Svijet / Zanimljivosti
Ivančić: “Dok god tipovi poput Raspudića, Petrova, Grlić Radmana brinu o Hrvatima, njihovo stradanje je izvjesno”
Piše: Viktor Ivančić (Portalnovosti)
Nino Raspudić, talijanist, šarlatan i zastupnik Mosta u hrvatskome parlamentu, uz ostalo je, može biti, i sitni plagijator. Može biti, kažem, al’ ne mora da znači. A treba pošteno reći i to da bi eventualna sklonost kopipejstanju spadala među najmanje loše od njegovih intelektualnih i moralnih osobina.
Prije nego što je Most pokrenuo saborsku proceduru da se Željko Komšić proglasi nepoželjnom osobom na teritoriju Republike Hrvatske (jerbo da se “nelegitimno postavlja na položaj predstavnika hrvatskog naroda pomoću glasova drugog naroda u BiH”), stranački ekspert za istočno susjedstvo potrudio se egzaktno definirati političku funkciju nepoželjnog lica. “Najpreciznije bi bilo reći”, rekao je, “da je Komšić antihrvatski član Predsjedništva BiH”, pa onda to ponovio više puta pred više susretljivih kamera.
Može biti (al’ ne mora da znači) da je Nino Raspudić, koji je nacionalist, “preciziranje” pozicije Željka Komšića kao “antihrvatskog člana Predsjedništva BiH” preuzeo od mene, koji sam antinacionalist.
Zbog onih koji bi mogli istrčati pred rudo i nesmotreno pomisliti kako ipak postoji nekakav montažni most između nacionalista i antinacionalista, bolje je odmah raščistiti stvar: Raspudić smatra da je postojanje “antihrvatskog člana Predsjedništva BiH” nešto vrlo loše, a ja da je to nešto vrlo dobro. Čak odlično. Samo, nažalost, nedovoljno – jer fenomen još uvijek nije uzeo maha kod ostalih konstitutivnih naroda u susjednoj državi. Iako pojava Denisa Bećirovića, za kojeg je po svemu sudeći glasalo podosta Hrvata, budi stanovitu nadu…
Prije četiri godine, pod naslovom “Dajmo vlast izdajnicima!“, na portalu tačno.net izložio sam iscrpno elaborirani prijedlog da se, umjesto po jednoga Hrvata, Bošnjaka i Srbina, za članove Predsjedništva BiH biraju po jedan Antihrvat, Antibošnjak i Antisrbin. Ako već zbog postojećih nacionalističkih propozicija “slučaj Komšić”, tj. slučaj “antihrvatskog člana Predsjedništva”, nije moguće izbjeći, ne treba ga ni izbjegavati, nego proširiti i konzumirati u što obilnijim obrocima. “Slučaj Komšić”, zaključio sam, “prestat će biti relevantan kada se osigura njegova hipertrofija i ravnopravna raspodijeljenost na sve nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini”.
Tehnička izvedba prijedloga podrazumijevala je da se svakom Hrvatu, Bošnjaku i Srbinu koji živi u BiH uskrati pravo da na izborima svoj glas dodijeli kandidatu koji pripada istome narodu kao on, ali bi zauzvrat imao pravo koristiti dva izborna glasa, te ih po nacionalnom ključu rasporediti na kandidate drugih dvaju konstitutivnih naroda. Budući da dosadašnje iskustvo upućuje na to da bi većina Hrvata, Bošnjaka i Srba u takvoj prilici ukazali povjerenje kandidatima za koje vjeruju da pripadnicima ostalih naroda idu ponajviše na jetra, rezultat je lako predvidjeti: Srbi i Hrvati bi za člana Predsjedništva BiH izabrali Bošnjaka kojeg Bošnjaci preziru, Hrvati i Bošnjaci Srbina kojeg Srbi mrze, a Bošnjaci i Srbi Željka Komšića.
Idejna osnova prijedloga polazila je od toga da nacionalizam treba poraziti zaoštravanjem njegovih kriterija, kako bi ovi nakon stanovitoga roka dobili prihvatljive parodijske oblike. U praktičnome smislu, pak, nema dvojbe da bi Antihrvat, Antibošnjak i Antisrbin u visokome tijelu vlasti funkcionirali sto puta bolje od Hrvata, Bošnjaka i Srbina. Poželjne profile nacionalnih vođa jamčili bi glasovi dušmana, što na koncu znači da bi se svaki etno-predstavnik nastojao udvarati svima osim svojima. I to s punim pravom.
Naime, zna se da ljubav prema vlastitome narodu može biti bezgranična koliko i ambis. Dok god tipovi poput Raspudića, Petrova ili Grlića Radmana vode brigu o Hrvatima, ma gdje oni boravili, možemo biti sigurni u izvjesnost njihova stradanja. Ili, kako je zapisano u spomenutom prijedlogu: “Nacionalno orijentirani domoljubi su neusporedivo veće štetočine od nacionalnih izdajnika. Izdajom se naciji ne može nanijeti ni približno toliko nesreće, zla i bijede koliko neumjerenim obožavanjem. Izrodi su, najkraće rečeno, nacionalni heroji nepriznata statusa.”
Naravna stvar da je pretenciozno insinuirati kako je raspištoljeni Nino Raspudić dosjetku o “antihrvatskom članu Predsjedništva BiH” preuzeo iz tog satiričnog štiva: u uvodu ovoga teksta pokušao sam s niskim motivima zavesti lakovjerna čitatelja. Štoviše, rečenoga “antihrvatskog” političkog subjekta i sȃm sam preuzeo iz tuđmanovskog blata kakvim je i danas naplavljen hrvatski javni prostor, dakle iz materije kojom se Raspudić redovno hrani i zahvaljujući kojoj osigurava pravilan rast i razvoj. Tek, priznajem da mi je zabavna zajednička terminološka osnova nepomirljivih suprotnosti, jer onome s čime se ja sprdam šarlatan iz Mosta pridaje sudbinsku težinu, a ono što mene potiče na bljuvanje kod njega izaziva divljenje.
U principu moraš biti dobar komad bitange da zatražiš da bilo tko bude nepoželjna osoba na teritoriju zemlje u kojoj stjecajem okolnosti živiš. Moraš biti netko tko je apstrakciju “nacionalnog interesa” prilagodio vlastitome mentalitetu, a taj je bez sumnje batinaški. Jer samo batinaš – ako se ne radi o privatnome domu – sebi može dati pravo da određuje tko gdje smije ili ne smije dolaziti, tko je poželjan, a tko nepoželjan.
Institut persona non grata je omiljeni separe totalitarnog uma, ladica u koju je spremljen podmazani i nabijeni pištolj. A u širem kadru ljuljuška se vizija države kao dobro utvrđene i bodljikavom žicom opasane utvrde, gdje se obavlja kontinuirano razvrstavanje na čiste i nečiste, na zdrave i kužne, kako među onima što bi u utvrdu mogli ući, tako i među onima koji su već u njoj. Ambijent je, takoreći, logorski, uz začudan moment da je veći dio ljudstva s unutrašnje strane žice ispunjen snažnim patriotskim ushitom, dok Raspudić i njegovi partijski panduri sa stražarskih kula objavljuju za koga u nacionalnom brlogu ima, a za koga nema mjesta.
U zasad malo vjerojatnom slučaju da glasačka većina u Saboru prihvati inicijativu Mosta, ta bi se slika učvrstila, kao i svijest o tome da kapija, kada su “antihrvati” u pitanju, regulira promet u oba smjera. Zabrana ulaska u Hrvatsku za Željka Komšića bila bi uvertira u obavezu odlaska iz Hrvatske za individue poput ovoga potpisnika i njemu sličnih. Pristojna čovjeka to tjera na oprez i distancu. Tamo gdje terevenči pijano hrvatstvo, valja se kloniti alkoholnih avantura i s gnušanjem odbiti ponuđenu čašicu – biti persona non grappa.
Nino Raspudić i njegovi domoljubni jurišnici harangirali bi zbog “nacionalne ugroženosti” i bilo kojim drugim povodom, jer haranga je smisao, a povod izgovor. Politička nevjerodostojnost Željka Komšića, njegovo paktiranje s bošnjačkim nacionalistima i bleferska navada da “građanski princip” brusi baš u okviru etnički modeliranog tijela vlasti – umjesto da se, shodno proklamacijama, s tim modelom nemilosrdno obračuna – nemaju ništa s tim.
Nešto iskreniji uvid u kolektivnu prošlost vodi ka neumoljivu zaključku da formacija pod nazivom “narod” u pravilu biva žrtvom svojih adoranata, a ne svojih izmišljenih ili stvarnih neprijatelja, pa je i Raspudićevo skrbništvo nad Hrvatima za Hrvate pogubnije od Komšićeve izdaje. Ovaj drugi ih barem ne uvjerava u to da s nacionalnim identitetom počinju i završavaju sve njihove političke mogućnosti.
Utoliko mi se čini prikladnim tekst okončati istom rečenicom kojom sam završio i svoj četiri godine star prijedlog. Kada ljudsko biće sa sveukupnošću svoje građanske egzistencije biva svedeno na Hrvata, Srbina ili Bošnjaka, to je mali korak za čovjeka, ali veliki za nečovječnost.
Svijet / Zanimljivosti
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?
Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr
Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.
Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.
Navike se usvajaju od najranije dobi
Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.
Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.
Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?
Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.
Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.
Nikada nije kasno
Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.
Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.
akos.ba
Svijet / Zanimljivosti
5 navika za zdraviji um i život
Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.
Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.
Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije
sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.
Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.
Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.
Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:
1. Spavanje umanjuje stres
Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?
Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.
2. Budite se sa prvim izlaskom sunca
Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.
Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.
3. Konzumirajte riblje ulje
Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.
4. Budite koncentrisani i meditirajte
Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.
5. Kreirajte sebi neugodnosti
Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.
Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?
Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones
Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić
Svijet / Zanimljivosti
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.
Autor: Jelena Računica
Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.
Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.
Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.
Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.
Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.
Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.
Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.
akos.ba
-
Cazinprije 3 dana
Odlični rezultati za TKD BOSNA Cazin u Bugarskoj
-
Svijet / Zanimljivostiprije 5 dana
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
-
Religijaprije 5 dana
Ljubav prema majci je ibadet, a ljubav prema ženi je sreća
-
Cazinprije 4 dana
Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov alejhi selam primjer
-
Svijet / Zanimljivostiprije 4 dana
5 navika za zdraviji um i život
-
Svijet / Zanimljivostiprije 2 dana
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
-
Religijaprije 3 sata
Bol i patnja nas uče da budemo zahvalni kad smo dobro
You must be logged in to post a comment Login