Ovaj odlični inžinjer i biznismen posljednjih godina zajedno sa poslovnim partnerom Nerminom Hadžićem uspješno vodi kompaniju Ankora, koja zapošljava veliki broj mladih ljudi.

U intervjuu za Faktor Balić govori o biznisu, sportu, politici, privatnom životu…

Sa 26 godina već pet godina uspješno vodite svoju firmu, jednu od najbrže rastućih IT kompanija u BiH. Zbog čega ste se odlučili da uđete u politiku?

– Istina, moj poslovni partner Nermin Hadžić i ja zajedno vodimo kompaniju već pet godina, veoma uspješno za sada. Zapošljavamo veliki broj mladih ljudi kojima smo stvorili uslove i radni ambijent kao u državama zapadne Europe. Osim što su nam se poklopile ambicije u poslovnom smislu i visoko postavljeni poslovni ciljevi koje želimo da ostvarimo u svojoj struci, oduvijek smo težili da radimo i za opšte dobro. Smatram kako je dužnost svakog od nas da svoje znanje, iskustvo i stručnost stavi na raspolaganje društvu, te da bi bilo sebično ako to zadržimo samo za sebe. To jeste, smatram kako bi bilo sebično kada bih rekao, ja sam uspio, ostvario sam svoje ciljeve, obezbijedio sebi svoju egzistenciju, a drugi neka se sami bore. S obzirom da ne volim ništa raditi polovično i bez fokusa, čekao sam pravi trenutak, posložio sam privatne i poslovne stvari, pronašao dovoljno vremena da se fokusiram i krenem društveno djelovati. Politika je ono kroz šta mogu na najbolji način dati doprinos društvu i pokušati implementirati svoje ideje i vizije.

Posljednjih sedmica fotografisani ste u društvu sa Bakirom i Sebijom Izetbegović. Nakon toga u medijima su objavljeni tekstovi u kojima i Vas češće pominju. Kako reagirate na te tekstove i naslove?

– Trenutno obnašam funkciju predsjednika Asocijacije mladih SDA Sarajevo i ne znam zašto je pojedinim medijima čudno u tome da se ponekad nalazim u društvu predsjednika Bakira Izetbegovića i profesorice Sebije Izetbegović. Moram naglasiti da mi mladi imamo veliku podršku i razumijevanje od rukovodstva stranke, a sam dokaz toga, između ostalog, i jesu te slike o kojima govorite. Kada sam ulazio u politiku, spremio sam se na sve ono na šta su me upozoravali, to jeste da će se moj rad, obrazovanje, uspjeh pokušati osporiti na različite načine. Tabloidizacija normalnih vijesti, također, nešto je na šta sam bio spreman. Naravno, sve to me ne može skrenuti sa puta kojim sam pošao.

Kerim Balić sa Bakirom Izetbegovićem

Zašto ste član SDA, a ne neke druge stranke?

– Zato što je SDA jedina ozbiljna stranka, ako mene pitate. S druge strane, čitava moja porodica je baštinila SDA, pa na neki način i živjela, iako moji roditelji, vrijedni pripadnici srednje klase, nikada nisu radili u javnom sektoru, niti su imali neke stranačke funkcije. Ponosan sam i na činjenicu da je moja porodica dala jednog mladog muslimana. Meni ne treba ništa od SDA, ne treba mi ništa ni od države, jer sav posao radim u inostranstvu, ali treba mi država. Snažna SDA je garant naše države, ma šta ko o tome mislio. SDA je stranka koja je nastala kao potreba našeg naroda da se politički organizira i da se ponovo počne pitati sam za sebe, nakon više stoljeća lutanja i zabrana. Danas su Bošnjaci politički faktor u ovom dijelu svijeta, ma kome se to sviđalo ili ne – i to je, između ostalog, rezultat SDA. Eto zato SDA.

Da li sebe u budućnosti vidite kao političara, možda ministra ili će Vaš prioritet biti razvoj Vaše kompanije Ankora?

– Ove godine smo pored naše primarne IT kompanije koja svake godine raste i ostvaruje rezultate bolje od planiranih, osnovali još dvije firme, a sa kojima već pravimo uspješne priče. Dakle, moje prisustvo u biznisu će uvijek biti zastupljeno, a politiku ne želim da doživljavam kao profesiju ili posao, već kao poziv. Poziv kojem sam se odazvao iz već ranije pomenutih razloga. Ukoliko taj poziv u budućnosti bude iziskivao obnašanje neke funkcije kroz koju ja mogu doprinijeti, neću bježati od toga ukoliko procijenim da sam u stanju raditi taj posao adekvatno.

Sa koliko godina ste zaradili prve novce i sa koliko godina ste postali finansijski neovisni od roditelja?

– Prve novce sam počeo zarađivati još kao srednjoškolac. Uvijek sam težio da budem finansijski neovisan i da pomognem svojim roditeljima i u tom smislu. Od svoje 21 godine mogu reći da sam finansijski potpuno neovisan od svojih roditelja. Uprkos tome što imam riješena sva egzistencijalna pitanja, stambeno pitanje također, i dalje živim sa svojim roditeljima, jer dosta držim do porodice i želim svaki slobodan trenutak da provedem sa njima.

Ima li budućnosti za mlade u Bosni i Hercegovini i šta im želite poručiti?

– Naravno da ima. Mi smo primjer toga. I nismo jedini. Ponosan sam što se u mom društvu, ali i u širem krugu mladih koje poznajem, nalazi velik broj uspješnih i ostvarenih u svojim strukama. Frustrira me kada čujem izjave da se ovdje ne može i da trebamo probati negdje drugo. Mi mladi moramo težiti da budemo najbolji u onome što radimo, ne smijemo težiti prosjeku, uspjeh tada ne može izostati. Jednostavno, moramo uvijek raditi više, učiti, raditi na sebi i nema šanse da rezultati ne dođu. Naravno, na Zapadu postoji više šansi, ali zato omjer kvalitete socijalnog života na zapadu i kod nas je nemjerljiv. Tokom svoje karijere i kada sam radio po 12 sati dnevno, uvijek sam stigao popiti kafu ili otići na ručak sa svojim prijateljima. To je nekako naša specifičnost, koju ne bih mijenjao nizašta.

Član ste Uprave Željezničara. Kakva je trenutno situacija u klubu sa Grbavice i na koji način vidite izlaz iz finansijske krize u kojoj se klub nalazi već godinama?

– Poziv da se pridružim Upravi sam dobio skoro prije godinu dana na 100-ti rođendan kluba. Ne mogu vam opisati kolika mi je čast pripala da uđem u Upravu kluba u kojem sam kao mali sa babom išao na utakmice, zatim kao osnovac trenirao i onda kao momak sa svojim drugovima išao na svaku utakmicu. Sve nas koji smo se pridružili Upravi kluba u tom momentu je zatekla teška situacija u klubu, ali ekipa koja je u rukovodstvu kluba je čistih namjera i svaki dan živi sa svim problemima u kojima se klub nalazi. Svako u svom domenu je pomogao klubu i tako funkcionišemo kao tim. U situaciji smo da nam tekuće poslovanje nije problem, ali ono što nam jeste veliki problem su dugovi koji su se godinama skupljali. Željo je u teškoj situaciji i jedan od izlaza je akvizicija od nekog stranog investitora, gdje mi već pregovaramo sa nekima, a javnost je upoznata o tome.

Dugo godina ste se bavili brzim klizanjem. Zašto ste se odlučili da prestanete?

– Brzo klizanje, iako na prvu neobično zvuči, a naročito jer to nije popularan sport u našoj zemlji, je moja prva ljubav. Kao momak od nekih osam godina sam otišao u školu klizanja da naučim osnovne korake, i to je završilo sa raznim uspjesima na svjetskoj i evropskoj sceni. Držim mnoge državne rekorde u određenim kategorijama. Učestvovao sam na balkanskim, europskim i svjetskim takmičenjima, i jedini neostvareni san mi je olimpijada. Osvojio sam preko 50 medalja i upoznao razne kolege širom svijeta koji su sada svjetski prvaci. Često kažem da mi je sport dosta pomogao truditi se biti najbolji, igrati timski i raditi više nego što se očekivalo od mene da bih pravio zapažene rezultate. Prestao sam u momentu kada sam došao na raskrsnicu, obrazovanje ili sport. S obzirom da u našoj državi nemamo uslova ni za amatersko bavljenje klizanjem, a posebno profesionalno, obrazovanje je bilo logičan izbor. Dakle, kada sam upisao Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, tada sam prestao sa klizanjem.