Abdullah ibn Abbas, r. anhuma, jednom je prilikom jahao iza Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pa mu je on rekao:
عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عَبَّاسٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا قَالَ: كُنْت خَلْفَ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه و سلم يَوْمًا، فَقَالَ: يَا غُلَامِ! إنِّي أُعَلِّمُك كَلِمَاتٍ: احْفَظْ اللَّهَ يَحْفَظْك، احْفَظْ اللَّهَ تَجِدْهُ تُجَاهَك، إذَا سَأَلْت فَاسْأَلْ اللَّهَ، وَإِذَا اسْتَعَنْت فَاسْتَعِنْ بِاَللَّهِ، وَاعْلَمْ أَنَّ الْأُمَّةَ لَوْ اجْتَمَعَتْ عَلَى أَنْ يَنْفَعُوك بِشَيْءٍ لَمْ يَنْفَعُوك إلَّا بِشَيْءٍ قَدْ كَتَبَهُ اللَّهُ لَك، وَإِنْ اجْتَمَعُوا عَلَى أَنْ يَضُرُّوك بِشَيْءٍ لَمْ يَضُرُّوك إلَّا بِشَيْءٍ قَدْ كَتَبَهُ اللَّهُ عَلَيْك؛ رُفِعَتْ الْأَقْلَامُ، وَجَفَّتْ الصُّحُفُ (الترمذي)
“Dječače, naučit ću te nekoliko riječi: ‘Čuvaj Allaha, Allah će te sačuvati! Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga uza se! Kada moliš – moli Allaha, a kada tražiš pomoć – traži je od Allaha! I znaj! Kada bi se svi ljudi udružili da ti pribave neku korist, mogu ti učiniti samo onoliko koliko ti je Allah odredio! A kada bi se sakupili da ti štetu nanesu, mogu ti naštetiti samo onoliko koliko ti je Allah odredio. Pera koja su pisala sudbinu su podignuta, a sahife na kojima je ispisana su osušene!'”[1]
U ovim vremenima čovječanstvo je u velikoj krizi koja je zahvatila sve segmente ljudskog djelovanja: politiku, ekonomiju, društvo, kulturu, obrazovanje, a pojedinci na svim stranama svijeta uviđaju besmislenost svog načina života, što je posljedica otuđenosti i ispraznosti savremenog čovjeka, odnosno nesagledive duhovne i moralne krize u kojoj se našao.
Posebno je to izraženo kod nas u Bosni i Hercegovini nakon agresije, gdje se sve češće čuju riječi “da je od ratnog, jedino gore poratno vrijeme”, gdje je na sceni potpuna politička neizvjesnost, ekonomska slabost i ovisnost o pomoći izvana, dezintegriranost i dezorijentiranost u obrazovnom sistemu, u društvu gdje sve ima “svoju cijenu, a ništa nema stvarnu vrijednost”, gdje su tvornice i oranice zapuštene, a televizijske serije i šoui realnosti obaraju rekorde gledanosti, gdje je moral postao relativna kategorija, a nasilje sveprisutno, pa i u porodici koja bi trebala biti utočište sigurnosti, smiraja i ljubavi, gdje su poštenje, moral, pravičnost, entuzijazam i optimizam davno zaboravljene kategorije. U ovako bremenitoj situaciji povratak Bogu nadaje se kao jedini izlaz.
Samo povratkom duhovnosti možemo pravilno razumjeti vrijeme u kojem živimo i njegove izazove i uhvatiti se u koštac s problemima današnjega svijeta: s glađu i siromaštvom, ali i konzumerizmom i pretilošću; s bespoštednim iskorištavanjem čovjeka i mobingom, ali i lijenošću i neodgovornošću, s pasivnošću i osjećajem besperspektivnosti, ali i nerealnim optimizmom i sanjarenjem.
Jedino povratak duhovnim vrijednostima može uspostaviti ravnotežu između naših duhovnih i materijalnih potreba, prava i obaveza, zahtjeva racija i potreba emocija, interesa individue i porodice, stranke i naroda, zajednice i države, i na koncu uspostaviti harmoniju između ovosvjetskog i onosvjetskog.
Osjećamo da je obaveza islama da preko svojih pouzdanih i vjerodostojnih sljedbenika po drugi put ponudi čovječanstvu put spasa i da od ovoga svijeta izgradi kutak dženneta.
U čemu se sastoji duhovnost?
Duhovnost općenito se opisuje kao svijest o nečemu Višem od pojedinačnog jastva. Ona se često izražava kroz namaz, dove i spominjanje Allaha, dž.š., na različite načine.
Biti vjernikom znači stajati na vertikalnoj osi postojanja i težiti Jedinosti te vidjeti odraz Jednog u svemu što čini mnogostruki poredak stvorenja. Duhovnost označava uspostavljanje veze sa svijetom Duha, s Božijom blizinom i identificira se sa stvarnošću, trajnošću i postojanošću. Cilj duhovnosti je uljepšavanje Božijim atributima (sifat) postizanjem i ostvarenjem onih vrlina koje je u njihovoj punini posjedovao Muhammed, s.a.v.s.
Vjerovanje u Boga izražava odnos robovanja, zapravo – odnos slobode. To je najviši mogući odnos čovjeka prema Bogu. Iskreno, potpuno, odano robovanje Allahu, u svakom trenu, u svakom činu, svakoj misli, svakoj želji, svakoj težnji, u svakom dahu. To je čin u kome je čovjek sasvim predan Bogu. To je potpuno prepuštanje Allahovom vođstvu koje je najbolje, najprisnije, najiskrenije, jedino ispravno.[2]
Duhovni odgoj je najbitnija komponenta u izgradnji kompletne i snažne ličnosti. Zar se to ne vidi i po tome što je mekansko doba Muhammed, s.a.v.s., posvetio duhovnoj izgradnji sebe i svojih sljedbenika. Jačanjem vjere u Boga, ljudskim čulima nedokučivih bića, Sudnji dan i sudbinu, Muhammed, s.a.v.s., gradio je pojedinca koji će biti svjestan svoje vrijednosti kao ljudskog bića, Božijeg halife na Zemlji, svoje svrhe postojanja, smisla zadataka u životu, okruženja u kojem se nalazi te biti krajnje odgovoran prema svakom trenutku svoga života.
I tokom povijesti pokazat će se da je duhovnost islama stoljećima podmlađivala islamsko društvo i porađala neizmjerno mnoštvo muškaraca i žena melekanske prirode koji su ispunjavali cilj i svrhu ljudskog postojanja i donosili radost drugim ljudskim bićima. Ona je uzrokovala pojavu i razvoj najvećih umjetnosti svijeta, i učinila mogućim pojavu nekih od najizvanrednijih filozofa i naučnika koje je svijet ikada imao. Ona je također omogućila dijalog s drugim religijskim tradicijama, uvažavanje i poštovanje drugog i drukčijeg. Ona je zauvijek ostala u srcu islama kao ključ za dublje razumijevanje vjere u njenim mnogostrukim aspektima.[3]
Duhovnost pomaže čovjeku na svim razinama njegove egzistencije: tjelesnoj, duševnoj, društvenoj, intelektualnoj, pa i samoj duhovnoj. Održavanjem svoje veze s Bogom čovjek shvaća da je on za svoj život Bogu odgovoran i da treba tako živjeti da sebe i svoje potencijale što bolje ostvari na svim razinama egzistencije. Na tjelesnoj razini duhovnost traži od čovjeka da se on brine za svoje tjelesno zdravlje i da tijelo drži što aktivnijim i sposobnijim. Na psihološkoj razini vjera omogućuje rast i razvoj ličnosti, donosi čovjeku mir i spokoj te zacjeljivanje psihotrauma. Na socijalnoj razini vjera pomaže da se u svakom čovjeku prepoznaje ljudsko biće, da se uočavaju njegovi kvaliteti i da se razvijaju njegovi potencijali, da se ima korektan i human odnos prema svim bićima, ali i da se bude obazrivo prema destruktivnim društvenim elementima. Na intelektualnoj razini duhovnost potiče čovjeka da se obrazuje kako bi bolje razumio sebe i svijet oko sebe te se stručno osposobio za zanimanje čime će omogućiti normalno funkcioniranje svoje zajednice i neovisnost o drugima. Na duhovnoj razini vjera omogućuje čovjeku transcendenciju i uključivanje u zbilju univerzalnih vrijednosti i istina.[4]
Otuda jačanjem duhovnosti, između ostalog, postižemo sljedeće:
- a) odstranjujemo pohlepu, mržnju i zavidnost iz naših srca;
- b) rasterećujemo se stresa, depresije i drugih psihičkih problema i oboljenja;
- c) postajemo optimističniji, raspoloženiji i angažiraniji u činjenju dobra;
- d) povećava se ljubav, razumijevanje i prisnost među ljudima.
Našim osobnim duhovnim izgrađivanjem ne doprinosimo samo izgradnji našeg kvalitetnijeg života, nego podižemo kvalitet života naše porodice, zajednice, pa i cijelog društva.
Vjerujući da je Allah, dž.š., jedini suvereni Gospodar svega, vjernik zadobiva stvarni osjećaj slobode. Shodno tome, vjernik se ponaša tako da ni jedan čovjek, niti bilo koje drugo stvorenje, nikada ne može imati neograničenu vlast nad njim. Nikada se, posljedično tome, vjernik ne uzda u potpunosti na druga stvorenja. Tražiti pomoć od drugih i uzdati se u nju, a zaboraviti na Allaha, dž.š., podsjeća na davljenika koji traži pomoć od osobe koja se i sama davi i koja ni sebi ne može pomoći.
Vjernik, budući da zna da Allah, dž.š., daje nafaku, cijeni novac i materijalna dobra, ali nije materijalista. On se trudi da stekne što više sredstava koja će mu osigurati komotniji život, ali on nikada ne pribjegava onome što je zabranjeno da bi stekao više. On ne vara, ne obmanjuje, ne krade, ne koristi kamatu, ne uništava druge, nego ulaže maksimalan dopušteni napor kako bi stigao svoju nafaku. [5]
Vjernik je hrabar i neustrašiv. Zna da je Allah Taj koji daje život i smrt i kada hoće On će ga usmrtiti i bez obzira kako se štitio i gdje se krio čas smrti mu se ni za trenutak neće odgoditi:
… i kad smrtni čas njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati…[6]
Vjerniku je stvarnost osvijetljena posebnim svjetlom; on u njoj vidi smisao, red, svrhu, jer vjeruje da iza svega postoji Božija volja. Svi drugi, budući da ne vjeruju u Boga, vide besmisao, nered i mučninu. Zato se stvarnošću, vremenom i životom najbolje koristi onaj koji u svemu gleda Allahovo djelo.[7]
Vjernik zna da nije bačen na ovaj svijet, niti je zatočen na njemu. On zna da ga je Allah, dž.š., stvorio i da ima svoj cilj i svrhu postojanja. Zbog toga se odgovorno odnosi prema životu koji mu je darovan.
Kada sazna za smrt drage osobe koja mu je puno značila u životu i bez koje teško može zamisliti daljnji život, vjernik se sjeća da je Allah, dž.š., Gospodar života i smrti (Huve juhji ve jumit), Onome kome hoće daje život, a koga On hoće usmrćuje i svim srcem i dušom kaže:
Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo![8]
Kada se nađe u bezizlaznoj situaciji, kada se niotkuda ne pomalja nikakvo rješenje, vjernik duboko u sebi zna:
… a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[9]
Kada se nađemo u vatri ovosvjetskih iskušenja i kada nestajemo u plamenu tuđe mržnje i neprijateljstva, onda poput Ibrahima, a.s., govorimo:
Dovoljan mi je Allah! Divan li je On oslonac! [10] Tada i vatra može hladna i spasonosna postati!
Kada govorimo o uskoj povezanosti vjerovanja i djelovanja i jakom utjecaju kojeg duhovna energija može imati u životu čovjeka uvijek se trebamo sjetiti ashaba. Prije prihvatanja islama bili su neobrazovani, razjedinjeni, na smrt zavađeni, nemoralni, slabi, ali prihvatanjem islama oni se obrazuju, oni su jedinstveni, oni snagom duha i ideje osvajaju svijet.
Ako smo svjesni da je Allah, dž.š., uz nas onda ne osjećamo strah (la tahzen innellahe me'ana[11]) i sposobni smo dolaziti do pravih rješenja (inne meije rabbi sejehdin[12]). Ako, pak, samo od Boga strah osjećamo, onda smo slobodni duhom i tijelom i u mogućnosti smo pronalaziti izlaz iz najtežih situacija (ve men jettekillahe jedž'al lehu mahredža[13]).
Vjernik svrhu svoga življenja pronalazi u činjenju dobra koje ga vodi ka njegovom Gospodaru (inni zahibun ila Rabbi[14]).
Zdanje kompletnog islamskog života može biti izgrađeno jedino na vjerovanju u Allahovu, dž.š., jednoću (tevhid) koje prožima kompletan čovjekov privatni i društveni život, i koje je tako jako da čovjek smatra sebe i sve što posjeduje Allahovim vlasništvom. Takav čovjek prihvata Allaha, dž.š., kao jedinog legitimnog Vlasnika, Cilja obožavanja, Primaoca pokornosti i Zakonodavca, kako za sebe, tako i za ostali svijet. On Ga smatra izvorištem upute i potpuno je svjestan da neposlušnost prema Allahu, indiferentnost prema Njegovoj uputi i sklonost ka pridruživanju druga Njemu, čini skretanje s Pravog puta i gubitak smisla života.[15]
Ovo stanje je upravo onako kako o njemu govori Božiji Poslanik, s.a.v.s., kada kaže:
“Niko od vas neće biti pravi vjernik dok mu njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam ja došao!”[16]
Vjerovanje koje je Božija objava prenijela čovjeku o istinama svijeta i života, o njegovom odnosu prema Allahu, dž.š., Koji nema sudruga, o ljudskom završetku nakon smrti, ne može natjerati čovjeka na određeno ponašanje, izuzev ukoliko se to uvjerenje ne zasadi u umu, a zatim, kroz emocije, prelije na srce. Vjerovanje u egzistiranje Boga, bez ljubavi i strahopoštovanja prema Njemu, ne može ništa pokrenuti, niti može ponukati na bilo kakvo žrtvovanje. Čovjek se povodi za srčanim emocijama, više nego za racionalnim uvjerenjima.[17]
Naša je obaveza graditi, prije svega duhovno, novu generaciju nasljednika Zemlje. Allah, dž.š., kaže:
وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الْأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ
Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti podanici naslijediti.[18]
Da bi se došlo do ispravnog odgoja nove duhovno snažne, čestite, intelektualno jake generacije, neophodno je prije toga da sami sebe analiziramo, da se povratimo sebi, da zavirimo u našu dušu kako bismo spoznali originalnu islamsku misao, duhovnost i moral i koliko smo sami udaljeni od njih. Potrebni su nam, također, izvorna duhovna energija, neograničena strpljivost, aktivna nada, čvrsta volja i konstantno promišljanje… Ako se bez navedenog pokušavamo izvući iz stanja u kojem se nalazimo, možda se riješimo sadašnjih problema, ali ćemo upasti u gore nevolje.
Preporod našeg načina života podrazumijeva povratak od forme ka suštini, napuštanje formalnosti i usmjeravanje ka biti i duhu. To u vjerovanju podrazumijeva hod ka nepokolebljivom i postojanom uvjerenju (jekinu), iskrenosti (ihlasu) u djelovanju i perfektnosti i izvrsnosti (ihsanu) u osjećanjima i razmišljanju. Kada je u pitanju ibadet to znači da kvantitet bude zadovoljen, ali kvalitet da bude cilj i osnova, riječi da budu sredstva, a duhovnost i iskrenost temelj u dovama…
Islamski način života kojeg karakteriziraju sistem, red i disciplina počiva na snažnom vjerovanju (akidi) i svijesti o Sveznajućem Gospodaru koji nas vidi i motri u svakom trenutku i o Sudnjem danu na kojem će se polagati ispit za svaki trenutak ovosvjetskog života.
Jedino osoba koja čvrsto i pravilno vjeruje u Allaha, dž.š., može imati pravilan odnos prema sebi, biti svjesna svoje uloge na Zemlji i svojih potencijala, imati korektan odnos prema vidljivim i nevidljivim bićima i događajima koji se dešavaju.
Musliman je svjestan svoje ograničenosti i Božije neograničenosti, svoje slabosti i Božije moći. Zato se konstantno na Allaha, dž.š., oslanja, nakon čega se nikada ne osjeća beznadežno, usamljeno i napušteno. On zna da bez obzira u kako teškoj situaciji se našao da je uz njega njegov Gospodar, a da bi ga Allah, dž.š., čuo i da bi mu se odazvao kada je u neprilici, on Ga se sjeća i kada je sretan i zadovoljan i ne prekoračuje granice koje mu je Gospodar postavio. Muhammed, s.a.v.s., kaže:
“Čuvaj Allaha, Allah će te sačuvati! Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga uza se! Kada moliš, moli od Allaha, kada tražiš pomoć, traži je od Allaha! I znaj! Kada bi se svi ljudi udružili da ti neku korist učine, mogu ti učiniti samo onoliko koliko ti je Allah odredio! A kada bi se sakupili da ti štetu nanesu, mogu ti naštetiti samo onoliko koliko ti je Allah odredio. Pera su podignuta, a sahife osušene!”[19]
Iz knjige 40 hadisa o snazi duhovnosti, Zuhdija Hasanović, Sarajevo 2022.
[1] Et-Tirmizi, Sunen, “Ebvab sifetil-kijama ver-reka'ik vel-vere'”, br. 2.516.
[2] Hasan Čengić, Islamske teme, Islamska zajednica Zagreb, Zagreb, 1990, str. 101.
[3] Više v.: Seyyed Hossein Nasr, Srce islama: trajne vrijednosti za čovječanstvo, (s engleskog: Enes Karić, Rešid Hafizović, Nevad Kahteran), El-Kalem, Sarajevo, 2002, str. 95.
[4] Više v.: Izet Pajević, “Pobožnost i duševno zdravlje”, u recenziji na prijevod djela: Abdulvehhab b. Ahmed Ša'rani, Poslanikove, s.a.v.s., smjernice za svakodnevni život, (s arapskog: Sabahudin Skejić), Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama, Smoluća, 2009, str. 9.
[5] Više v.: Afif Abdulfettah Tabbara, Ruhud-dinil-islami, XXVII izdanje, Darul-‘ilm lil-melajin, Bejrut, 1988, str. 94.
[6] Kur’an, En-Nahl, 61.
[7] Više v.: Hasan Čengić, nav. djelo, str. 141.
[8] Kur'an, El-Bekara, 156.
[9] Kur'an, Et-Talak, 2–3.
[10] El-Buhari, Sahih, “Kitab tefsiril-Kur'an”, br. 4.564.
[11] “Ne brini se, Allah je s nama!” (Kur'an, Et-Tevba, 40).
[12] “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Kur'an, Eš-Šu'ara, 62).
[13] “… a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Kur'an, Et-Talak, 2).
[14] “Idem ka mome Gospodaru.” (Kur'an, Es-Saffat, 99).
[15] Ebul-A'la el-Mevdudi, Islamski pokret, str. 66.
[16] El-Begavi, Šerhus-sunna, I, str. 213.
[17] Muhammed Seid el-Buti, Shvatanje korijena života, (s arapskog: Hajrudin Hodžić), El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007, str. 92.
[18] Kur'an, El-Enbija, 105.
[19] Et-Tirmizi, Sunen, “Ebvab sifetil-kijama ver-reka'ik vel-vere'”, br. 2.516.
islam.ba
