Kad je u pitanju saobraćajno povezivanje sa ostatkom Bosne i Hercegovine i svijetom, na zapadu naše domovine još uvijek ništa novo. Suprotno najavama, izgradnja brze ceste Bihać – Cazin – Velika Kladuša, koja će ove gradove Unsko-sanskog kantona povezati i sa graničnim prijelazima prema Republici Hrvatskoj još nije počela. Brza cesta koja Krajinu treba preko Jajca i Travnika povezati sa Sarajevom još nije stigla ni do Viteza, a bihaćki aerodrom bi – ako sve bude išlo po planu – navodno trebao biti pušten u rad za dvije-tri godine. A tako je reklo i prije dvije-tri godine.

Čuvanje granice

Češće nesrećom ali nekad i srećom, kad je Krajina u pitanju stvari su rijetko kada i rijetko kome išle po planu. Najčešće kroz historiju nekog plana za Krajinu nije niti bilo ili je to ostrvo između Une i Vrbasa bilo samo periferni dio nekog šireg plana u kojem je Krajišnicima bilo namijenjeno samo čuvanje granice i njihov puki opstanak na toj granici, bez neke perspektive mimo toga – kako nekad, tako i danas.

Unska pruga

Zbog toga vijesti o tome kako su investicije u saobraćajno povezivanje Krajine sa ostatkom države i svijeta uvijek ”na čekanju” i nisu neke vijesti. Sa izuzetkom Puta AVNOJ-a kojeg je sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgradila Titova Jugoslavija i koji je ipak i počinjao i završavao unutar Krajine, zatim Unske pruge koja je primarno bila projekt povezivanja dvije značajne regije Hrvatske, te austrougarskih pruga koje nisu bile namijenjene Krajišnicima, nego eksploataciji njihovih dobara, u Krajini za Krajinu i Krajišnike, u kontekstu saobraćaja i infrastrukture, nije napravljeno gotovo ništa čestito.

U jednom tekstu o svome profesoru Dževadu Hozi, njegov zemljak i učenik Admir Mujkić opisuje Krajinu kao mitsku zemlju prokletu životom na granici zbog čega nikad nije uspjela sazidati veliku ćupriju, crkvu, džamiju, medresu ili manastir kakve imamo u ostatku Bosne. I stvarno, nigdje u Bosni i Hercegovini nemamo na relativno maloj teritoriji poput Krajine onakve rijeke bez ijedne velike ćuprije koja bi svjedočila o važnosti tog prostora za one koji su njime hodili, na njemu živjeli i u njemu stvarali.

Dževad Hozo, Krajinski nišani

Nije Una Drina, i nije Krajina imala Mehmed-pašu Sokolovića da na Uni sagradi ćupriju. Nije Jajce bilo Mostar pa da neki sultan pošalje svog mimara da nad Vrbasom ili Plivom savije onakav čaroban kameni luk poput Starog mosta. Nije ni Sana bila Miljacka pa da na njoj nekad osvane i zauvijek ostane barem neka Kozja ćuprija.

Ovo su stvari o kojima čovjek obično ne razmišlja ali sve što trebate znati o Krajini i njenoj historiji stane u činjenicu da su njene rijeke gazile vojske tolikih carevina, a da nijedna na njima nije ostavila čestit most. Neki historičari kao objašnjenje nude to što je u drugim dijelovima Bosne (i naročito Hercegovine) kamen bio češće korišten kao materijal, za razliku od Krajine u kojoj se za gradnju više koristilo drvo. Ako i prihvatimo to objašnjenje, izroniće drugo pitanje – kako li je onda uvijek bilo kamena za tvrđave?

Taman onoliko koliko na krajiškim rijekama fali ćuprija, toliko na krajiškim brdima ima tvrđava. Sokolačka kula, Ostrovica, Havala, gradina u Bjelaju, Kamengrad, tvrđava u Vrnograču i Podzvizdu i još desetine drugih svjedoče kako je kroz historiju ipak glavnina svih investicija u Krajinu otišla u sektor odbrane i sigurnosti. Tako je bilo i u davnoj historiji, ali i u novije vrijeme sa aerodromom Željava – najskupljom nekretninom u bivšoj Jugoslaviji i cijelim naseljima u Bihaću koja su izgrađena za potrebe armije.

Krajinski nišani u Kajtezima

Sve je u Krajini uvijek počinjalo i završavalo sa vojskom i uvijek je Krajini bilo namijenjeno samo onoliko koliko je trebalo vojsci koja ju je čuvala, rijetko kada bilo šta više od toga. Ćuprije, sebilji, medrese, velebne džamije i crkve, manastiri, saraji, biblioteke i bezistani su se gradili tamo gdje se živjelo mirnije, dobrim dijelom i zbog toga što je sigurnost takvog života jamčila čvrsta granica u Krajini.

Ostaci tog naslijeđa se vide i kada se uporede prezimena ljudi u Sarajevu sa onima u Krajini. Rijetki to primjećuju, ali u Krajini skoro da i nema onih složenih prezimena iz osmanskog perioda sa prefiksima ili sufiksima koji asociraju na duhovnost poput mula-, -hafizović, -efendić, a koja su uobičajena u Sarajevu i okolini. U Krajini nećete naći Mulaosmanoviće, Emirhafizoviće, Omerefendiće ili Hadžihafizbegoviće, ali zato su tu više igdje drugo zastupljeni ljudi čija prezimena podsjećaju na vojsku i oružje kao što su Čauševići, Ćehajići, Dizdarevići i Dizdarići, Bajraktarevići, Kulauzovići, Solakovići, Ferizovići, Keserovići, Kavazi, Harbaši, Sabljakovići, Puškari, Kuduzovići…

Iza tih ljudi nisu ostajale ni pjesme o ljubavi, ljepoti i plahim djevojkama nego o borbi, junacima i njihovim konjima. U krajiškim pjesmama nema puno ašikovanja pokraj šadrvana nego antiheroj Tale, krajiški don Kihot po cijenu života otima Anicu iz porodičnog doma. Jer u Krajini je čak i ljubav borba.

Predanost napretku

I zato se nije čuditi kad se čitaju vijesti u kojima se Krajini iz godina u godine obećavaju brze ceste i aerodromi, koje će – ukoliko sve bude teklo prema planu – jednako tako biti obećavane i dogodine i godinu poslije dogodine. Tako je bilo otkako se piše historija toga kraja, i ništa nas bolja budućnost ne očekuje dok svi najzad ne shvatimo kako će se začarani krug historijskog prokletstva života na granici razbiti tek onda kada granice postanu besmislene ili kad se preko njih bude moglo prelaziti brzo i lako.

Svaki korak u tom pravcu i sve što se učini da se Krajina približi ostatku države zato vrijedi pozdraviti i nije slučajno što ovaj tekst čitate na stranicama BiHAMK-a uoči skorog otvaranja njihovog novoizgrađenog objekta u Bihaću. Ima nešto jako simbolično u tome što se baš u ova vremena nezahvalna za ulaganje, baš u Bihaću gradi jedan moderan centar Bosanskohercegovačkog auto-moto kluba. Jer, ako išta simbolizira i Bosnu i Hercegovinu, i zajedništvo u njoj, i solidarnost, i sigurnost, i kulturu, i komunikaciju, i stalnu predanost napretku – to je BiHAMK.

Zato, iako ne može sagraditi ćuprije i ceste i promijeniti historiju, BiHAMK primjerom pokazuje kako se mijenja budućnost. A onda, za nadati se da će i oni skloni davanju obećanja slijediti taj primjer, i mitsku zemlju tvrđava, nišana, vojničkih prezimena i rijeka bez ćuprija jednom za sva vremena postaviti tamo gdje ona srcem i dušom pripada.