Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

Piše: Avdo Avdić, Istraga.ba

To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od visokih Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.

Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu  Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.

Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.

Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.

Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.

Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica  prala svoje  lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.

Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.