U selu Briševo kod Prijedora između 24. i 25. jula 1992. godine ubijeno je 67 mještana, što se smatra najvećim stradanjem Hrvata u jednom danu u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini.

Ni 31. godinu poslije, za ovaj zločin niko nije odgovarao.

U selu u kojem je živjelo nešto manje od 400 stanovnika, mahom Hrvata, pobijeno je zvjerski barem 67 mještana. Svi do posljednjeg – civili. Pokolj u Briševu počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta tzv. Vojske RS.

Smaknute su čitave porodice Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero… U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

O tome kakav se užas dogodio u Briševu najbolje opisuje svjedočenje Ive Atlije, bosanskog Hrvata koji je pred Haaškim tribunolom govorio o ovom zločinu. Svjedočio je 3. i 4. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića.

Dva mjeseca nakon što je 27. maja 1992. granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni.

Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.

Dana 23. jula 1992., rođak Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., Ivu je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.

Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi” rekla je, “bježi, ubili su ti oca”.

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: “Nek’ mu sad pomogne katolički Isus”.

Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.

“Pero je plakao”, izjavio je g. Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti”.

Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”

S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.

Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u općini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. Nadalje, Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti tačno koliko jer su bili djelimično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge… “. Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela.

“Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob”, rekao je Atlija. Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.

Od 370 Hrvata koji su živjeli u Briševu 1991. godine, njihov broj je na popisu stanovništva 2013. godine opao na samo četiri.

Pred sudom u BiH je za zločin bio optužen Mićo Praštalo koji je kao jedan od komandanata srpskih jedinica koje su izvršilo pokolje. Nakon podizanja optužnice, pronađen je u novembru 2018. godine mrtav; prema ocjeni policije, riječ je o samoubistvu vatrenim oružjem.