Connect with us

Religija

Kratka povijest muslimana Mijanmara

Published

on

Muslimani u Mijanmaru žive još od vremena Paganske dinastije (849-1297), a prvi zabilježeni muslimani koji su došli u Mijanmar bila su dvojica braće, sinovi arapskog trgovca 1055. godine.

Prema popisu iz 1983. godine Rohingya muslimani činili su 4.5% stanovništva Burme.[1] Oko milion i po muslimana Burmanaca živi u dijaspori, Bangladešu, Pakistanu, oko 10.000 u Maleziji, kao i na Bliskom istoku i zapadnoj hemisferi. Najraniji talas muslimanskih doseljenika u Mijanmar desio se još u srednjem vijeku, kada su u tom dijelu Azije u većem broju počeli da

Doseljavaju trgovci i vojnici plaćenici. Naselili su se u najvećim gradovima kraljevstva, poput Ava (Inwa), Amarapura i Mandalay, gdje su postojale posebne četvrti za muslimanske trgovce i zanatlije, a kralj je za potrebe muslimanske zajednice dozvolio i gradnju džamija. Neki od muslimana su dospjeli do visokih položaja u kraljevstvu. Drugi val muslimasnkih doseljenika bili su kineski muslimani iz provincije Yunnan, etničkog naziva Pathyas, a doselili su se polovinom 19. stoljeća i uglavnom žive u Shan državi. Tokom kolonijalnog perioda treća grupa muslimana doselila je u Mijanmar potaknuta britanskom vladom usljed ekonomskih razloga. Mnogi su postali trgovci i službenici u prijestolnici Rangoon. Četvrta i najbrojnija grupa muslimana su Rohingya muslimani, potomci i doseljenici iz susjednog Bengala (današnjeg Bangladeša) i Arakana (Rakhine) i prešli su na islam.

Zbog njihove historije, zbog kojih ih ne smatraju pravim Burmancima, muslimani Mijanmara ne spadaju u „građane“ niti uživaju prava „Građanskog zakona 1982“. Iako su i ranije postojali progoni i ubistva muslimana, sistematski progoni i paljevine uzele su maha nakon 1962. godine, kada na vlast dolazi Ne Win. Od tada, muslimani žive pod stalnim represijama i diskriminacijama, bez mogućnosti putovanja izvan zemlje, pokretanja poslova, obrazovanja ili izgradnje novih džamija, štaviše, broj porušenih džamija povećava se iz godine u godinu.[2]

Ovakvom pogromu naročito doprinose budistički monasi, a danas, najglasniji u tom pozivu je Ashin Wirathu, koji je 2001. osnovao antimuslimansku ekstremističku grupu Muslimani 969, nakon čega je 2003. završio u zatvoru, jer je osuđen na 25 godina zatvora, no, pomilovan je 2010. godine. Od tada, pa sve do danas raspiruje mržnju i potiče na ubistva i paljenje svega muslimanskog u Mijanmaru. Magazin Time 2013. godine objavio ga je na naslovnici uz poruku: „Lice budističkog terora“.

Kakav status uživaju muslimani Mijanmara?

“Manjinske religijske zajednice su marginalizirane. Ovo je naročito istinito kada je riječ o muslimanima, od kojih su većina potomci imigranata iz Južne Azije tokom perioda britanske vladavine. Postoje velike restrikcije kada je riječ o vjerskim aktivnostima muslimana, naročito u državi Arakan, a nakon 1962. vlada je učestvovala ili poticala njihove progone, na primjer, dvaput, 1978. i 1991-1992., kada je između 200 i 300 hiljada Rohingya muslimana pobjeglo u susjedni Bangladeš. Položaj kršćana, poput mnogobrojne zajednice karenskih baptista koji žive u Rangonu je generalno bolji, na primjer, dozvoljeno im je da održavaju kontakte sa kršćanskim zajednicama izvan zemlje…”[3]

Izgovori za progone i ubistva 1930-ih

Od 1935. godine burmanske (danas mijanmarske) novine su pisale protiv muslimana i toga kako su muslimani “zaposjeli burmansko bogatstvo i njihove kćeri i sestre”. Promovirali su progon muslimana, zabranu međureligijskih brakova, zabranu kulture, pa čak i bojkot muslimanskih trgovina.

Povećanju tenzija (navodno) prethodilo je pisanje dviju knjiga od strane muslimana, u kojima su napadali i opovrgavali budizam. Međutim, burmanske novine su takve tvrdnje i sporne citate iskoristile samo kao poticaj i pritisak na vladu da odobri progone neburmanskog stanovništva. Kasnije je utvrđeno da te knjige nisu uopće mogle izazvati toliki stepen nasilja, već da je to bio trik tadašnjih medija i budističkih monaha kako bi potakli mase.

28., 29. i 30. jula 1938. godine počeli su napadi na muslimane, ali i hinduse, počelo je paljenje kuća i trgovina. Deseci muslimana su ubijeni. Napadi i progoni muslimana su stali 1. augusta, ali su ponovo započeli 2. septembra. Budistički manastiri služili su kao centrale za koordinaciju masa. Barbarizam i progoni nisu u svim oblastima bili istih razmjera, najviše su stradali muslimani u Yenangyuangu, Sagaingu i Shwebu, gdje je ranjeno i ubijeno na stotine muslimana uz višemilionsku štetu i potpuno uništenje imovine kao i spaljivanje 113 džamija.[4]

Dva najveća pogroma mijanmarskih muslimana u proteklih 50 godina

Paljevine, ubistva i progoni Rohingya muslimana traju već decenijama, a najveći su se desili 1978. godine kada je između 200 i 300 hiljada muslimana protjerano u susjedni Bangladeš bježeći pred zvjerstvima Tatmadawa (mijanmarske vojske). Iako se većina njih uspješno vratila na mjesta odakle su prognani (dijelom jer se režim Ne Wina pobojao međunarodnog muslimanskog odgovora), druga izbjeglička krizu dogodila se u razdoblju od 1991. do 1992. godine, kada je protjerano 280.000 osoba, no, u ovom slučaju povratak na ognjišta je mnogo sporiji.[5]

Stanovništvo i građanska prava Mijanmara dijele se na tri kategorije, prva kategorija su potomci stanovnika Burme prije anglo-burmanskog rata, dok, manjine, poput Rohingya muslimana pripadaju posljednoj kategoriji, bez ikakvih prava, identifikacionih dokumenata, što je neophodno za bilo kakva putovanja i pokretanje biznisa. Također, zakonom iz 1982. godine muslimanima je zabranjena gradnja novih džamija.[6]

Država Arakan u kojoj žive Rohingya muslimani

„ARAKAN (RAKHINE) DRŽAVA, jedna je od 14 država i oblasti Burme. Ima površinu od 36.778 kvadratnih kilometara (14.200 kvadratnih milja) i populaciju koja se procjenjuje na 2,7 miliona u 2000. godini (na popisu stanovništva 1983. godine bilo je 2.045.559).

Etnički, većina stanovništva su Arakanci (Rakhines), koji su budisti i dijele snažnu kulturu i jezičke afinitete s ostalim Burmancima. Ipak Arakan (Rakhine) bila je nezavisna država sve dok ga nije osvojio kralj Bodawpaya 1784. godine. Međutim, postoji velika manjina Rohingya (Rohinja), koji su muslimani, također, tu žive i Chin i Burmanci.

Glavni grad je Sittwe (Sittway, poznat tokom britanskog kolonijalnog razdoblja Kao Akyab). Arakan je priznat kao država Ustavom iz 1974. godine i sadrži pet okruga (Sittwe, Maungdaw, Buthitaung, Kyaukpyu i Sandoway [Thandwe]), podijeljenih u 17 gradova.

Arakanska država je izdužena i proteže se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Na sjeverozapadu dijeli kratka međunarodnu granicu sa

Bangladešom, definiranu rijekom Naaf. Država Chin leži na sjeveru, Magwe (Magway) i Pegu (Bago) protežu se na istoku i Irrawaddy (Ayeyarwady) duž granice na jugoistoku i jugu.

Obala Arakana, uz Bengalski zaljev, obrubljena je otocima, a najveći su Ramree (Yanbye) i Cheduba (Man-aung).

Arakan Yoma odvaja državu od središnje Burme. Glavna državna rijeka, Kaladan, dopire do mora u Sittweu. U državi se uglavnom uzgaja riža i obilje rižinih polja objašnjavaju uspon ranog kraljevstava u regiji. Ribolov i ribarstvo su također ekonomski važni. Bogati zalihe prirodnog gasa pronađene su u burmanskim teritorijalnim vodama u Bengalskom zaljevu.“[7]

Piše: Resul S. Mehmedović

[1] Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str. 81.

[2] Ibid, str. 310-311

[3] Ibid, str. 11.

[4] Pogledati: Moshe Yegar, The Muslims of Burma, str. 36-37.

[5] Pogledati: Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str. 106-107.

[6] Ibid, str. 213.

[7] Donald E Seekins, Historical Dictionary of Burma (Myanmar), str.80

islam.ba

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Religija

Deset načina kako sačuvati kuću od šejtanskog djelovanja

Published

on

Govor o ovoj temi je izuzetno važan, jer sa sobom donosi mnogostrane koristi, među kojima je najvažnija spoznaja puta kojim se muslimanska kuća najbolje može sačuvati od šejtanskog djelovanja i zala koje on sa sobom donosi.

 

Čut ćemo mnoge kako se žale na različite probleme u svojim kućama, bilo da se radi o porodičnim problemima, bilo o duševnim nemirima, bilo o nedostatku bereketa ili se žale na djecu, itd., a uglavnom nisu svjesni odakle ti problemi dolaze.

Istina je da dolaze od šejtana, koji ima samo jedan zadatak; da uznemirava čovjeka, da ga zavodi, kao što je obećao i na što se zavjetovao, nakon što ga je Allah prokleo, na šta aludira ajet: “Reče: ‘Gospodaru moj, zbog toga što si me u zabludu odveo, ja ću im (ljudima) lijepim postupke njihove na zemlji prikazivati i sve ću ih zavesti, osim Tvoje iskrene robove.’” (Hidžr, 39.-40.)

Zbog toga ćemo pristupiti navođenju stvari koje će nam pomoći da se sačuvamo od šejtana na mjestu na kojem najviše boravimo, a to su naše kuće.

Spominjanje Allaha prilikom ulaska u kuću

Prenosi se od Ebu Malika el-Eš’arija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada čovjek bude ulazio u kuću, neka kaže: ‘Allahumme es’eluke hajre-l-mevlidži ve hare-l-mahredži. Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve allallahi rabbina tevekkelna.’, zatim neka nazove selam svojoj porodici.” (Značenje dove je: “Gospodaru moj, podari mi dobro pri ulasku i pri izlasku. Sa Allahovim imenom ulazimo i sa Njegovim imenom izlazimo i na svoga se Gospodara oslanjamo.”) (Ebu Davud 4/325., šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Nazivanje selama porodici

Rekao je imam En-Nevevi: “Mustehabb (lijepo) je da kaže ‘Bismillahi’ i da što više spominje Allaha, dž.š., i da nazove selam, bez obzira da li se neko od ljudi nalazio u kući ili ne, što se zaključuje iz Allahovih riječi: “Kada budete ulazili u kuće, vi ukućane njene, pozdravite pozdravom od Allaha, propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” ( En-Nur, 61.)

Prenosi se od Enesa ibn Malika, da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sinko, kada budeš ulazio u kuću nazovi selam, spustit će se bereket na tebe i na tvoje ukućane.” (Tirmizi 4/161.)

Prenosi se od Ebu Umameta el-Bahilija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojica su pod stalnom Allahovom zaštitom. Čovjek koji izađe u borbu na Allahovom putu. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti i ne uvede u Džennet ili ga vrati opskrbljenim sa ratnim plijenom ili nagradom koju je stekao. Čovjek koji je otišao u mesdžid. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti ili ga vrati sa nagradom ili plijenom koji je stekao. Čovjek koji uđe u svoju kuću sa selamom i on je pod Allahovom zaštitom.”. (Prenosi ga Ebu Davud sa dobrim senedom)

Spominjanje Allaha prilikom jela i pića

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: “Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (svojim prijateljima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni končišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste končište i večeru.’” (Muslim, 13/190)

Često učenje Kur’ana u kući

Kur’an donosi u kuću lijep miris i uljepšava je i iz nje izgoni šejtane. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer smokve kod koje je miris i okus lijep, primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, okus joj je sladak, ali nema mirisa. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka čiji je miris lijep, a okus gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer tikvice koja nema mirisa, a okus joj je gorak.” (Buharija, 9/66 str.; Muslim, 6/83 str.)

Isto tako, učenje Kur’ana u kući sa strahopoštovanjem privlači meleke, kao što se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Usejd Ibn Hudajr jedne noći, dok je čitao Kur’an, primijetio kako se njegov konj baca (trza). Nastavio je učiti, a konj se i po drugi put trznuo. Kada je to učinio i po treći put, ponovo se trznuo. Kaže Usejd: “Pobojao sam se da ne pregazi Jahjaa, pa sam krenuo prema njemu. U tom trenutku ugledao sam nešto slično sjenci iznad moje glave, koja je bila ispunjena svjetiljkama, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti. Kada sam se probudio otišao sam kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Allahov Poslaniče, dok sam sinoć u dubini noći učio Kur’an vidio sam svoga konja kako se trza.” Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reće: “Uči, sine Hudajrov!” Rekao je: “Učio sam a zatim se po drugi put trznuo.”. Reče mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Ponovo sam učio, pa se on trznuo po treći puta.” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Nakon toga sam prestao i otišao do Jahjaa, bojeći se da ga ne pregazi konj. Tada sam vidio nešto poput sjenke ispunjene svjetiljkama iznad svoje glave, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti.”. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “To su bili meleci koji su te slušali kako učiš. Da si nastavio učiti, svi bi ih ljudi mogli vidjeti, i ne bi im se mogli sakriti.”.”. (Buhari 9/63.; Muslim 6/82.)

Čišćenje kuće od Iblisovog glasa

Allah, dž.š. u Kur’anu je objavio: “I zavodi onoga koga mogneš od njih svojim glasom.” (Isra’, 64.)

Rekao je Mudžahid (učenik Abdullaha ibn Abbasa), poznati mufessir: “Šejtanov glas (koji je spomenut u ovome ajetu) je pjesma, muzika.” Nažalost vidimo da je većina kuća ispunjena Iblisovim glasom (pjesmom i muzikom), čak kod onih koji redovno obavljaju namaz, što je veliko zlo i zbog čega u kuću dolaze šejtani, a iz nje odlaze meleci. A kako ne bi odlazili, kada su te pjesme ispunjene pozivom u haram (ono što je Allah zabranio). Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Pjesma (muzika) pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja.”

Cijenjena braćo i sestre, nemojmo dozvoliti da se u našim kućama spoje Allahov Kur’an, koji poziva svakom dobru i odvraća od svakog zla i šejtanov ‘kur’an’, a to je pjesma i muzika, koji poziva svakom zlu i odvraća od svakog dobra. Pozivaju razvratu, opijanju i razvratu. Zamislite vjernika koji obavlja namaz, posti ramazan, da svojim jezikom izgovara riječi kao što su: “Samo je jedan život.”; “Neka te bogovi čuvaju.”; “Ti si bog srca mog.”; “Hajde da se napijemo.”; itd. i mnoge druge riječi koje se spominju u pjesmama, a neke od tih riječi mogu izvesti iz vjere. Čak sevdalinke, koje mnogi smatraju nekakvim bošnjačkim ili “islamskim” tradicionalnim pjesmama su ispunjene spominjanjem harama, kao što su alkohol i razvrat, poput riječi neki od njih: “Vino piju, nane.”; “Marice krčmarice, daj nam vina, daj.”; itd. Sve to se kosi sa islamom i nema nikakve veze s njim, makar neki pokušavali da mu to pripišu. Mnogi koji za sebe govore da su sljedbenici imama Ebu Hanife, čiji mezheb je raširen na našim prostorima, uopće ne čitaju šta je on rekao za pjesmu. Rekao je: “Slušanje pjesme je fisk (grijeh), a naslađivanje njome je kufr (nevjerstvo).”. Kada Iblis uspjedne ući u kuću, onda on zovne svoju vojsku sa svih strana, pa oni po cijeloj kući posiju fesad, ubace neprijateljstvo, mržnju, zavist zmeđu ukućane. Ako se muzika (pjesma) puno bude slušala u kući, onda se šejtani nastane u takvoj kući.

Čuvanje kuća od zvona

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Zvona su šejtanova frula.” (Muslim 14/94. i Ebu Davud)

Također se prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Meleci nisu u onom društvu u kojem se nalazi pas ili zvono.” (Muslim 14/94, Ebu Davud 3/25.)

Čišćenje kuća od slika i kipova

Musliman je obavezan da očisti kuću od kipova, osim onoga za što se prenosi da je dozvoljeno, kao što su igračke za djecu. Isto tako, treba očistiti kuću od slika, osim ono što je postalo nužda u ovome vremenu, a to su iskaznice i novčanice. Razlog toga jeste što meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze slike i kipovi. Suprotno tome, kada iz nje izađu meleci, onda je sigurno nastane šejtani. Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Kupila sam jastuk na kome su bile slike (likovi). Kada ih je Poslanik, s.a.v.s., vidio, zastao je ispod vrata i nije htio ući. Prepoznala sam na njegovom licu prezir. Rekla sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kajem se Allahu i njegovom Poslaniku. Šta sam to uradila?’ Reče: ‘Šta je sa tim jastukom?’ Rekla sam: ‘Kupila sam ga da bi sjedio i spavao na njemu.’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Oni koji su nacrtali ove slike, bit će kažnjeni zbog njih na Sudnjem danu, tako što će im se reći: -Oživite ono što ste nacrtali (stvorili).’ Zatim je rekao: ‘Zaista u kuću u kojoj ima slika ne ulaze meleci.’” (Buhari 10./392. i Muslim 14/90.)

Čuvanje kuća od pasa

Prenosi se od Ebu Talhe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze pas i slika.” (Buhari 6/312.; Muslim 14/841.)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ” Džbril a.s. je obećao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da će mu doći u određenom vremenu, pa je došlo to vrijeme, a njega nije bilo. U njegovoj ruci (tj. u ruci Poslanika, s.a.v.s.) bio je štap, kojeg je bacio iz ruke i rekao: ‘Allah i Njegovi izaslanici ne krše obećanja.’ Okrenuo se i ugledao psića ispod kreveta. Reče: ‘O Aiša, kada je ušao ovaj pas u sobu?’ Reče Aiša: ‘Tako mi Allaha ne znam.’ Zatim je naredio da se izbaci iz sobe. Samo što je to uradio dođe Džibril. Reče mu Poslanik, s.a.v.s.: ‘Obećao si mi da ćeš doći, pa sam te čekao. Međutim, ti nisi došao.’ Reče mu Džibril: ‘Spriječio me je pas koji je bio u tvojoj kući, a mi ne ulazimo u kuću u kojoj ima pas ili slika.’” (Muslim 14/18.; Buhari 6/316.)

Klanjanje dobrovoljnih namaza u kući

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: “Nešto od vašeg namaza ostavite za kuće i ne pretvarajte kuće u kaburove.” (Buhari i Muslim)

Rekao je Imam En-Nevevi: “Poslanik, s.a.v.s., u ovome hadisu podstiče na klanjanje nafila u kući, zbog toga što je čovjek tu skriveniji i daleko od toga da klanja da bi ga neko vidio. Isto tako jedan od razloga je i to što se time unosi bereket u kuću i spuštaju milost i meleci, a iz nje bježe šejtani.”

Lijepa riječ i vedar osmijeh

Poznato je da šejtan pokušava da razori islamsko društvo, kuje planove, plete spletke i razmišlja o metodama koje bi mogao upotrijebiti u tome. Jedna od tih metoda je razbijanje islamske porodice, jer je ona prva cigla u društvu. Na to ukazuje hadis Džabira, r.a., u kome kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zaista Iblis postavi svoje prijestolje na vodi, zatim odatle šalje svoje izviđače. Najbolje mjesto kod njega zauzima onaj koji posije najviše smutnje. Dođe jedan od njih i kaže mu: ‘Nisam ostavio toga i toga, sve dok nisam rastavio njega i njegovu suprugu.’ Iblis ga približi sebi i kaže: ‘Da, ti si uradio šta treba.’, ili ‘Ti si uradio dobar posao.’” (Muslim, 17/157.)

Jasno je da je sijanje razdora između bračnih drugova osnova za rušenje društva iz njegovog temelja.

Zbog toga savjetujemo muževe ili očeve da budu ljubazni prema svojim porodicama i da u razgovoru sa njima koriste najljepše riječi, tako da ne bi šejtan posijao mržnju između njega i njegove porodice.

Kaže Allah, dž.š.: “Reci Mojim robovima neka govore samo ono što je lijepo, jer šejtan pokušava da vas zavadi.” (El-Isra’, 53.)

Lijepa riječ otvara prsa, održava odnose lijepim i širi sreću između supružnika.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne u ispunjavanju ovih stvari, kako bi bili pod Njegovom zaštitom od najvećeg nam neprijatelja Iblisa, i kako bi se naše kuće ispunile radošću, srećom, slogom i svim drugim lijepim stvarima.

Piše: Semir Imamović / Saff, br. 35.

akos.ba

Continue Reading

Najčitanije