Connect with us

Sport

Marijan Beneš, neustrašivi bokser sa srcem pjesnika: (Pr)otjeran iz svoje Banje Luke, volio je Tita i Jugoslaviju

Published

on

 Banja Luka je ljepotica, al’ i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al’ kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio – naveo je Beneš svojedobno

 

Ime Marijana Beneša ostat će ispisano zlatnim slovima u historiji jugoslovenskog i bh. sporta. Uz Matu Parlova, bio je ubjedljivo najbolji i najomiljeniji bokser Jugoslavije. Bio je neustrašiv i jurišao na protivnike, ne obazirući se na udarce. Nažalost, doživio je sudbinu brojnih jugoslovenskih aseva kojima je minuli rat uništio pozne godine.

 

Bio je Jugosloven u punom smislu te riječi. Rođen je u Beogradu, 11. juna 1951. Godine, iz miješanog braka Josipa, Hrvata, i Marije, Srpkinje. Otac mu je bio učitelj muzike, pa je Marijan svirao klavir i violinu, a zajedno sa trojicom braće i sestrom proveo je djetinjstvo u Tuzli. Već sa 10 godina je kročio u bokserski ring i u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg protivnika. Legenda je rođena. Kao šesnaestogodišnjak potpisao je za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.

 

Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

 

Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka

 

U mladosti je obolio i od žutice te je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapravo trebao biti kraj njegove karijere u ringu. I to baš u trenutku kada je postao evropski prvak u amaterskom boksu (1973.). U dokumentarnom filmu “Bio jednom šampion” iz 2003. godine, dr. Dragan Danališen, tadašnji klupski ljekar Slavije, ispričao je kako mu je tada bio zabranio da se dalje bavi boksom. Marijan, ne da ga nije poslušao, već je pobjegao iz bolnice u Počitelj potražiti pomoć od žene za koju je čuo da liječi narodnim lijekovima. Kada se oporavio, shvatio je da je došlo vrijeme za novo životno poglavlje. Amaterski boks odlučio je zamijeniti profesionalnim. Sestra Ljiljana, koja je živjela u Njemačkoj, spojila ga je sa menadžerom Willyjem Zellerom te su se počela pisati nova poglavlja historije jugoslovenskog sporta.

 

Banjalučki momak čeličnih šaka i pjesničkog srca jurišao je ka krovu svijeta. Nakon što je u amaterskoj karijeri odboksao 299 mečeva, od čega je dobio nevjerovatnih 272, izgubio 16, a 11 je završilo neriješeno, ušao je u profesionalni ring u kojem je od 56 mečeva dobio njih 50, izgubio pet, a jedan je ostao bez pobjednika. Protivnici su ga zapamtili po kratkim rukama i nokautu kojim ih je, najčešće, već u prvim sekundama meča slao na pod.

 

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslovenskog sportskog lista.

 

Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatne medalje na Evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, zbog čega je i proglašen najboljim sportistom Jugoslavije (zanimljivo je da je godinu dana ranije, a i kasnije, ista nagrada otišla i Mati Parlovu). Uprkos oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

 

Antologijski meč 1979. u dvorani Borik, spektakularni Marijanov trijumf, kada je osvojio naslov prvaka Evrope u lako-velter kategoriji, i dalje živi u sjećanju svih ljubitelja boksa na ovim prostorima. Ta Marijanova borba i njegova životna energija nikada neće pasti u zaborav.

 

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do evropskog vrha. Tako je u martu 1979., u svojoj Banjoj Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branioca titule, Francuza Gilberta Cohena. Dvoranom Borik prolamalo se i odjekivalo od uzvika “Jugoslavija” i “Marijan”, a pjevalo se “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ…”.

 

Pojas je odbranio četiri puta. U 394 borbe u karijeri je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice, zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983., a zbog povreda je i ostao slijep na lijevo oko.

 

U Parizu su ga dolazili gledati Alain Delon, koji mu je želio postati i menadžer, ali ga je Beneš odbio, zatim Jean-Paul Belmondo, ali i zloglasni jugoslovenski kriminalac Ljuba Zemunac. Svojom borbenošću i neustrašivošću je Marijan, čovjek koji je jednako udarao objema rukama pa protivnici nisu znali je li ljevak ili dešnjak, opčinio različite slojeve društva.

 

“Upoznao sam Tita. I ponosim se time”

 

Pod stare dane je volio pričati o svojoj burnoj mladosti – kako se jednom u danu u kafiću koji je imao u gradu na Vrbasu potukao 15 puta te i demolirao vlastiti kafić, kako je u Banju Luku dovezao prvi BMW i prvi sportski Mercedes, prvi prošetao kaubojke i prvi otvorio body building klub. Bio je specifičan i zanimljiv lik, bez dlake na jeziku. Svojedobno je demolirao i vlastiti kafić.

 

– Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali, s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako povrijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala – ispričao je u jednom od intervjua.

 

U tom je periodu života – u kojem je dobar dio bio, na boksu i vlastitoj krvi, stečenog imetka – razdijelio, pomažući svakome ko je pomoć zatražio.

 

– Nikada nisam uzimao doping, a imao sam prilike. No, mislim da to rade samo kukavice, ljudi bez povjerenja u same sebe. Moj je jedini “doping” bila Coca-Cola. Nikoga nisam uvrijedio i povrijedio, nisam krao, ljudima oko sebe uvijek sam samo htio pomoći. Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno toga sam u životu dobio, još više izgubio – govorio je, žaleći za sportskim danima i što mu je izmakla titula prvaka svijeta.

 

– U životu žalim jedino za tim što nisam postao prvak svijeta, a mogao sam to biti. Na meču u Berlinu bio sam u osmoj rundi nokautirao Elsiha Obedu, do tada 11 godina neporaženog svjetskog prvaka. Bio sam uvjeren da imam titulu. Nisam ni slutio da moj menadžer nije vjerovao u mene i da je prije samog početka meča bio povukao uplatu, zbog čega meč nije vrijedio titule. Poslije je menadžer lupao glavom u zid, plakao, vrištao. Al’ bilo je kasno. Nastavili smo i dalje raditi zajedno. U to vrijeme ja već nisam vidio na lijevo oko i niko nije htio raditi sa mnom – pričao je.

 

Nikada nije krio da je volio žene, a i one su voljele njega. U dvije vanbračne i jednoj bračnoj vezi rodilo mu se četvero djece. Sin Goran, kojeg je dobio sa groficom iz Njemačke, živi u Londonu i doktor je političkih nauka. Kći Marija, koja se rodila iz ljubavi sa Beograđankom Milenom, profesorica je violine na bečkom konzervatoriju. Ljubav ka muzici je naslijedila od oca. U braku sa Stanom, dobio je kćerke Žanet i Marijanu. Prva je stomatologinja u Banjoj Luci, a druga je završila pravne nauke u Beču. Negdje između tih zvaničnih romansi protutnjao je i njegov 18-dnevni brak sa izvjesnom Aidom.

 

Na svoje unuke Helenu i Andriju, Žanetinu djecu, bio je jako ponosan. Djecu i unuke je zapravo smatrao svojim najvećim uspjesima, neusporedivim sa onim sportskim. Posvetio im je brojne pjesme. Brojnim stihovima je opjevao i svoju voljenu Banju Luku, sport, ljubav… I Tita, jedinog predsjednika u svom životu kojeg je ikada priznavao. Njegove je fotografije držao u kući do svog posljednjeg dana.

 

“Upoznao sam Tita. I ponosim se time”, još ponosnije je volio reći

 

Volio je i pokazivati fotografije iz doba kada je bio na krovu svijeta. Kada je, kako su to govorili njegovi navijači, “udarao jako, kao da umjesto rukavice drži peglu”.

 

Te je fotografije dobio na poklon. U jednom okviru, ispod njegove slike pisalo je: “Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka.” U pjesmi “Priča o meni” opisao je samog sebe stihovima:

 

“Sport me naučio da lako se ne predam, da čast i ponos baš ni za šta ne dam. Ko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su i pobjede od neba veće.”

 

Televizijski komentator Dragan Nikitović svojedobno je za Marijana rekao kako je “najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe neko ko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati”.

 

Otjeran iz svoje Banje Luke zbog protivljenja velikosrpskoj ideji

 

Marijan je nebrojeno puta izrazio javno protivljenje velikosrpskim idejama, a izjašnjavao se kao Jugosloven. U minulom ratu je 1992. godine izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu, koja je, nakon razvoda, otišla u Niš sa kćerkama Žanet i Marijanom. Na kraju je i otjeran iz Banje Luke, grada kojeg je, kako je često govorio, volio najviše na svijetu. Ratne godine je proveo u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996., gdje mu, ni godinama nakon rata, nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.

 

– Banju Luku sam napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti. Morao sam otići. Mlađi brat Ivica je ubijen na početku rata, 1992. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći. Niko nije znao kada će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve ‘velike Srbe’ i ‘velike Hrvate’ nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima – ispričao je svojedobno.

 

Ratnih godina nikada se nije volio prisjećati. Tijelo njegovog brata Ivice nikada nije pronađeno, a počinioci i danas slobodno šetaju.

 

– Braća Antun i Josip umrli su od tuge za Ivicom – kazao je.

 

Oduzeta mu je sva imovina i kuća, koju je na kraju uspio vratiti. Ipak, svoj kafić MB nije uspio vratiti.

 

Po povratku u Banja Luku, dugo je bio bez ikakvih primanja i preživljavao je uz finansijsku podršku sestre Ljiljane. Ostavši bez novca, iz njegovog života su nestali “prijatelji” iz prošlosti. Kasnije je volio reći kako kod sebe ne bi mijenjao ništa, samo bi promijenio ljude oko sebe, jer su ga mnogi razočarali i prevarili. Državnu penziju za zaslužne sportiste dobio je tek 2014. godine.

 

– Banja Luka je ljepotica, al’ i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al’ kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio – izjavio je.

 

Posljednji meč ničijeg šampiona

 

Starost je dočekao u banjalučkom naselju Vrbanja, u kući koju je uspio vratiti sudskim putem, ali i potpuno sam. Na kraju je obolio od Alzheimerove bolesti

 

Mediji su ga nekoliko puta živog pokopali, ali se neustrašivom borcu nije predavalo. Marijan se lavovski borio u svom posljednjem meču, iako je pobjeda bila nemoguća. Posljednji gong začuo se 4. septembra 2018. Imao je 67 godina.

 

Ukopan je na banjalučkom groblju Svetog Marka, a po vlastitoj želji je ispraćen uz “Hej Slaveni”, himnu Jugoslavije, države koju je volio i ostao joj vjeran do kraja. Po njegovoj je želji je na komemoraciji u Banskom dvoru odsvirana i pjesma “Zbog jedne divne crne žene” Kiće Slabinca.

 

Dok se penjao na pobjednička postolja, bio je slavljen i hvaljen, a njegovim uspjehom opijena gomila mu je klicala ime. Tada je svuda bio “naš”. No, došlo je doba krvoprolića i sveopće mržnje, kada je postao ničiji šampion. U Hrvatskoj je bio četnik, a u Bosni i Srbiji ustaša. Mnogi su tada pljunuli na njegovu i sportsku i ljudsku veličinu, gotovo se natječući ko će pljunuti više i jače. Uzalud.

 

Ime velikog dobričine čeličnih šaka i jednog od posljednjih romantičara bokserskog ringa zauvijek će imati posebno mjesto u historiji bh. sporta, a ovaj svijet napustio je onako kako se i borio – časno i pošteno.

 

(DEPO PORTAL/au)

Sport

Edin je bio najveća nada jugoslavenske košarke, najbolji prijatelji su ga mučili pa ubili

Published

on

By

DA JE SVIJET idealno mjesto, Edin Salaharević danas bi imao 51 godinu. Iza sebe bi možda imao uspješan život i fantastičnu košarkašku karijeru. Tko zna, možda bi se mogao pohvaliti da je igrao i u NBA ligi i u najvećim europskim klubovima. Jer, s obzirom na potencijal koji je imao, ne bi to bilo ništa neobično.

Možda bi, baš kao i veliki Dejan Bodiroga, s kojim je trebao igrati za zadnju juniorsku reprezentaciju Jugoslavije na EP-u 1992., danas imao neku važnu funkciju u europskoj košarci ili bi pak bio na klupi reprezentacije BiH, koju u studenom očekuju ključni dvoboji s Hrvatskom za plasman na Eurobasket.

S druge strane, tko će ga znati, da je svijet idealno mjesto, pitanje je bi li Salaharević uopće igrao ozbiljnu košarku. Možda bi se rano zaljubio, oženio, dobio djecu, našao posao, pronašao neke druge životne prioritete. A basket bi s prijateljima s kojima je odrastao često zaigrao sebi za gušt.

Jedan od najboljih mladih košarkaša Jugoslavije divljački je ubijen zbog dva razloga

Svašta je moglo biti da je svijet idealno mjesto. Ali – nije. Edin Salaharević, veliki talent tuzlanske Slobode i bh. košarke, na današnji dan, 13. rujna 1992. u rodnoj Vlasenici odveden je u smrt. Tamo su ga odveli najbolji prijatelji, momci s kojima je odrastao i s kojima je čitav svoj kratki život igrao košarku. Imao je samo 19 godina, a brutalno je ubijen iz dva razloga.

Najprije, zvao se Edin, a te 1992. u Istočnoj Bosni sama ta činjenica bila je dovoljna da svatko tko je htio, bez straha za bilo kakve posljedice svog čina, mogao je drugoj osobi samo zbog imena oduzeti život. Ipak, što je još važnije, a i morbidnije, Edin Salaharević morao je umrijeti jer je, praktički još kao dječak, već tada bio netko i nešto.

Lice s naslovnica, reprezentativac, mladić pred kojim je bio cijeli svijet. Bijednici iz Vlasenice to nikako nisu mogli progutati. Jasno im je bilo da Edin ima nešto što oni neće imati nikad – budućnost. Zato su ga ubili.

Najbolji prijatelji su ga danima mrcvarili prije nego što su ga pogubili

Jedan od najboljih mladih košarkaša Jugoslavije Edin Salaharević je 13. rujna 1992. zajedno s ocem Muhamedom u dvorištu vlastite kuće najprije odvojen od majke Hatidže i pet godina mlađeg brata Nedima, a onda su ga najbolji prijatelji uz udarce kundacima pušaka odveli u logor Sušica u centru Vlasenice i poslije višednevnih stravičnih tortura i iživljavanja pogubili.

Kosti nesretnog Salaharevića pronađene su tek 2009. u nekoliko grobnica u okolini Vlasenice, a izvještaj s obdukcije kaže da je prije smrti bio strahovito mučen.

“Kad su pronašli kosti, pravilo je da član obitelji mora prisustvovati identifikaciji. Liječnik koji je napravio obdukciju pitao me želim li čuti izvještaj. Rekao sam mu da nema šanse. Da ne želim slušati kako mi je brat ubijen, kako su ga mrcvarili. Kasnije mi je rekao da sam dobro postupio što sam odbio. Svašta su mu radili. Možda je grubo ovo što ću sad reći, ali sretan je onaj tko je tih dana u Vlasenici bio ubijen metkom”, za Index je rekao Edinov brat Nedim Salaharević.

Manje od dva mjeseca prije smrti Edin je proživljavao najljepše trenutke u životu

Za mladog košarkaša ta je 1992. počela da bolje nije mogla. Koncem ožujka, dakle manje od dva mjeseca prije nego što će biti ubijen, juniori Slobode su senzacionalno osvojili naslov prvaka Jugoslavije. Završni turnir igrao se bez ekipa iz Hrvatske i Slovenije. Sloboda je najprije na polufinalnom turniru u Zrenjaninu šokirala Partizan i Zvezdu, da bi na finalnom turniru u Tuzli prvo pobijedila Lokomotivu iz Mostara, a u utakmici za zlato bila bolja od momčadi Užica.

Uz Edina, kojeg pamtimo po stravičnoj sudbini, iz te momčadi Slobode kasnije su velike karijere napravili Asim Pars (rođen kao Asim Paščanović, osvajač europskog srebra 2001. s reprezentacijom Turske) i legendarni bivši hrvatski reprezentativac Damir Mulaomerović.

Foto: Privatna arhiva. Edinova članska iskaznica KK Slobode iz Tuzle.

Mula i Edo su osvojili zlato i dobili poziv da se priključe zadnjoj reprezentaciji SFRJ u kojoj je bio Dejan Bodiroga

U finalnoj utakmici najbolji igrači na terenu bili su Mula i Edo. Play Slobode je ubacio 31 poen, dok je centar tuzlanske ekipe ostvario double-double učinak od 22 poena i 14 skokova. Obojica su dobila poziv da se priključe juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije u Beogradu koja se spremala kvalifikacijski turnir u Poljskoj za plasman na EP. U toj su reprezentaciji, između ostalih, igrali Dejan Bodiroga, Milan Tomić, Dejan Tomašević, Miroslav Berić, Miroslav Radošević…

“Edin je bio neviđen potencijal. Velik, jak, bio je dominantna petica i siguran sam, da se nije dogodilo ono što se dogodilo, pred njim bi bila velika karijera”, za Index priča Damir Mulaomerović s kojim smo razgovarali o jednoj od najtužnijih sudbina krvavog rata u BiH.

“Film o Edinu snima naš poznati glumac Emir Hadžihafizbegović i to je sjajna stvar, da se napokon ispriča priča o Edinoj sudbini jer smatram da bi bilo dobro da za nju svi čuju. Na stranu što smo bili najbolji prijatelji. Ja sam ga i zadnji vidio prije nego li je pred Bajram otišao u Vlasenicu da posjeti obitelj.

Edin je bio izvanserijski talent. Obožavao je Dina Rađu. Dino mu je bio idol i svaki put kad se sretnem s njim, sjetim se Edina. Čitava ta priča tako je bolna. Koliko su samo propatili Edinova pokojna majka i brat Nedim. Često se čujem s Nedimom. Kad stignem, dođem u Vlasenicu i obiđemo Edin grob. Da se nikome nikad nešto tako više ne ponovi”, kaže Mulaomerović.

Foto: Privatna arhiva. Nedim Salaharević i Damir Mulaomerović na grobu Edina Salaharevića.

Pakao u Vlasenici je počeo nakon masakra u Bijeljini

Na prvi dan Ramazanskog bajrama, 4. travnja 1992. godine, u vrijeme dok agresija na Bosnu i Hercegovinu još uvijek nije bila službeno počela, u Bijeljinu su ušli Arkanovi kriminalci i napravili su neviđen zločin. Na ulicama grada danima su ležala tijela 48 građana nesrpske nacionalnosti. Tada je i onim najvećim optimistima postalo jasno kakva krvava tragedija čeka BiH.

Nažalost, Edin Salaharević toga nije bio svjestan. Čak i onda kad je pred njegovim očima zlo ušlo u njegovu mahalu. A i kako je mogao biti? Bio je samo razigrani klinac koji je u životu vidio samo košarku i želio je što prije doći kući kako bi vidio obitelj i kako bi s prijateljima podijelio sreću zbog zlatne medalje i poziva u reprezentaciju.

Da je poslušao Mulaomerovića i ostao u Tuzli, Edin Salaharević danas bi bio živ

Naivnom, nevinom i dobroćudnom, nije mu ni na kraj pameti bilo da ti prijatelji već dugo planiraju nešto zlokobno i užasno. Odluka da ipak ode u Vlasenicu, pokazat će se, bila je pogubna. Trebao je poslušati Mulaomerovića i ostale suigrače i ostati u Tuzli.

”Što smo mi znali, bili smo djeca. Jedan dan došao sam u školu i vidio sam da nedostaje pola razreda. Iz današnje perspektive je jasno što se dogodilo, ali tada nisam imao pojma o čemu se radi. Stariji su vjerojatno shvaćali što se događa, mi nismo. No, bilo mi je čudno. Mogla se osjetiti ogromna napetost. Edo i ja smo iz Tuzle trebali zajedno krenuti za Beograd, na pripreme reprezentacije, ali je on odlučio da će najprije otići u Vlasenicu kod svojih.

Osjećao sam da se neko zlo sprema i nakon zadnjeg treninga u Tuzli sam ga molio da ne ide. Ipak, inzistirao je. Bio je to kraj ožujka, 24. ili 25.  Kasnije smo se još jednom čuli telefonom, dok su još telefonske veze radile. Tada su već bili u kućnom pritvoru. Bio sam sav u brizi, a zamislite, on je mene tješio.

Kao, ‘Mula, sve će biti u redu, nemoj se brinuti’. Čak ni tada, dok je bio zatočen u vlastitoj kući, nije mogao vjerovati da će mu se nešto dogoditi. Pa to su bili ljudi koji su do jučer živjeli s Edinom i Nedom. To je ono što je najtragičnije od svega. S Edom sam stvarno bio veliki prijatelj. Družili smo se, voljeli se, odrastali smo skupa. Svake godine kad dođe taj 13. rujna, uhvati me ogromna tuga.”

Foto: KK Sloboda. Edin Salaharević sa zlatnom medaljom prvaka Jugoslavije u ožujku 1992.

Mulaomerović se prije početka napada na Tuzlu 15. svibnja priključio reprezentaciji u Beogradu, koja je u Poljskoj osvojila turnir i plasirala se na EP. Nije ga odigrala zbog sankcija Jugoslaviji. U ekipi nije bilo Edina.

“Da nije otišao za Vlasenicu, da je otišao sa mnom u Beograd, bio bi s nama u Poljskoj. Danas bi bio živ. Kasnije sam se čuo s jednim čovjekom koji je bio u to doba visoko rangiran u KSJ. Sa suzama mi je pričao o Edinu. Pokušavali su sve da ga spase, ali, nažalost, nisu uspjeli.

Nakon što smo odigrali taj turnir u Poljskoj, rat se zahuktao u cijeloj BiH i problem je bio kako ćemo se vratiti. Odnosno, kako ćemo se moj suigrač Vladimir Vukićević i ja vratiti u Tuzlu. Kako sam tada kao junior igrao i za prvu momčad Slobode kod trenera Bore Đakovića, nakon povratka iz Poljske sam se priključio A ekipi koja je tada igrala u Beogradu.

Na povratku smo prošli kroz Bijeljinu, koja je bila puna četnika. Tu je veliku stvar odigrao Boro Đaković. Siguran sam da su nas pustili da prođemo samo zbog njega. Par dana poslije, 15. svibnja, počeo je napad na Tuzlu”, ispričao nam je Mulaomerović.

“Svi možete izaći, cijela obitelj, ali Edin ostaje”

Neposredno nakon masakra u Bijeljini četnici su podigli barikade oko Vlasenice i blokirali svaki put prema Zvorniku i Tuzli. Grad je bio opkoljen. Obitelj Salaharević je više puta pokušala izaći iz grada, ali svaki puta ih je zaustavljao isti odgovor. “Vi možete, cijela obitelj, ali Edin ostaje.” Naravno, obitelj je odlučila ostati zajedno i čekati što će im sudbina donijeti.

Vlasenica je pala 21. travnja 1992., a vlast je došla u ruke Novosadskom korpusu i lokalnim četnicima. Dok je JNA bila u gradu, život je za Bošnjake bio još koliko toliko podnošljiv, ali nakon njihovog odlaska, poslije nekih desetak dana, nastupio je pakao. Posebice za Edina.

“Nas su puštali, mene, oca i majku, ali Edina nisu. U redu što ga nisu puštali prema Tuzli, čak i to mogu razumjeti. Rat je bio, Tuzla je bilo za njih neprijateljsko područje, ali nisu ga htjeli pustiti ni u Beograd da se priključi reprezentaciji”, priča nam Edinov brat Nedim.

“Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji glavni koordinator za sve omladinske selekcije Jugoslavije, stalno su zvali i apelirali da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo. Štoviše, svaki put kad netko zvao iz KSJ-a, situacija bi za nas u kući postala sve gora. Čuli smo da su zvali i iz Crvene zvezde i Partizana. Preklinjali su da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo.

“Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?”

Branislav Drakulić, tadašnji predsjednik Osnovnog suda u Vlasenici, na molbe iz Beograda odgovorio je ovim riječima: ‘Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?’ Svim Bošnjacima su bili isključeni telefoni. Ne znam sjećate li se, u Jugoslaviji su tada postojali telefonski dvojnici.

Mi smo još imali vezu jer smo bili dvojnici s našim susjedom Stanislavom. Stalno su zvali iz Saveza i objašnjavali nam da će napraviti sve da nas izvuku. U posljednjem razgovoru rekli su da nema pomoći, da ne postoji nikakva šansa za dogovorom s vlaseničkim Srbima. Jednostavno, naši susjedi nisu željeli ni čuti da bi Edin mogao živ napustiti grad.”

“Svi mogu izaći, Edin ne može”, važilo je jezivo pravilo kojeg su se slijepo držali vlasenički Srbi. Pitali smo Nedima Salaharevića zbog čega im je Edin bio poseban trn u oku.

“Uz to što je bio Bošnjak, bio je uspješan. Ta ljubomora je prerasla u neviđenu mržnju. Gotovo svi članovi specijalnih jedinica, koji su činili pokolje u gradu, bili su nekadašnji Edinovi prijatelji s kojima je igrao košarku u lokalnom klubu. Najžalosnije je to što su mi brata ubili ljudi koje je Edin dovodio kod sebe u Tuzlu, vodio ih je na utakmice, nosio im je dresove. Sjećam se da je nekima na dar donio Draženove tenisice s potpisom.”

Predrag Bastah je jedan od onih koji su osuđeni za zločine u Vlasenici. Nakon nekoliko različitih presuda dobio je pravomoćnu kaznu od 22 godine zatvora. Na suđenju je vlasenički krvnik u plaču govorio da nije kriv, prebacivao je krivnju na sve žive i nežive, optuživao ove i one, tvrdio je da se i sam grozio zločina koje su činili njegovi suborci, kukao je da su ga pravi krivci izdali i žrtvovali, a na samom početku svog patetičnog monologa, valjda kao nekakav jadan argument nevinosti, naglasio je da je, citiramo, “vjernik i obiteljski čovjek.”

Osuđeni krvnik iz Vlasenice Edinu je rekao jezivu istinu

Taj isti Bastah je u rujnu 1992. Edinu Salahareviću, sa smiješkom na licu, rekao: “I kad bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si.”

“Bastah nam je često upadao u kuću i maltretirao nas. No nije samo on to rekao. Istu su rečenicu stalno govorili Edinovi bivši prijatelji. ‘Što si igrao košarku, igrao si. Gotov si s karijerom.’ Stalno su isticali riječ košarka. Na njoj su inzistirali. Kao da su s tim željeli nešto poručiti”, kaže nam naš sugovornik.

Zadnji pogled Edina s bratom i majkom

Salaharevići su do sredine rujna bili u kućnom pritvoru, izloženi svakodnevnom maltretiranju i zastrašivanju, a onda su vodeći ljudi Vlasenice zaključili da to nije dovoljno i odlučili su da se jednom zauvijek mora riješiti muslimansko pitanje u gradu. U noći između 12. i 13. rujna četnici su išli od kuće do kuće kako bi što detaljnije očistili grad.

“Tu je noć pobijeno nekoliko obitelji u našoj ulici. Neki su odvedeni u logor Sušicu, neke su po kućama ubijali. Otac, majka, brat i ja, kad smo vidjeli što se događa, skrili smo se u dvorištu ispod jedne ograde. Taj Bastah je upao u našu kuću i, kad je vidio da nas nema, izletio je u dvorište i ispalio je nekoliko rafala. Nismo znali što da radimo. Jedna opcija je bila da se bijegom kroz noć i šumu pokušamo probiti do slobodnog teritorija. Druga opcija je bila predaja.

Kako smo znali da nismo krivi ni za što, odlučili smo se predati. Majku i mene su poslali na slobodno područje u Kladanj, a oca i brata su odveli u logor. Sjećam se zadnjeg pogleda. Otac mi je poručio da pazim na majku, a Edin me pogledao, nasmiješio se i rekao mi da se ništa ne brinem. Da će sve biti u redu. U smrt je otišao noseći trenirku KK Sloboda”, kroz suze nam priča Nedim.

Obitelj Salaharević je prije osam godina predala Edinov dres i zlatnu medalju osvojenu sa Slobodom u ožujku 1992. Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu, a majka Hatidža umrla je 2019., sretna što je barem mogla sahraniti kosti svog starijeg sina.

Foto: Privatna arhiva. Edinov dres, zlatna medalja i lopta u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu.

Edinov brat svjedok je u brojnim postupcima protiv zločinaca iz Vlasenice

Datum smrti se ne zna, kao ni ime onoga tko je Edinu zadao zadnji udarac. U smrtovnici stoji 13. rujna 1992., datum kad je zadnji put viđen živ, a za ubojstvo Edina i stotina drugih građana Vlasenice bošnjačke nacionalnosti dosad su osuđeni Dragan Nikolić – Jenki, Predrag Bastah – Car i Goran Višković – Vjetar.

Mnogi od ubojica i dalje žive u Vlasenici. Mirno, čiste savjesti, kao da se prije 32 godine nije dogodilo baš ništa. Štoviše, aktualni načelnik općine je stanoviti Miroslav Mićo Kraljević, ondašnji gospodar života i smrti u Vlasenici, kojem još uvijek traje suđenje za počinjene zločine.

“Zamislite, čovjek koji je naređivao najveća zvjerstva u Vlasenici danas obnaša funkciju načelnika, iako se protiv njega vodi suđenje za najteže ratne zločine u tom gradu. Možete li uopće pojmiti kakvi su to ljudi koji iz godine u godinu dižu ruku za tog zločinca? Nema li većeg dokaza od tog da u Vlasenici i danas vlada ideologija fašizma?” priča nam Nedim, koji je svjedok u slučaju protiv Kraljevića.

“Nije u pitanju samo Kraljević. Ako padne on, past će i svi ostali koji su sudjelovali u ubojstvu mog brata i ostalih Bošnjaka iz Vlasenice. A među njima je puno onih koji su Edinu bili najbolji prijatelji.”

Nedim Salaharević danas živi i radi u Tuzli. Prošle godine prvi put se nakon više od 30 godina vratio u Vlasenicu gdje je odlučio renovirati rodnu kuću. Ideja mu je u dvorištu postaviti koš, isti onaj kojeg je Muhamed Salaharević davnih, predratnih dana postavio za svoje sinove, piše Index.hr.

Nedimov povratak šokirao je stanovnike Vlasenice. U njemu su vidjeli prijetnju, živući dokaz svojih nedjela i svjedoka onoga što su radili te 1992. Njegov povratak probudio je kod dobrog dijela vlaseničkih Srba nečistu savjest.

Edin Salaharević je 31 godinu nakon smrti još jednom zaklan

Prilikom jednog obilaska kuće u Vlasenici Nedim je u dvorištu, odmah pred kućnim pragom, ugledao nožem rasparanu košarkašku loptu. Poruka nije mogla biti jasnija i direktnija. Zločinci su po drugi put zaklali Edina Salaharevića i poručili su njegovom bratu da će proći jednako ako ne ode.

“Bila je to nova, prava kožna lopta. Da biste probušili takvu loptu, trebate biti snažni ili imati dobar nož. Ne znam tko je to napravio. Je li to počinio pojedinac ili više njih. Nije ni bitno. Poruka te probušene lopte je jasna. Ne žele me tu, ne žele me vidjeti, ne žele da dolazim u Vlasenicu.

Foto: Privatna arhiva. Nožem probušena lopta bačena u dvorište kuće Salaharevića u Vlasenici 2023. godine.

Ne znam je li taj čin napravljen zbog toga što sam svjedok na suđenju Kraljeviću ili zbog Edina. Iskreno, nije mi svejedno kad znam da ubuduće mogu zateći bombu u kući. Ne mogu reći da se bojim, ali sam oprezan. No odustati neću. To je naša kuća, tu sam posljednji put vidio Edina. Nudili su mi čak i novac, samo da se izgubim odavde. Nema šanse”, priča Nedim i dodaje:

“Dobio sam puno poruka košarkaša iz Srbije, Edinove generacije. Žao im je, ispričavaju se. S predsjednikom Crvene zvezde Nebojšom Čovićem sam za BH basket radio jedan intervju. Čovjek se usred razgovora ustao i od mene je tražio oprost.

‘Ako ti išta znači, ja ti se ispričavam zbog onoga što ti se dogodilo bratu’, tada mi je rekao. Što se on, ni kriv ni dužan, ima ispričavati? Pa nije on ubio mog brata niti je imao išta s tim zločinom.

Opet, imao je potrebu izraziti mi sućut. A nitko iz Vlasenice mi se nikad nije ispričao. Sad više ni ne želim njihovu ispriku. Ne treba mi neka lažna, nakon 30 godina iznuđena isprika. Kad sam Kraljevića i ostale na suđenju pitao zašto su mi ubili brata, šutjeli su. Ništa nisu rekli.

Njegov prvi trener u lokalnom klubu u Vlasenici Radovan Perendić je izjavio da nikad nije trenirao Edina. Ljudi koji snimaju film o Edinu, kojeg režira Emir Hadžihafizbegović, čuli su da je Edin prve košarkaške korake napravio u Vlasenici i došli su do telefonskog broja Perendića. Čovjek im je hladno lagao da nikad nije trenirao mog brata. Takvi su to ljudi. Moj brat nije zaslužio onakav kraj. Nikome ništa loše nije napravio.”

Sanjao je Split, bio je opsjednut Hajdukom, a nikad Poljud nije vidio. Zlotvori mu to nisu dopustili

Na samom kraju razgovora, Nedim Salaharević je želio da čujemo još jednu stvar vezanu za Edina. Uz košarku, njegov mlađi brat bio je fanatični navijač splitskog Hajduka. Kaže nam da je cijela obitelj Salaharević disala hajdučki, rekao nam je da su se kao klinci doma često zezali da je splitski klub peti član njihove obitelji. Svi su bili veliki navijači, no samo je Edin bio zaražen i opsjednut Hajdukom i Splitom.

“Sjećam se da smo Edin i ja crtali grbove, na majice pisali imena Asanovića, Bokšića, Vulića… Svi smo u kući voljeli Hajduk, ali Edin je bio njime opsjednut. Obožavao je sve što je dolazilo iz Splita. Hajduk, Jugoplastiku, čak i muziku iz Splita. Stalno je govorio da će se jednom preseliti u Split.”

Edin Salaharević u Splitu je bio samo jednom. Na jednom turniru sa Slobodom kad su igrali s Jugoplastikom. Bio je dječak tek. Nikad nije vidio ni grad, a ni Poljud, koji je toliko sanjao. Nažalost, zlotvori mu to nisu dozvolili.

 

Nastavi čitati

Sport

Sada i zvanično: Za Anela Ahmedhodžića reprezentacija BiH i njegov otac više ne postoje

Published

on

By

Ahmedhodžić je zvanično na Instagramu uklonio natpis ‘Bosnian national team’ i time dao do znanja da i u skorijoj budućnosti neće nositi plavo-žuti dres

 

Sad već bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine Anel Ahmedhožić definitivno se oprostio od naše domovine. Naime već par dana traje farsa oko njega i njegovog igranja za državnu reprezentaciju, piše Crna-Hronika.

 

On se od državnog grba oprostio sa 25 godina, kazavši da više nema razloga da dolazi i igra za Bosnu i Hercegovinu.

 

Također, sam Anel je za svoje neuspjehe krivio oca Mirsada, a svoju podršku pronašao je u svojoj supruzi ali i punici.

 

To mu nije oprostio otac Mirsad Ahmedhodžić, koji je u javnost iznio sav prljav veš njihove porodice i  za sve to krivi Anelovu suprugu, Crnogorku Marijanu Mišić, koja je zbog nogometaša promijenila vjeru i prešla na islam.

 

Optužio je snahu i da je njegovom sinu podvalila dijete koje nije njegovo, pa čak savjetovao i DNA analizu. Nije štedio ni Marijaninu majku.

 

Mirsad se svog sina odrekao preko novina: “To više nije moj sin, ne smatram ga više svojim sinom.”

 

Danas je Anel Ahmedhodžić zvanično na Instagramu uklonio natpis “Bosnian national team” i time dao do znanja da i u skorijoj budućnosti neće nositi plavo-žuti dres. Iza njegovih odluka stala je supruga, punica i fudbalski klub za koji igra, odnosno Sheffield United, koji je svojim saopštenjem podržao svog fudbalera.

 

 

 

Direktor svih reprezentacija Emir Spahić danas je poslao oštro pismo javnosti povodom skandala koji trebe reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

 

U pismu koje je potpisao Emir Spahić, a koje je objavljeno na zvaničnoj stranici N/FSBiH stoji da više nema uplitanja supruga, djece, roditelja, nana, agenata… u reprezentaciju, također, više nema mjesta ni za Ahmedhodžića koji je sam mislio odlučivati kada će igrati, a kada neće za reprezentaciju.

Nastavi čitati

Sport

Sjajni odbojkaši BiH furiozno savladali Njemačku za finale Paraolimpijskih igara

Published

on

By

Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci plasirala se u finale Paraolimpijskih igara u Parizu, pošto je danas u polufinalnom meču furiozno savladala selekciju Njemačke sa 3:0.

Meč je trajao sat i 17 minuta, a reprezentacija BiH je osigurala svoju 28. medalju na velikim takmičenjima, pošto sada u Parizu u najgorem slučaju može biti srebrena.

Naišli su Zlatni ljiljani na jako dobar otpor Nijemaca u prvom setu, gdje smo vidjeli potpuno ravnopravnu borbu dva tima, a na kraju je BiH stigla do vodstva rezultatom 25:23.

Zaprijetili su Nijemci bili u finišu seta serijom 4-0, ali zaustavio ju je selektor Ifet Mahmutović time-outom, nakon kojeg naši odbojkaši privode set kraju. Potom je uslijedio lakši dio posla.

Nevjerovatnu dominaciju bh. odbojkaša vidjeli smo u drugom setu, koji su okončali za nestvarnih 16 minuta, a slavili su rezultatom 25:6. Nijemci su bili potpuno nemoćni.

Sjajnom serijom od 3:0 otvorila je BiH treći set, ali ubrzo su se probudili Nijemci i došli u rezultatski egal (6:6).Bila je BiH nakon toga konstantno u prednosti, a onda je uslijedila jedna serija Nijemaca od 5-0 za poravnanje 20:20 i dramu u finišu seta.

Propustili su odbojkaši BiH četiri meč-lopte, ali na kraju slave 31:29 za konačni trijumf. Najbolji je danas u timu BiH bio Mirzet Duran sa 17 osvojenih poena, za njih 13 zasluge idu Safetu Alibašiću, dok je 10 poena osvojio Ermin Jusufović.

U finalu paraolimpijskog turnira će Bosna i Hercegovina igrati protiv boljeg iz duela Irana i Egipta, koji je na rasporedu od 14 sati.

Treba reći da su već sada odbojkaši BiH ostvarili bolji rezultat u odnosu na Paraolimpijske igre u Tokiju prije tri godine, kada su osvojili bronzanu medalju, odnosno treće mjesto.

Rezultat:

BiH – Njemačka 3:0 (25:23, 25:6, 31:29)

Klix

Nastavi čitati

Najčitanije