Selver Vojić je u Državnom sudu ispričao da nije učestvovao u akciji “Sana” i da je saslušavan četiri puta – kod kuće, u Banjoj Luci, u SIPA-i te Tužilaštvu BiH.

Tužiteljica je pitala svjedoka koga je vidio u Bosanskom Petrovcu, a Vojić je rekao da nije nikoga poznatog, nakon čega mu je predočila izjavu iz 2009. godine, koju je dao SIPA-i, a u kojoj navodi da je nakon operacije “Sana” vidio optuženog Hasana Ružnića, čuo rafalnu paljbu u blizini benzinske pumpe iza hotela, te da mu je Ružnić rekao da su pobijeni zarobljenici.

– Ovo nije istina! Ja nisam vidio Hasana, meni je Simo Tuševljak sugerisao šta trebam reći. Inspektori SIPA-e su me s njim upoznali, on mi je više puta finansijski pomagao i tražio da kažem da sam bio u Petrovcu i vidio Hasana – rekao je svjedok.

Vojić je naveo kako mu je sugerisano da kaže da je Hasan pucao i ubijao zarobljenike.

– Imali smo sastanak u Bihaću sa Simom. Došao je i Hasan, donio je neke CD-ove i dobio je pare za to, kao i ja – rekao je svjedok, te dodao da je, da bi zvučalo vjerodostojnije, i sam dodao neke dijelove.

On je ispričao da mu je Simo rekao da je sa Hasanom sve dogovoreno i da on kaže onako kako mu je sugerisano.

– Ja sam to zapisivao i učio napamet šta trebam reći – priznao je svjedok.

Svjedok je rekao kako mu je sugerisano i da izjavi da je, vraćajući se iz Bosanskog Petrovca u Bihać, vidio leševe vojnika u Krnjevuši.

– Meni je rečeno da kažem da sam vidio leševe od Bihaća do Ključa. Što više leševa, to bolje – objasnio je svjedok i dodao da je kao obavještajni saradnik SIPA-e radio četiri godine.

I nije prvi put da protiv ratnih komandanata i boraca Armije RBiH u sudnicu ulaze “kredibilni” svjedoci koji da li zbog novca ili pak jer su vrbovani i ucijenjeni od Beograda, daju lažne iskaze.

No prvi put jeste da jedan svjedok Selver Vojić nije mogao izdržati pritiske i proradila je očigledno savjest, te je izgovorio istinu – za novac su mu rekli da laže protiv Dudakovića i ostalih. Javna je tajna ono što je Vojić izrekao jasno i glasno, ali je pitanje da li će zbog toga iko odgovarati.

Izeta Arifovića Ćizu, u montiranom procesu u kojem je svjedočio zaštićeni svjedok O-2, Sud BiH je 2018. godine osudio nepravosnažno na 10 godina zatvora. Osuđen je da je u mjestu Ratkovići kod Bratunca ubio Živana Prodanovića.

Ključni svjedok Državnog tužilaštva O-2 je izjavio da je vidio optužene Arifovića i Suada Smajlovića kako pucaju u zarobljenike ispred stare policijske stanice u Srebrenici 12. jula 1992. godine. Kazao je i da je Arifović pucao u jednu osobu tokom akcije u Ratkovićima.

– Ugledao sam Ćizu Arifovića kako se popeo na gumu kamiona. Čuo sam pucanj i vidio kako jedan zarobljenik pada – rekao je O-2, pojasnivši da je vidio “kad je Ćiza ubio čovjeka”.

O-2, koji je svoj iskaz dao putem videolinka iz Beograda, kazao je da je nakon toga Arifović ušao u stanicu i vratio se “gurajući dva zarobljenika”, u koje je pucao iz automatske puške. On se prisjetio akcije u Ratkovićima, kada je, kako je dodao, vidio ubistvo Živana Prodanovića.

– Arifović je skočio i gurnuo Živana, uzeo pušku i po Živanu ispalio rafal – rekao je svjedok.

O-2 je na početku ispitivanja potvrdio da je ranije davao iskaz na ove okolnosti i da nije ispričao sve što mu je poznato, ali, kako je pojasnio, 2015. godine dao je istinit iskaz. Na pitanje Odbrane da li je 2014. godine dao lažan iskaz, svjedok je odgovorio: “Ne skroz lažan, nego sam izmijenio nešto.”

Izet Arifović Ćiza, nažalost, nije dočekao pravdu. Preminuo je u februaru 2019, a mjesec dana poslije u javnosti je objavljeno njegovo pismo koje je teško bolestan i potpuno svjestan da umire, napisao s molbom da ga njegovi prijatelji dostave Sudu i Tužilaštvu BiH, SIPA-i, te udruženjima koja okupljaju majke Srebrenice, kao i demobilisane borce.

– Teško sam bolestan i odlučio sam se ovim pismom obratiti javnosti, posljednji put u životu, radi istine i svoje porodice. Istina je da nisam kriv i svima je poznato da nisam nikad u životu bio na lokaciji koja mi se stavlja na teret, a kamoli da sam učestvovao u bilo kakvom zločinu. Tužilaštvo i Sud BiH to dobro znaju, ali je neko odlučio da me osudi ni kriva ni dužna. Sramota – naveo je Arifović u pismu, dodajući:

– Jedini svjedok Tužilaštva BiH u mom procesu bio je ciganin iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beograd da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja. Riječ je o osobi koja je glavni svjedok u mnogim sudskim procesima na Sudu BiH, kojim se upravlja iz Beograda.

Zaštićeni svjedok O-2, čiji je iskaz bio dovoljan sudijama da osude nevinog Izeta Arifovića Ćizu, bio je i zaštićeni svjedok O-1 u slučaju protiv ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića i Sabahudina Muhića, koji su pravosnažno oslobođeni. Iskazi “ključnog svjedoka” O-1, kojeg je odbrana tokom ovog procesa potpuno raskrinkala, ne samo da se nisu poklapali sa iskazima ostalih svjedoka, već se ovaj svjedok “svađao” i sa samim sobom, što je odbrana dokazala predočavajući da je o najbitnijim činjenicama iz optužnice O-1 davao potpuno suprotne iskaze, a kao počinitelje navodnih zločina spominjao više razlitih osoba.

Isti svjedok O-1 i O-2 postao je i svjedok S-1 o u slučaj Sakiba Halilovića i Elfete Veseli pred Sudom BiH.

Svjedok, koji se uredno video-linkom javljao iz Beograda, je Bošnjak, porijeklom iz Podrinja, čak 11 puta pravosnažno osuđen za više krivičnih djela. On se pod nerazjašnjenim okolnostima, našao u Beogradu i postao kredibilan svjedok u svim procesima koji su se na Sudu BiH vodili protiv podrinjskih Bošnjaka.

Ovaj kontroverzni svjedok lično je podnio Ministarstvu odbrane, a što su odbrane na Sudu i dokazale, da mu se prizna ratni staž u kojem je naveo da je u ARBiH bio od 15. juna 1992. do 10. marta 1993. i naveo da je bio borac Cerske brigade. Revizijom u Ministarstvu odbrane svjedoku je ukinut status borca, jer je utvrđeno da je lažirao podatke o pripadnosti ARBiH.

Još jedan slučaj koji se vodi pred Sudom BiH, iz ročišta u ročište pokazuje kako se kao svjedoci dovode instruirane osobe.

Jedan od svjedoka Tužilaštva BiH, koje svim silama pokušava dokazati da prvi predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović nije bio otet i zarobljen, te da kolona JNA u Dobrovoljačkoj ulici nije bila legitimna vojna meta (Sud u Hagu to potvrdio), bio je i plaćenik Danilo Beribaka. Indikativno je da je saslušavan u Beogradu i da odbrane optuženih nemaju te iskaze, kao i fakt da je više puta u sudnici tokom svjedočenja odbijao odgovoriti na pitanja odbrane, a koja se tiču imena njegovih nadređenih. Također, nije želio odgovoriti na pitanje za šta ga je 1994. godine odlikovao tadašnji predsjednik RS-a i ratni zločinac Radovan Karadžić. Svjedočio je također još jedan plaćenik Vojske Jugoslavije koji je potvrdio da je 2. maja pucao iz kasarne na Bistriku, a Sud mu je na njegovo insistiranje zaštitio identitet.

Nema sumnje da bi i u slučaju rahmetli generala Mehmeda Alagića u Haški tribunal dovođeni lažni svjedoci, koji bi se prodali za novac, kuće, ljetovanja, bez da razmišljaju o posljedicama. Jer suđenja Dudakoviću, Oriću, svima iz slučaja “Dobrovoljačka”…, poslužila bi itekako dobro beogradskom režimu da sa sebe speru svu krivicu koju imaju za agresiju na RBiH, te presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu o kršenju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Srbja je prva i jedina država osuđena po tom osnovu.

Lažno svjedočenje je kažnjivo djelo koje se karakteriše kao nepoštivanje suda, a Haški tribunal je dosad optužio 16 osoba.

Na suđenju prijedorskom masovnom ubici Dušku Tadiću se pokazalo da je njegov advokat Milan Vujin instruirao svjedoke da lažu, pa je kažnjen novčano i odstranjen iz Tribunala. Zuhdija Tabaković je priznao da je lažno svjedočio u korist Milana Lukića, masovnog ubice iz Višegrada. Nakon što je potpisao pripremljenu izjavu, Tabaković je dobio 1.000 eura nagrade.

Tabaković je priznao da je potpisao pripremljenu lažnu izjavu u odbranu Milana Lukića, koju mu je ponudio član tima odbrane, i za to dobio 1.000 eura, kao i da je zatim pronašao još dvije osobe da, uz istu naknadu, daju lažne iskaze.

Posljednja osoba koja je priznala krivicu u ovom procesu je Jelena Rašić. Ona je kao članica tima odbrane Milana Lukića podmitila trojicu svjedoka. Sudsko vijeće je naglasilo da je Rašić priznala počinjenje teških krivičnih djela.

Sudsko vijeće je to označilo kao direktno miješanje u rad suda. Kada se jedno takvo djelo počini pred međunarodnim sudom, onda to djelo znači miješanje u provođenje međunarodne pravde i ima dalekosežne posljedice. Takvo djelo obično povlači za sobom značajnu zatvorsku kaznu. No u ovom slučaju je potvrđeno da je Rašić zavedena od drugih pristala na takve radnje i potpisala sporazum o priznanju krivice. Rašić je osuđena na godinu dana zatvora.

Tribunal je kažnjavao i zbog odbijanja da svjedoče.

Dragan Jokić je odbijao da svjedoči u predmetu protiv Vujadina Popovića, pa je kažnjen sa 4 mjeseca zatvora. Josip Jović, novinar, kažnjen je sa 20 hiljada eura zbog otkrivanja identiteta svjedoka u procesu protiv Tihomira Blaškića.

Za iznošenje spiska svjedoka u slučaju Blaškić kažnjen je sa tri mjeseca zatvora i Domagoj Margetić. U istom procesu sa 15 hiljada eura kažnjeni su šef SIS-a Markica Rebić i novinar Ivica Marijačić jer mu je obavještajac dao ime zaštićenog svjedoka, a ovaj ga objavio kao urednik u “Hrvatskom listu”.

Sa 7.000 eura kažnjena je i Florans Hartman. U predmetu protiv Slobodana Miloševića, objelodanila je informacije suprotno nalogu Sudskog veća u knjizi “Mir i kazna” i tekstu “Skrivanje vitalnih dokaza o genocidu”.

Sjedinjene Američke Države su u januaru ove godine sankcionisale članove Srpske radikalne stranke i bivše zastupnike u Skupštini Srbije Vjericu Radetu i Petra Jojiću zbog umiješanosti u korupciju.

Radeta i Jojić su, dok su bili zastupnici Skupštine Srbije, podmićivali i zastrašivali svjedoke Haškog tribunala, kako bi ih odvratili od iznošenja inkriminirajućih dokaza protiv lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, koji je naknadno osuđen za ratne zločine.

Ratni zločinac Šešelj osuđen je na dodatnih 18 mjeseci zatvora jer je u svojoj je knjizi objavio niz povjerljivih informacija, uključujući i otkrivanje identiteta nekih od svjedoka u procesu koji se pred sudom u Hagu vodio protiv njega.

Lažni svjedoci su godinama bili ozbiljan problem Haškog tribunala. Postaju sve ozbiljniji problem i u Sudu BiH jer se njihova svjedočenja uzimaju kao vjerodostojna i relevantna, te se isključivo na temelji njih donose osuđujuće, slobodno se može reći političke presude borcima i komandantima Armije RBiH.

A sve s ciljem da bi se u konačnici izjednačili agresori i branitelji, te pod svaku cijenu pokušalo dokazati da je u BiH vođen građanski rat, da je svako svakoga ubijao, da su svi činili ratne zločine. I naravno, sve ratne komandante Armije RBiH, policijski i politički vrh Bošnjaka staviti na optuženičku klupu, a potom ih i osuditi.

Osuditi bošnjačke vojne, policijske i političke prvake značilo bi za beogradsku kuhinju iz koje sve kreće, amnestiju za ratne zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Miću Stanišića, Stojana Župljanina… Bošnjaci bi tako bili krivi za rat, za ratne zločine i za genocid. A Srbi… Pa oni su se samo branili. Držali Sarajevo, Goražde, Bihać… U okruženju, “malo” uradili genocida u istočnoj Bosni, Prijedoru, Ključu… I snajperima svakodnevno ubijali Sarajlije.