Piše: SENAD AVDIĆ, SB

Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.

Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju”  pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.

SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”

Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.

Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?

Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…

U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja…

I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.

A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.

I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.

Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim  preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.

Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.

Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.

AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ

Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.

Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.

Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…

Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija  nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!