u školi i učilo da iza svečane pjesme pljesak ne ide, ali Ercegovci se nisu mogli više suzdržavati pa su sve nadomjestili poslije “Lijepe naše”.

Milanović nije skrivao da se osjeća kao svoje među svojima. Pa je ponovio da je on predsjednik i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Mislimo, nije on konstitutivan Hrvat u BiH, ali je konstitutivan Hrvat iz Hrvatske, predsjednik Republike, pa su ga birali i konstitutivni Hrvati iz Bosnre i Hercegovine koji imaju državljanstvo i Republike Hrvatske, koji su izašli na birališta i jednim dijelom zaokružili baš Zokijevo ime. Pa bio on – barem je dosad tako objašnjavao – bio i njihov predsjednik. Tako nekako.

“Dakle, gledam sve ovo: razina ove organizacije, stil, kultura, pristojnost, decentnost – sve je to Europa”.

Pljesak…

“Pa i sam odabir imena patrona ovog doma, hercega Stjepana Kosače, govori o tome da gledate malo šire. On je širina šira od starog hrvatskog velikaša. Njegova kćer Katarina morala se skloniti u Rim pred Osmanlijama. On je i herceg svetog Save, klasičan bosanski srednjovjekovni velikaš. Njegovi ste baštinici, kao i Tomislavovi i Zvonimirovi, a to što ste njegovo ime ispisali ne samo latinicom, vež i hrvatskom ćirilicom, neki je zovu bosančicom, pismom kojim se pisalo u Dalmaciji, govori onima koji su skeptični prema HVO-u i njegovoj sjajnoj i pobjedničkoj ulozi u ratu, uz neke greške, koje ne smiju biti osnova za nabijanje kompleksa krivnje i vječne pokore, pa i u Hrvatskoj, mogu samo reći: dođi da vidiš, dođi da se diviš!”

Početni su to stihove stare pjesme Ranka Bobana, s početka rata u BiH, što je još jednom izazvalo opći zanos publike.

Svehrvatski predsjednik rekao je da nema predrasuda ni prema Bošnjacima, “muslimanima kako smo ih nekada zvali”, i s kojima se nada boljem partnerstvu nego što je bilo, a ni prema Srbima, ali jedno je naglasio: da je “hrvatstvo u Bosni i Hercegovini neiskorjenjivo i bez kojeg Bosne i Hercegovine nema. Nema je ni bez Srba, naravno, ni bez Bošnjaka.”

“To je to trojstvo – jedinstvo koje čini BiH. Uz ravnopravnost svih. Hrvati kao najmalobronjiji narod u ovoj zemlji ne žele biti manjina. Nije sramota biti manjina, u Hrvatskoj imaju prava kao malo gdje u Europi, ali Hrvati u BiH su narod. Ja sam u drugoj državi, ali moram to reći, to je daytonski okvir koji je i Hrvatska potpisala…”

Uglavnom, Milanović je inzistirao na ravnopravnosti Hrvata na “čijoj krvi je nastala daytonska BiH”, poručivši da tek kada ta zemlja uđe u Europsku uniju, tek tada će se moći govoriti o građanskom izbornom principu. U petak u Mostaru nije to prisnažio onom svojom starom “najprije sapun, onda parfem”, što su mu Bošnjaci grozno zamjerili, ali smisao bi bio otprilike isti.

Opće odobravanje izazvala je Zokijeva dosjetka o rahmetli Aliji Izetbegoviću koji je iz Tuđmanovih ruku primio jedan od najviših veleredova (odličja), “veći od ovih koje sam danas podijelio vama”:

“Ako je HVO nelegalna zločinačka organizacija, zašto Alijini nasljednici ne vrate taj orden?!”

Ljudi su na te riječi ustajali i pljeskali. Još kad je rekao da BiH mora dobiti kandidatski status od EU, ako se to već želi dodijeliti i Ukrajini, te da on to traži u Bruxellesu i zalaže li se za takvo šta čovjek koji bi bio neprijatelj Bosne i Hercegovine, okupljeni su se topili od ljubavi i ganuća.

Pjevalo se “Moj dida i ja”, pa mrvu vjerske tematike s poznatim “Oči u oči”, pa se nastavilo i onim rimama koje vraćaju sjećanja na ratne patnje Srednje Bosne:

”Srebrena Bosna plače i pjeva, prkos i ponos iz oka sijeva.

Srebrena Bosno, kolijevko naša, molimo za te sto očenaša…”

“Hrvatska vas zaboravit neće!”, zaključio je Milanović uz ovacije.

Svijeta se skupilo i oko “Kosače”: posebno veterana. Mogli ste im na jaknama pročitati mjesta iz okjih stižu: Posušje, Uskoplje, Busovača, Jajce, Vareš, Kupres, Bugojno, Travnik, Ravno. Iza doma čekali su ih šatori i meza: pršut, sir, burek i pite, sir i zelje. Kolači. Blatina i žilavka. Točeno pivo. Puše i cupkaju, piju kavu i prepričavaju kako je sve bilo, kako je sada i hoće li biti bolje. Poznata lica: eno Rojsa i Ademija. Krešića, Tome Medveda, nadbiskupa vrhbosanskog Vukšića. Ljubušaka.

Muftiju nismo vidjeli. Ramazan je i možda čovjek posti. Ni vladiku hercegovačkog, eno mu skoro obnovljen saborni hram, jedna od najvećih pravoslavnih crkava na Balkanu. Srušilo ga do temelja u ratu. Ne znamo znate li: Mostar je najprije bio teško stradao u napadima JNA i četnika, a onda možda još i gore u kasnijem krvavom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Ne ponovilo se. Još su susjedi i sugrađani. Drugačije ne bi ni valjalo. I ministar Medved je rekao da bi valjalo graditi novi, ravnopravan odnos među tim ljudima.

Domaćini su govorili slično, pa se prisjetili i nezaboravnog trojca: Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana. “Slavnih pobjeda”, “HVO-a koji je spasio Bosnu i Hercegovinu, ali i Hrvatsku” i “onih iz Sarajeva koji su tada govorili da to nije njihov rat”. Spominjao je to s govornice general Vlado Džoić.

Niko nije spominjao hercegovačke logore, etnička čišćenja ili haške presude u kojima se spominju neki od trojice spomenutih hrvatskih velikana. Naravno, nije se moglo zaobići istaknuti stratišta bosanskih Hrvata, poput Grabovice i Doljana, pokraj nedaleke Jablanice, gdje je također bio logor, ili Križančeva Sela i Buhinih kuća blizu Viteza piše Slobodna Dalmacija.

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Continue Reading

Svijet / Zanimljivosti

Zašto je djeci potrebna rutina?

Published

on

Djeci je rutina potrebna jer im daje osjećaj sigurnosti i pomaže im da razviju samodisciplinu. Ljudi se boje mnogih stvari, ali “nepoznato” im je najteže podnijeti, kao naprimjer javni nastup ili čak smrt, jer je to najmanje poznato za većinu.

Dječiji strah od nepoznatog uključuje sve, od sumnjivog novog voća do velike promjene u životu. Nažalost, djeca se suočavaju sa promjenama svakodnevno, što daje mogućnost za rast, ali je ujedno vrlo stresno.
Odrastanje samo po sebi podrazumijeva konstantne promjene. Bebe i todleri se odriču dojenja, duda, flašica, krevetića, svoje pozicije bebe u kući. Novi učitelji i školske kolege dolaze i odlaze svake godine. Oni se bore, uče nove vještine i usvajaju nove informacije zapanjujućom brzinom – od čitanja i prelaska preko ulice, do učenja fudbala i vožnje bicikla. Nekolicina djece živi u istoj kući svo svoje djetinstvo; većina se preseli par puta, često i u druge gradove ili nova susjedstva ili nove škole.

I samo su neke od ovih promjena u okviru onog što dijete može kontrolisati.

Djeca, za razliku od nas, se bolje snalaze sa promjenama, ako su očekivane i javljaju se u okvirima poznate rutine. Predvidiva rutina omogućava djeci da se osjećaju sigurnije i da razviju osjećaj da oni upravljaju svojim životom. Kada ojaćaju taj osjećaj, mogu se suočiti i sa krupnijim promjenama kao što su odlasci u školu bez pratnje, plaćanja kupljenog u prodavnicama, odlazak u kamp.

Nepredvidive promjene – neočekivani poslovni put majke, selidba najboljeg prijatelja ili još drastičnije razvod roditelja ili smrt nana ili djedova – umanjuju osjećaj sigurnosti i sposobnosti da se nose sa životnim izazovima i dijete se osjeća anksiozno i manje sposobno da se nosi sa životnim oscilacijama. Naravno, mnoge promjene se ne mogu izbjeći. Baš zbog toga mi djeci nudimo predividive rutine kao temelj za njihov život – tako da mogu sazriti dovoljno da izdrže velike i neočekivane promjene kada se one pojave.

Iako bi pomoć djetetu da se osjeća sigurnije i spremnije uhvatiti se u koštac sa novim izazovima i razvojnim zadacima bio dovoljan motiv da im se ponudi rutina i struktura u njihovim životima, postoji i druga važna razvojna uloga strukture i rutine. Struktura i rutine uče djecu da konstruktivno kontrolišu sebe i svoje okruženje.

Djeca koja dolaze iz neorganizovanih domova, gdje se stvari ne ostavljaju na njihovo mjesto neće nikad naučiti da život može teći lakše ako se stvari malo bolje organizuju. U domovima gdje ne postoji vrijeme i mjesto za obavljanje domaćeg zadatka, djeca nikad ne nauče da sjednu i smire se dok ne obave zadatak koji im nije baš najugodniji. Djeca koja ne razviju rutinu brige o sebi, od spremanja pa do hranjenja, neće se moći brinuti o sebi ni kada budu mladići i djevojke. Struktura nam omogućava da internaliziramo konstruktivne navike (da one krenu od nas, a ne da nas na njih neko podsjeća*).

Neće li previše strukture sputati naš osjećaj za spontanost i kreativnost?

Hoće, ako je predstavljeno bez imalo osjećaja. Postoje vremena kad je pravila korisno prekršiti, kao naprimjer da se ostane kasno budan da bi se posmatralo pomračenje ili ostaviti neoprano suđe da bi se igralo neke zabavne porodične igre. Čak i najkreativniji umjetnici su počeli tako što su usvojili određena ponašanja u prošlosti i pronašli vrhunac svog kreativnog izraza radeći u granicama specifičnih pravila koja su sebi postavili.

Nema razloga da struktura bude nametnuta. O njoj razmišljajte kao o svom prijatelju, tako što ćete određe rutine i navike koristiti da biste život učinili lakšim i udobnijim. Ne samo da će djeca osjećati sigurnost, nego će internalizirati sposobnost da oni strukturiraju vlastite živote.

Znači li ovo da i za novorođenčad trebaju rutinu?

NE! Novorođenčad “govore” šta im treba. Hranimo ih kad su gladni, presvlačimo kad su mokri. Vremenom, oni uče prvi korak rutine: Noću spavamo. Forsiranje novorođenčeta da se prilagodi našoj rutini nije odgovor na njegove potrebe. Ono nije sposobno da im se prilagodi. Ako potrebe novorođenčeta nisu zadovoljene ono će osjećati kao da je svijet mjesto gdje se osjeća nezadovoljenim tako da drami sve dok mu se ne udovolji.

Kako novorođenče prelazi iz te faze u fazu bebe, počet će uspostavljati vlastitu rutinu. Možemo im pomoći tako što dan strukturiamo oko njihovih potreba tako naprimjer prilagodimo sve za popodnevni san onda kada beba obično spava. Postepeno, vremenom možemo odgovoriti prirodnom rasporedu hranjenja i spavanja stvarajući rutinu na osnovu signala koje nam beba šalje, tako da odgovara za cijelu porodicu.

Sedam koristi od razvoja rutine kod djece

Eliminišu se borbe moći

Rutine eliminišu borbe moći, jer djetetu ne šefujete stalno. Aktivnost (pranje zuba, spavanje, gašenje TV-a za vrijeme obroka) je jednostavno nešto što radimo svakodnevno. Roditelj prestaje biti loš momak, i negodovanje je uveliko smanjeno.

Rutina pomaže da djeca sarađuju

Rutinom djeca bolje sarađuju, što smanjuje stres i anksioznost svima. Kad svi znamo šta slijedi, imamo dovoljno vremena da se pripremimo za to, tako da niko nema osjećaj da ga neko tjera na nešto ili da su roditelji arbitri u nesporazumima.

Rutina pomaže djeci da se nauče preuzeti kontrolu nad svojim aktivnostima

Vremenom, djeca nauče da sami peru zubiće, pakuju rusake i ostalo, bez potrebe za stalnim podsjećanjem. Djeca vole da su oni glavni u pogledu svog života. To im povećava osjećaj sposobnosti da nešto sami obave i da to urade na ispravan način. Djeca koja se osjećaju nezavisnim i sposobnim imaju manju potrebu da se bune i kontriraju.

Djeca se uče konceptu radovanja za stvari u kojima uživaju

To djecu čini sretnim iako imaju zahtjevan raspored. Možda će željeti ići na igralište sada, ali ako se zna da se na igralište uvijek ide poslijepodne, onda će sa radošću čekati taj momenat.

Redovna rutina djeci pomaže da idu spavati na vrijeme

Rutine djeci omogućavaju da stvari obave na vrijeme, tako da naveče mogu lakše zaspati.

Rutina omogućava da djeca imaju posebne momente sa roditeljima

Svi znamo da se sa djecom moramo povezati svaki dan, ali ako nam je fokus na tome da ih svaku noć ubjeđujemo da idu u krevet, gubimo tu mogućnost da se povežemo. Ako i naše momente povezivanja obavljamo kao rutinu, postaće nam dobra navika. Pomazite se s djetetom čim se probude ujutro ili kada se vratite kući: “ Gdje su moje oči, koje toliko volim?” ili imenujte ritual recimo dok ga sušite poslije kupanja: “Posušimo tvoja stopala…koljena, noge, stomak…” Rituali kao ovi vas usporavaju, čine prisutnimm i povezuju sa djetetom pa ako i njih učinite dijelom vaše rutine, oni grade snažnu sigurnost kod djeteta, povezuju vas s djetetom i čine ga više spremnim za saradnju.

Rutina pomaže roditeljima u pogledu ispunjanja obaveza koja djeca imaju svakodnevno

Ako je sve borba, roditelji posustanu, onda djeca gledaju TV više, ne peru zubiće navečer i slično. Sa rutinom, roditelji će vrlo vjerovatno imati viša očekivanja od djece u pogledu zdravih navika, jer je to jednostavno nešto što se tako radi u našoj kući. Rezultat: porodica za zdravim navikama, gdje stvari idu glatko i jednostavno.

*Preduslov za sve ovo je: uporan roditelj. Ne nasilan, ne agresivan, nego strpljiv, uporan i ustrajan roditelj. Znamo, kao odrasli, da je za neku naviku potrebno 21 ili 40 dana da se izgradi. Dozvolite i svojoj djeci taj period navikavanja, ako ih prethodno niste učili rutini, nemojte ih ružiti ako se bune, ali budite ustrajni i strpljivi. Uvijek neka bude princip: u našoj kući je to pravilo. Možete zajedno s djecom sjesti i napisati zajednička pravila ponašanja i onda ih podsjetiti. Ona će ih vjerovatno lakše usvojiti ako budu svjesni da su i oni učestvovali u njihovom stvaranju (za uzrast 4+).

Izvor: ahaparenting.com/parenting-tools/family-life/structure-routines

*Prijevod i prilagodba: Albabi tim

akos.ba

Continue Reading

Svijet / Zanimljivosti

VIDEO Eksplodirao električni Mercedes dok se punio na kućnoj utičnici

Published

on

By

Iako statistike pokazuju da električni automobili ne planu češće od benzinaca ili dizelaša, karakteristika požara kod električnih vozila i dalje izaziva zabrinutost. Naime, takvi požari su teži za gašenje, posebno kada se dogode tokom punjenja vozila.

Nedavni primjer dolazi iz Velike Britanije, gdje je električni Mercedes-Benz EQA, vrijedan 60.000 eura, eksplodirao i izazvao požar u domu Scotta i Georgine Bayliss u Sprattonu.

Scott Bayliss opisao je trenutak eksplozije: “Gledali smo televiziju i odjednom se začuo prasak. Moj sin je mislio da je vatromet, ali zatim smo čuli snažnu eksploziju, poput bombe. Vatra je bila posvuda, a žestina plamena koja je zahvatila automobil i pročelje kuće bila je zastrašujuća.”

Na sreću, porodica je uspjela izaći iz kuće, dok je Scott pokušavao obuzdati vatru pomoću šmrka i vode.

Vozilo, koje je imalo više od 75.000 kilometara, bilo je spojeno na punjač kad je došlo do eksplozije. Baterija se nekontrolisano pregrijala, a vatra je eskalirala. Vatrogasci upozoravaju da za gašenje požara na električnim vozilima često treba više od 10.000 litara vode, u usporedbi s oko 2700 litara potrebnih za gašenje benzinskih i dizelskih vozila.

Index.hr

Continue Reading

Najčitanije