Čovjek se vrlo često, posebno na ovim našim balkanskim prostorima, nalazi u životno teškim situacijama.

Abdullah ibn Abbas, r. anhuma, prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

عُرِضَتْ عَلَيَّ الأُمَمُ، فأخَذَ النبيُّ يَمُرُّ معهُ الأُمَّةُ، والنبيُّ يَمُرُّ معهُ النَّفَرُ، والنبيُّ يَمُرُّ معهُ العَشَرَةُ، والنبيُّ يَمُرُّ معهُ الخَمْسَةُ، والنبيُّ يَمُرُّ وحْدَهُ، فَنَظَرْتُ فإذا سَوادٌ كَثِيرٌ، قُلتُ: يا جِبْرِيلُ، هَؤُلاءِ أُمَّتِي؟ قالَ: لا، ولَكِنِ انْظُرْ إلى الأُفُقِ، فَنَظَرْتُ فإذا سَوادٌ كَثِيرٌ، قالَ: هَؤُلاءِ أُمَّتُكَ، وهَؤُلاءِ سَبْعُونَ ألْفًا قُدّامَهُمْ لا حِسابَ عليهم ولا عَذابَ، قُلتُ: ولِمَ؟ قالَ: كانُوا لا يَكْتَوُونَ، ولا يَسْتَرْقُونَ، ولا يَتَطَيَّرُونَ، وعلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ فَقامَ إلَيْهِ عُكّاشَةُ بنُ مِحْصَنٍ، فقالَ: ادْعُ اللَّهَ أنْ يَجْعَلَنِي منهمْ، قالَ: اللَّهُمَّ اجْعَلْهُ منهمْ ثُمَّ قامَ إلَيْهِ رَجُلٌ آخَرُ قالَ: ادْعُ اللَّهَ أنْ يَجْعَلَنِي منهمْ، قالَ: سَبَقَكَ بها عُكّاشَةُ. (البخاري)

“Pokazani su mi narodi, pa sam vidio vjerovjesnika s kojim prolazi cijela zajednica, s drugim vjerovjesnikom grupa ljudi. S trećim vjerovjesnikom prolaze deseterica, s četvrtim vjerovjesnikom prolaze peterica, a prošao je i jedan vjerovjesnik sam. A onda sam vidio veliko mnoštvo, pa upitah: ‘Džibrile, jesu li ovo moji sljedbenici?’ Reče: ‘Ne, ali sada pogledaj na horizont!’ Pa sam pogledao i vidio ogromno mnoštvo. ‘Ovo su tvoji sljedbenici. Među njima je predvodnica od sedamdeset hiljada ljudi, koji neće polagati račun niti će biti kažnjeni!’ Upitah: ‘Zašto?’ ‘Zato što nisu koristili kauterizaciju, nisu tražili da im se rukja uči, niti su bili skloni zloslutnji, nego su se na svoga Gospodara oslanjali.’ Ustade pred njim Ukaša ibn Mihsan pa zamoli: ‘Čini dovu Allahu, dž.š., da me učini od njih!’ Tada Poslanik, s.a.v.s., učini dovu: ‘Bože moj, učini ga od njih!’ Tada pred njim ustade drugi čovjek pa zamoli isto: ‘Čini dovu Allahu, dž.š., da me učini od njih!’ ‘Preduhitrio te je Ukaša’ – odgovori mu Poslanik, s.a.v.s.[1]

Čovjek se vrlo često, posebno na ovim našim balkanskim prostorima, nalazi u životno teškim situacijama. Pogađaju ga prirodne nepogode: poplave, suše, požari, mrazovi i gradovi, razorni vjetrovi, zemljotresi; društvene kataklizme: oružani sukobi, ratovi, protjerivanja, teror, genocid, urbicid, ekocid i dr. Osjeća čovjek da se takvim nedaćama ne može suprotstaviti svojim ograničenim osobnim snagama pa pribjegava traženju duhovne, metafizičke snage koja će mu osigurati život. I umjesto da se obraća Allahu, dž.š., i od Njega pomoć traži, a zatim da jača svoje osobne potencijale i potencijale zajednice i društva, on pribjegava nošenju različitih “magičnih” predmeta, konzumiranju “ljekovitih voda” koje liječe od svih bolesti, čak i sapiru grijehe, posjećuje mjesta dobrih ljudi za koje smatra da imaju čudotvornu moć, prati dešavanja oko sebe i na osnovu njih zaključuje da li će biti blagoslovljeno i uspješno ono što planira uraditi ili će doživjeti neuspjeh i očekuje u svemu tome – čudo.

Skoro svakodnevno dobivamo poruke da određeni tekst trebamo proslijediti dalje i da ćemo biti sretni zbog toga, a ako to ne uradimo, da ćemo doživjeti veliku nesreću i skoro po inerciji prosljeđujemo dalje poruku ne želeći da na sebe navučemo nesreću.

Na našu veliku žalost, danas, čak i u XXI stoljeću, među muslimanima se neznanje, sujevjerje, praznovjerje, mit i legenda prepričavaju, uvažavaju i cijene, a znanje, istraživanje i činjenice se nipodaštavaju i smatraju dalekim i stranim.

Ovo nisu posljedice djelovanja muslimanskih neprijatelja i svjetskih zavjera, ovo je stanje našeg duha, kulture, vjere i intelekta.

Ovakvim načinom života upropaštavamo i ono malo potencijala koje kao muslimani imamo, stvaramo vrlo ružnu sliku kod drugih da je islam vjera mitova i praznovjerja i umjesto da ponudimo novu viziju cijelom čovječanstvu kako da povrati svoje dostojanstvo mi ga strovaljujemo u zaostalost, neprosvijećnost i zabludu!

Pod praznovjerjem se misli na anahrone postupke i sisteme vrijednosti i posmatranja aktualnih dešavanja koji se povezuju uglavnom s nekom magijskom praksom i magijskom sviješću.

Savremeni čovjek je otuđen, nesretan, očajan, depresivan, ispunjen strahom i anksioznošću i traga za svim onim za što mu se čini da mu može pomoći da se izbavi iz tog teškog stanja i to nastoji primjenjivati, ne propitujući uopće koliko je to razumno, vjerodostojno i djelotvorno. Kako bi otklonio strah od nepoznatog, neizvjesne sutrašnjice i fenomena koje sebi ne umije objasniti on poseže za praznovjerjem i sujevjerjem.

Ono malo vremena koje provedemo sa svojom djecom i potomcima često iskoristimo da im prenesemo kazivanja i priče koje su pune mitova i legendi, bez ikakva osnova i historijskog utemeljenja.

Imanentno je čovjeku kada razmišlja o budućnosti, definira svoje životne ciljeve, utvrđuje strategiju i planove, kada treba da donese važne odluke u svome životu da se ne oslanja samo na osobno promišljanje, konsultiranje s mudrim i iskusnim ljudima nego i da traži nadahnuće, metafizičke smjernice i naputke Sveznajućeg, kako bi ispravno postupio i ne bi načinio grešku.

Pogubno je kada u tim nastojanjima zastrani pa umjesto da dobije duhovnu snagu i podršku, on se osloni na čine, običaje i prakse koji nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u šerijatu, nego naprotiv predstavljaju formu idolopoklonstva (širka), jer se moć i snaga pripisuje i podrška očekuje od nekog drugoga, a ne od Allaha, dž.š.

U situacijama kada nailazimo na pitanja na koja nemamo odgovora posežemo za sujevjerjima. Vrlo često smo u početku sumnjičavi prema njima, ali ih prihvatamo, uvjeravajući sami sebe da nam ne mogu štetiti, a mogu koristiti, a onda ih vremenom počinjemo neizostavno primjenjivati, osjećajući sve veći strah od nesreće ako ih zanemarimo.

Takvim djelovanjem čovjek je sebi prouzročio dva velika problema. Dobio je smjernice, uvjeren da su ispravne, i postupit će u skladu s njima, a nije ni svjestan da smjernice nisu valjane i da ga krivo usmjeravaju. Drugi veliki problem koji je izazvao jeste da je takvim postupkom počinio širk, jedini grijeh koji Allah, dž.š., ne prašta i time se udaljio od Njega, a posljedično tome i od svakog dobra. Takvim ponašanjem čovjek se sve više otuđuje, slabi i uništava u svakom smislu.

Poslanikova, s.a.v.s., glavna misija tokom prvih trinaest godina objave i njegovog boravka među mekkanskim mnogobošcima, bila je osloboditi ljude od njihovog praznovjernog i krivog vjerovanja te ih odvojiti od neznabožačke prakse gatanja, predskazanja i kumirstva.[2]

Koja su najprisutnija sujevjerja kod nas?

Praznovjerna svijest i pogled na svijet je veoma širok i obuhvata veliki broj različitih vjerovanja i praksi, od horoskopa i želje da na taj način saznamo budućnost, zloslutnje na osnovu dešavanja u prirodi, preko straha od petka 13, prelaska crne mačke preko puta, nošenja hamajlija, do traženja pomoći od evlija i dr.

Prisutna je praksa nošenja zapisa, amuleta, privjesaka, crvenog vunenog konca i sl., bilo da ih sami nosimo ili stavljamo na ruke naše djece s ciljem da ih štite od zlih utjecaja. Vrlo često majke kažu: “Ne može naškoditi djetetu, pa zašto ne bih primijenila, može da bude samo korisno”. Šejtan na ovaj način obmanjuje ljude da se tako stječe Božija naklonost i zaštita, a, ustvari, stječemo grijeh i mogućnost da odemo u neoprostivi grijeh (širk).

Predskazivanje zla (zloslutnja, tetajjur) veoma je širok pojam i označava pesimizam i odustajanje od akcije na osnovu znakova u prirodi, npr. leta ptica i sl. Naime, kod predkur'anskih Arapa je bio običaj da su dolazak jata ptica s desne strane smatrali dobrim znakom za putovanja i poslove, dok bi dolazak ptica s lijeve strane smatrali lošim, pa bi odlagali poslove, a na put ne bi polazili. Takve pojave izazivaju bojazan u ljudskom srcu i tište ga, umjesto da se osloni na Allaha, dž.š.

Mnogo je predaja koje se pripisuju Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i navode se bez ikakvog niza prenosilaca (seneda), što znači da nisu utemeljene, a govore o tome šta nije dobro raditi u svakom danu sedmice, pojedinačno. U jednoj predaji, za subotu se kaže da je “dan nevolja i nezgoda. Taj dan je zabranjeno: rezanje noktiju, šišanje, brijanje i sastajanje sa ženom.” I za ostale dane postoje izmišljene predaje kojima se ljudima otežava život i vjera čini opterećujućom i nelogičnom.

Slobodno se može reći da je jedan od najraširenijih vidova sujevjerja kucanje u drvo radi sreće i berićeta. Prakticiraju ga svi bez obzira na religijsku pripadnost. Ovo se zasniva na starom vjerovanju po kojem su neuzubillah bogovi, odnosno demonska bića živjeli u drveću. Kada bi neko dolazio da moli neko od tih bića za nešto, ritual je zahtijevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovno dolazio do istog drveta da kucne u njega. Ovo je bila poruka tom biću da je molba urodila plodom, a istovremeno gest zahvalnosti za uslišanu molbu. Ako želimo da hairli protekne ono što planiramo onda kao muslimani kažemo: mašallah, bez kucanja u drvo!

Mnogi smatraju da nas očekuje neprijatnost ukoliko nam put pređe crna mačka. Iako se crna mačka od drugih mačaka razlikuje samo po boji, ljudi su joj stoljećima pripisivali osobine zla. U srednjem vijeku u Evropi kada je počela histerija o vješticama, ulične mačke su često njegovale i hranile siromašne stare žene, koje su kasnije optuživane za vještičarenje. Tako su njihove mačje saputnice, od kojih su neke bile crne, smatrane krivim za vještičarenje. Iako je civilizacija napredovala i dalje postoje ljudi koji pljuju i vraćaju se tri koraka unazad kad im crna mačka pređe put.

Još jedno prisutno sujevjerje je vjerovanje u petak trinaesti, kao nesretan dan. Ono potiče od kršćana, a s islamom i muslimanima nema ništa zajedničko. Petak 13. ima vrlo konkretnu historijsku osnovu. Kontekst ovog datuma je hapšenje templara koje se desilo u noći između četvrtka i petka 1307. godine na teritoriji Francuske. Rano ujutro, u petak 13. oktobra 1307. godine došlo je do hapšenja svih značajnih templarskih velikodostojnika. Od tada potiče negativna konotacija ovog datuma koja je naknadno poživljavana kroz različite priče i mitove. Neki smatraju da se ona veže za Isaa, a.s., odnosno Isusa i njegove sljedbenike. Po kršćanskoj dogmi u petak je razapet Isus Hrist, a broj trinaest ukazuje na broj učesnika posljednje tajne večere. Juda, izdajnik, bio je 13. osoba za stolom.

Vjerovanje po kojem razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće također je jedno od raširenih sujevjerja. Stari Rimljani su vjerovali da se čovjekov život obnavlja svakih sedam godina. Čovjek je mislio da je njegov odraz koji je vidio na površini jezera, bare, kasnije ogledala bio njegovo drugo ja, ili njegova druga duša. Pošto je razbijanjem ogledala taj život bio ugrožen, trebalo je čekati cijelih sedam godina da bi se on obnovio.

Također, po kršćanskom vjerovanju koje je naslijeđeno od paganskih naroda, prolazak ispod merdevina naslonjenih na zid donosi nesreću, zbog toga što je položaj merdevina u trouglu, a to je znak za život. Kada prolazimo kroz trougao, izazivamo sudbinu, uključujući i duhove koji žive ispod merdevina, a opet uključujući i zle duhove kojima se to neće svidjeti. Sve je ovo jasna zabluda, od koje se istinski utječemo Allahu, dž.š.

Koliko puta smo čuli: “Ne sjedi na ćošku stola, nećeš se udati”! Ma koliko mlade žene bile emancipovane, skoro svaka se poslije tih upozorenja skloni u stranu. Vjerovanje vuče korijene iz 18. stoljeća, kada su umjesto ovalnih stolova, koji simboliziraju porodičnu harmoniju, u upotrebu ušli ćoškasti, a ćošak, kao trn ili bodež, viđen je kao simbol razdora.

Kod neukih ljudi postoji uvjerenje da su određena mjesta na našem brdovitom Balkanu posebno berićetna i sveta, zbog nekog pobožnog muškarca ili žene koji su živjeli u tom mjestu, događaja koji je obilježio određeni vremenski period ili zbog “ukazivanja” umrle osobe živima na tom mjestu i sl. Vjeruje se da će ta svetišta i mezari evlija njihov život učiniti blagoslovljenim i da će ih osoba iz kabura usmjeravati u njihovom životu te da je moguće iscjeljenje od bolesti blagoslovom tih merhuma!

Itekako je važno sjećati se značajnih datuma iz naše prošlosti i velikih ličnosti koji su dali značajan doprinos očuvanju domovine i našeg identiteta na ovim prostorima, čime će i nas motivirati da uložimo sličan trud, ali nikada to obilježavanje značajnih datuma i ličnosti ne smije prerasti u čin traženja pomoći od njih ili, ne daj Bože, njihovog obožavanja.

Posjećivanje mezarja, nazivanje selama i učenje dove umrlima je šerijatski utemeljeno i pohvalno djelo. Međutim, obilazak turbeta i učenje dova kod njih s nadom da će ukopani u njima pomoći, nema osnova u islamu. Pomoć se traži samo od Allaha, dž.š.

Među ljudima postoji izvjestan broj dobrih znakova za koje se vjeruje da donose sreću. Mnoge muslimanske kuće ili automobili okićeni su ovakvim znakovima, a sve zarad postizanja sreće i bereketa. Rog i potkovica mogu se vidjeti na mnogim muslimanskim kućama. Vjeruje se da konjska potkovica iznad ulaznih vrata kuće čuva kuću od zla, a zakačena iznad kreveta čuva od noćnih mora. Čak se naglašava da šiljci moraju biti okrenuti prema gore kako se sreća ne bi preljevala. Vjerovanje da potkovica donosi sreću potiče od vjerovanja u simbol polukruga i Mjesečevog srpa. U ranijim religijama vjerovalo se da polukružni oblik posjeduje magijske moći i sposobnost zaštite. Tokom srednjeg vijeka crkva i javne zgrade imale su prozore i mnoge detalje na fasadama u obliku polukruga, jer je postojalo vjerovanje da ovaj oblik štiti od zlih sila. Stari Grci su konje počeli potkivati u četvrtom stoljeću. Pošto su konji u to vrijeme smatrani svetim životinjama i njihove potkovice su smatrane predmetima koji donose sreću.

Djetelina sa četiri lista smatra se jednim od svetih znakova. Postoji nekoliko legendi koje prate ovu biljku. Jedna od njih je da je h. Hava ponijela sa sobom djetelinu sa četiri lista kada je napuštala džennet. Također, stari Druidi u Engleskoj su vjerovali da djetelina sa četiri lista ima magijske osobine. Jedno od tih vjerovanja svodilo se na to da svako ko je pronađe, dobija mogućnost i sposobnost da vidi zla bića kao što su vještice i đavoli te da ih tako može izbjeći.

Vjeruje se, a to je postala praksa kod muslimana u Bosni, da žene, kada dolaze na babine tek rođenoj ženskoj djeci, trebaju ponijeti na dar dva jajeta i staviti ih djetetu pod jastuk, kako bi sljedeće rođeno dijete bilo muško. Poznato je i vjerovanje u berićet riže, kojom se posipaju mladenci, s ciljem da budu plodni u životu.

Vjeruje se da se činom otvaranja kišobrana u kući priziva bijeda u porodici. Ne samo zbog toga što se često otvarao kada je curila voda kroz krovove, nego i zato što je podsjećao na baldahin, koji je nosio sveštenik kada je vjernicima radio posljednje pomazanje prije smrti.

Sva ova praznovjerja, u manjoj ili većoj mjeri, prisutna su kod određenog dijela muslimana. Obaveza nam je napustiti sve te neutemeljene aktivnosti i okrenuti se suštini onoga s čime je došao posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s.

Jedno od prvih vjerovanja koje islam usađuje u duše svojih sljedbenika jeste činjenica da je ovaj kosmos i sve što je u Njemu, stvorio Jedan i Jedini, Svemogući i Apsolutni Gospodar, Allah dž.š., i da od Njega sve na ovom svijetu zavisi.

Čisto monoteističko vjerovanje temelj je zdravog islamskog društva. Islam je u svojoj osnovi došao da ljude udalji od svih zabludjelih i neutemeljenih vjerovanja te da uputi ljude vjerovanju i postupcima s kojima će postići uspjeh i sreću i svoj ovodunjalučki i ahiretski spas.

Ono što se traži od nas muslimana jeste da se oslobađamo mitova i praznovjerja, da razvijamo kritičko mišljenje kojim ćemo propitivati ono što vidimo i čujemo, usvajati ono što je utemeljeno na snažnim argumentima, a odbacivati ono što nema utemeljenja. Vjerujemo da je vrijeme čuda i nadnaravnosti (mu'džiza) prošlo, da nije svrha Božijih prijatelja (evlija), živih i mrtvih, da krše Božije zakonitosti koje vladaju u svijetu, a naša da se uzdamo u to, da nas hamajlije i talismani bez obzira od čega bili napravljeni neće štiti od zla, nego da naš uspjeh ili neuspjeh, zavisi isključivo od Božije volje i našeg truda i djelovanja.

Iako je od onoga što je Poslanik, s.a.v.s., spomenuo Abdullahu ibn Abbasu, r. anhuma, da su karakteristike onih koji će bez polaganja računa i ikakve kazne ući u džennet, jedino strogo zabranjena zlaslutnja, a kauterizacija i traženje da nam se Kur'an uči radi liječenja (rukja) dopušteni kada nam je to potrebno, ovdje Poslanik, s.a.v.s., govori o višoj razini vjerovanja i ponašanja u skladu s njim. Iako su ove radnje dopuštene, oni ih se iz ljubavi prema Allahu, dž.š., odriču, naglašavajući da se samo na Njega oslanjaju, da im je samo On potreban i da samo Njegovu podršku traže!

Autor: Zuhdija Hasanović

Iz knjige:  40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom

[1] El-Buhari, Sahih, “Kitabur-rikak”, br. 6.541.

[2] https://akos.ba/top-lista-najrasirenijih-praznovjerja-medu-bosnjacima/ (23. 10. 2020).

islam.ba