Hidžab nije prepreka izvrsnosti

“Istinski autoritet gradi se znanjem”: Generacija mladih doktorica

U generaciji Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu pažnju privlači grupa mladih doktorica koje nose hidžab, među kojima su dobitnice univerzitetskih priznanja, hafiza i studentice s izuzetnim akademskim rezultatima. Njihove priče, međutim, mnogo snažnije od zajedničkog vizuelnog identiteta povezuju godine učenja, disciplina, odnos prema nauci i svijest o odgovornosti koju nosi bijeli mantil.

O njihovom putu kroz jedan od najzahtjevnijih studija razgovarali smo s doktoricama medicine Edinom Serdarević, Asijom Mević i Hatidžom Čengić, dok je njihovu generaciju iz profesorske perspektive opisala prof. dr. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović.

Doktorica Edina Serdarević diplomirala je 15. jula ove godine. Još od petog razreda osnovne škole govorila je da će jednog dana biti hirurg, ali danas svoj izbor medicine ne opisuje samo kao profesionalnu odluku.

– Nisam ja odabrala medicinu. Ona je odabrala mene. Vjerujem da je medicina poziv, da dobijemo poziv da se njome bavimo, a na nama je da taj poziv prihvatimo – kaže Serdarević.

Odmalena ju je fascinirao način na koji ljudski organizam funkcioniše i prilagođava se različitim okolnostima. Rani susreti s bolešću i smrću bliskih osoba istovremeno su njeno razmišljanje usmjerili prema drugoj strani medicine – pomoći čovjeku u trenucima kada je najranjiviji.

Zbog toga smatra da novac ili društveni prestiž teško mogu biti dovoljan razlog da neko izdrži godine zahtjevnog medicinskog obrazovanja.

– Ono što je meni bilo najveća motivacija jeste potencijal dobra koje bih mogla učiniti za svog života u ulozi doktora. Nijedna druga uloga ne može imati tako značajan utjecaj na veliki broj ljudi – ističe Serdarević.

Kada motivacija nije dovoljna

Drugačijim putem prema medicini stigla je doktorica medicine i hafiza Hatidža Čengić. Za razliku od mnogih kolega, kao dijete nije sanjala o tome da bude doktorica. Tek pred kraj školovanja u medresi odlučila je da želi profesiju neposredno vezanu za ljude.

Prije upisa na fakultet položila je hifz pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Iskustvo učenja Kur'ana napamet kasnije je prepoznala kao jednu od najvažnijih priprema za studij medicine.

– Hifz je bio moja najbolja priprema za ono što me čeka u budućnosti. Naučio me disciplini, strpljenju, ustrajnosti i odgovornosti – svemu onome što je potrebno za studij medicine – kaže Čengić.

Za nju postoji važna razlika između motivacije i discipline. Motivacija čovjeka može pokrenuti, ali ne traje uvijek dovoljno dugo da ga provede kroz godine ispita, kliničkih vježbi i odricanja.

– Disciplina je najbitnija, jer uspješni ljudi urade i ono što im je teško i mrsko – naglašava Čengić.

Znanje, dodaje, razumije kao emanet koji se mora koristiti za dobrobit ljudi. Zbog toga ni uspjeh tokom studija ne svodi na ocjene, diplome i priznanja, nego na način na koji će stečeno znanje biti upotrijebljeno.

Akademski rezultat kao posljedica rada

Doktorica medicine Asija Mević završila je Medicinski fakultet s prosječnom ocjenom 9,24 i nosilac je Srebrene značke Univerziteta u Sarajevu.

Za medicinu se zainteresirala još tokom osnovnog obrazovanja. Privlačila ju je složenost ljudskog organizma, ali i činjenica da svaka nova spoznaja otvara niz novih pitanja.

Svoj odnos prema znanju povezuje i s kur'anskim imperativom učenja i čitanja, a medicinu razumije kao prostor u kojem čovjek nikada ne prestaje učiti.

Na početku studija, priznaje, postojala je i određena bojazan hoće li uspjeti uskladiti različite dijelove svog identiteta – djevojke s hidžabom, Bošnjakinje, buduće doktorice i naučnice.

Ta je bojazan brzo nestala.

– Medicinski fakultet u Sarajevu naučio me da se istinski autoritet gradi znanjem, radom, profesionalnošću i odnosom prema ljudima. Neizmjerno sam ponosna što sam bila dio okruženja u kojem su upravo te vrijednosti uvijek bile na prvom mjestu – kaže Mević.

Posebno je raduje što će više djevojaka s hidžabom iz njihove generacije ponijeti Srebrenu značku Univerziteta u Sarajevu. Za nju je to prije svega priznanje znanju, kontinuiranom radu i akademskoj izvrsnosti.

Identitet nije zamjena za rezultat

Hidžab je ono što ovu grupu mladih doktorica vizuelno povezuje, ali se u njihovim odgovorima ne pojavljuje kao zamjena za znanje niti kao objašnjenje uspjeha.

Naprotiv, sve tri govore o dodatnoj odgovornosti koju osjećaju prema načinu na koji rade, komuniciraju i predstavljaju sebe u profesionalnom okruženju.

Serdarević kaže da tokom školovanja hidžab nije doživjela kao prepreku. U odnosu s profesorima i pacijentima, smatra, često joj je upravo on nametao još veću obavezu da ukazano povjerenje opravda znanjem i profesionalnošću.

Čengić svoje iskustvo sažima jednostavno:

– Sigurno je da postoje ljudi s predrasudama, ali stručnost, znanje i odnos prema ljudima pokazuju se kroz rad, a ne kroz način odijevanja.

Mević pamti i situaciju nakon jednog od najzahtjevnijih ispita tokom studija. Profesorica koja joj je nakon odličnog odgovora upisala najvišu ocjenu kazala joj je da je taj susret utjecao i na njen raniji pogled prema djevojkama koje nose mahramu.

Za Mević je to potvrda da se predrasude najuspješnije razgrađuju kvalitetom rada, znanjem i karakterom.

– Duboko vjerujem da su ženama s hidžabom otvoreni svi putevi i da im je mjesto svuda gdje svojim znanjem, trudom i vrijednostima žele biti – kaže Mević.

Generacija koju profesor pamti

Njihov akademski put pratila je i prof. dr. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović, koja već godinama predaje studentima pete godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Profesorica Gavrankapetanović-Smailbegović prisjeća se prvog predavanja prošle godine, kada je u amfiteatru primijetila veliki broj studentica s hidžabom. Prizor ju je podsjetio na vrijednosti kojima ju je učio njen otac, rahmetli Munir Gavrankapetanović – vjeru i nauku.

U studenticama pred sobom, kaže, prepoznala je spoj tih vrijednosti.

– Vidjela sam mlade djevojke koje su odlučile biti doktorice i služiti ljudima svojim znanjem i humanošću, a istovremeno ponosno živjeti svoju vjeru. Među njima su dobitnice Srebrenih znački, hafiza i brojne izuzetno uspješne studentice – kaže Gavrankapetanović-Smailbegović.

Kao profesorica, međutim, insistira na jasnom akademskom kriteriju.

– Fakultet je mjesto na kojem se ljudi vrednuju prema svom znanju, radu, odgovornosti i karakteru. Bijeli mantil ne poznaje razlike. On traži stručnost, empatiju, humanost i posvećenost svakom pacijentu – naglašava ona.

Upravo u tome vidi jednu od najvažnijih vrijednosti ove generacije: njihova uvjerenja i identitet nisu umanjili zahtjev za znanjem, nego su ga pratili.

Diploma kao početak

Iako su iza njih godine studiranja i hiljade sati provedene uz knjige, na predavanjima i klinikama, nijedna od sagovornica diplomu ne opisuje kao završetak puta.

Serdarević se u budućnosti vidi kao abdominalni hirurg. Želi svojim pacijentima pružiti njegu i pažnju koju, kako kaže, nije imala priliku pružiti svojim najbližima.

Čengić manje govori o nazivu buduće specijalizacije, a više o načinu na koji želi obavljati posao – savjesno, odgovorno i u službi ljudi.

Mević svoje ambicije povezuje i s naukom. Vjeruje da mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine trebaju stjecati iskustvo u najvećim svjetskim naučnim centrima, ali i svoje znanje vraćati zajednici iz koje su potekli.

Zajednička fotografija mladih doktorica s hidžabom može privući pažnju, ali iza nje ostaju godine rada, ispiti, akademska priznanja i svijest da medicina nije samo stečeno zvanje.

Pred njima je sada dio puta u kojem njihovo znanje više neće prvenstveno ocjenjivati profesori. Nasuprot njima bit će pacijent koji očekuje stručnost, sigurnost, odgovornost i ljudski odnos. Upravo u tome ove mlade doktorice vide puni smisao poziva koji su odabrale.

Izvor:preporod.info

https://www.preporod.info/zajednica/obrazovanje/istinski-autoritet-gradi-se-znanjem-generacija-mladih-doktorica-75225

Prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH, rahmetli Alija Izetbegović Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u uglednoj begovskoj porodici koja je sprva živjela u Beogradu, ali se 1868. godine, kako hroničari kažu, „pod srpskim terorom“ morala odseliti na mirnije mjesto. Izbor je pao na Bosanski Šamac.

Sam početak života Alije Izetbegovića vezan je za dvije rijeke koje su se vidjele s prozora njegove rodne kuće – Bosnu i Savu. Ime ove prve ostat će kao usud njegovih zrelih godina, kada je sa svojom Strankom demokratske akcije (SDA) osvojio vlast i ušao u Predsjedništvo RBiH, nakon čega je uskoro počeo krvavi rat za stvarno osvajanje nezavisnosti i zadržavanje teritorijalnog integriteta. Naime, ako se u mladosti borio za islamske ideje, onda se za kraj Izetbegovićevog života može reći da je bio zaokupljen borbom za prava bošnjačkog naroda i domovinu Bosnu i Hercegovinu. I inače, cijeli život Alije Izetbegovića, od najranije mladosti pa sve do smrti, obilježen je borbom za ideje i ideale.

Tako je, zajedno s nekoliko istomišljenika, artikulaciju svojih političkih opredjeljenja pokušao pronaći kroz organizaciju Mladi muslimani (MM). Prvi pokušaj da se ovo udruženje registrira po tadašnjim zakonima bio je u martu 1941. godine. Ovo, naravno, propada, jer već u aprilu dolazi do njemačkog napada na Jugoslaviju.

Po završetku Drugog svjetskog rata, a na zaprepaštenje tadašnjih komunističkih vlasti, organizacija nastavlja raditi s obnovljenim entuzijazmom.

Mladomuslimanski aktivisti dobili su za početak diskretno (pred)upozorenje, a kada ono nije urodilo plodom, dan je nalog za njihovo hapšenje. Tada se Alija Izetbegović prvi puta obreo u zatvoru. Budući da se nalazio na odsluženju vojnog roka tadašnje SFRJ, vojni sud osudio ga je na tri godine strogog zatvora, u koji je otišao marta 1946. godine, a iz kojeg je izišao 1949. godine.

Valjalo je, ni kriv ni dužan, iza zatvorskih rešetki proboraviti punih hiljadu dana i isto toliko noći. Bizarna je i ironična činjenica da je Izetbegović radio na budućoj zgradi UDBE, u kojoj su se kasnije odmarali i njegovi udbaši, ljudi koji su ga isljeđivali tokom istrage.

Poslije Boračkog jezera, Alija biva premješten u Sarajevo, u kojem ironija nastavlja plesti svoju priču. Ovdje, naime, zajedno s ostalim zatvorenicima, Izetbegović gradi zgradu Centralnog komiteta Komunističke partije (CK KP)! Moguće je da je poenta odgojne mjere i bila u tome da politički neprijatelji komunizma grade njegove hramove.

Pravo je čudo da je Izetbegović u isto vrijeme, pored rada u firmi i studiranja, te brige o familiji, uspijevao pisati ozbiljne i opširne tekstove o islamu. Godine 1969. napravio je nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica) izazvao je živo interesiranje tek nakon Sarajevskog procesa koji će uslijediti 1983. godine, kada je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam.

Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u BiH, Islamska deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni (pa i političko-administrativni) prostor. Islamska deklaracija prevedena je kasnije na sedam stranih jezika i u svojim je okvirima postala jedan od najčitanijih političkih tekstova tog vremena.

S druge strane, iznenađenje predstavlja činjenica da je jednu drugu knjigu – Islam između istoka i zapada – Izetbegović napisao još pred zatvor 1946. godine, a objavljena značajno kasnije. U knjizi, koja je ovaj put prevedena na čak devet jezika, autor se opet bavi islamom i njegovim mjestom u svijetu. Izgledalo mu je da se nalazi upravo negdje između istočnih i zapadnih mišljenja, baš poput geografske pozicije muslimanskog svijeta koji na globusu zahvata prostor „između istoka i zapada“. Otud i ovakav naslov.

Nova tamna sjena na život Alije Izetbegovića nadvila se 1979. godine, kada je u svom omiljenom lovištu Koprivnica kod Bugojna predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito primio Raifa Dizdarevića i Branka Mikulića, istaknute funkcionere tadašnjeg Saveza komunista. Prema Izetbegićevim mamoarima, Centralni dnevnik sarajevske televizije prenio je Brozovu naredbu ovoj dvojici da se „najoštrije obračunaju s pokušajima oživljavanja kleronacionalizma i panislamizma u BiH“!

Izetbegović se sam prepoznao u ovim riječima. Već je čuo kucanje nepozvanih na vratima…

Dvadeset i trećeg marta 1983. godine, rano ujutro, Aliju je probudilo lupanje na vratima stana u Ulici Hasana Kikića, gdje je stanovao na broju 14, na trećem spratu. Kada je otvorio vrata, grupa mračnih likova, ne skidajući obuću upala je u njegov stan, pokazujući nalog za pretres. Potom je uslijedilo detaljno rovarenje po kući, zavlačenje iza ormara, skidanje roletni, izvlačenje ladica. Zajedno s Izetbegovićem, tada su pohapšene i isljeđivane stotine muslimana širom BiH. Počeo je famozni Sarajevski proces.

Prvooptuženi Izetbegović bio je osuđen na beskonačno dugih 14 godina zatvora. Komentirajući presudu, on je rekao da je „volio Jugoslaviju, ali ne i njenu vlast“. Završni citat njegove završne riječi odavao je čovjeka koji je bio spreman žrtvovati doslovce sve za svoje ideale:

„Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer, islam je za mene drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju, za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.“

Alija Izetbegović je nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog bosanskohercegovačkog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokratiju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka.

Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osnivaMuslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa).

Uslijedili su sudbonosni dani za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović je predvodio naš narod u teškim danima borbe za opstanak. Svi oni koji  istinski vole Bosnu i Hercegovinu poštuju lik i djelo predsjednika Alije Izetbegovića.

Molimo Allaha da mu podari dženetske nagrade, amin!

Izvoe:saff.ba

Bosnu i Hercegovinu očekuje još jedan izuzetno vruć i sunčan vikend. Prema prognozi Federalnog hidrometeorološkog zavoda (FHMZ), temperature će narednih dana dosezati i do 42 stepena Celzijusa, dok značajnijeg osvježenja nema ni na vidiku.

Već danas u cijeloj zemlji preovladava sunčano i veoma toplo vrijeme uz slab do umjeren istočni i sjeveroistočni vjetar. Jutarnje temperature kreću se između 15 i 22 stepena, dok će na jugu zemlje iznositi do 25 stepeni Celzijusa. Najviša dnevna temperatura dosezat će od 33 do 41 stepen Celzijusa.

Ni vikend neće donijeti promjenu vremenskih prilika. U subotu će biti sunčano i izrazito vruće, uz dnevne temperature od 33 do 40 stepeni, dok će se u Hercegovini živa u termometru penjati i do 42 stepena Celzijusa.

Slično vrijeme očekuje se i u nedjelju, kada će maksimalne temperature u većem dijelu zemlje iznositi između 34 i 40 stepeni, a na jugu ponovo do 42 stepena Celzijusa.

Prema trenutnim prognozama, ni početak naredne sedmice neće donijeti olakšanje. Nastavit će se sunčano i vrlo toplo vrijeme, uz jutarnje temperature od 15 do 22 stepena (na jugu do 25), dok će dnevne vrijednosti ponovo dosezati 34 do 40 stepeni, odnosno do 42 stepena u Hercegovini.

Zbog ekstremno visokih temperatura, nadležni pozivaju građane na dodatni oprez. Preporučuje se redovna hidratacija, izbjegavanje boravka na otvorenom u najtoplijem dijelu dana, nošenje lagane i svijetle odjeće te zaštita od direktnog sunčevog zračenja.

Poseban oprez savjetuje se starijim osobama, djeci, hroničnim bolesnicima i svima koji rade na otvorenom, uz preporuku da se pridržavaju savjeta ljekara i, ukoliko je moguće, borave u rashlađenim prostorijama tokom najtoplijeg dijela dana.

Bosnu i Hercegovinu u narednim danima očekuje novi, vjerovatno i najizraženiji toplotni talas ovog ljeta. Prema aktuelnim prognozama, narednih desetak dana obilježit će stabilno, sunčano i izuzetno vruće vrijeme, bez značajnijih padavina.

Već početkom augusta temperature će u većem dijelu zemlje dostići između 35 i 40 stepeni Celzijusa, dok bi u najtoplijim područjima mogle biti i nekoliko stepeni više. Visoke dnevne i tropske noćne temperature dodatno će otežavati boravak na otvorenom, posebno starijim osobama, hroničnim bolesnicima i djeci.

Područja koja tokom proteklih dana nisu dobila značajnije količine kiše suočit će se s pogoršanjem sušnih uslova. Dugotrajan izostanak padavina mogao bi izazvati ozbiljne posljedice za poljoprivredu, vodotokove i povećati rizik od izbijanja šumskih i niskih požara.

Meteorolozi za sada ne mogu sa sigurnošću odrediti kada će doći do promjene vremena. Prema trenutnim prognostičkim modelima, toplotni talas će potrajati najmanje do oko 10. augusta, ali je riječ o periodu koji je još uvijek dovoljno udaljen da bi prognoze bile potpuno pouzdane.

Građanima se savjetuje da izbjegavaju duži boravak na suncu u najtoplijem dijelu dana, unose dovoljno tečnosti i prate preporuke nadležnih službi, jer će naredni dani donijeti ekstremne ljetne vrućine kakve se rijetko bilježe.

U Sarajevu je u 69. godini života preminuo Ramiz Dreković, penzionisani general Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od najistaknutijih vojnih komandanata koji su obilježili odbranu zemlje tokom agresije.

Dreković je rođen 10. maja 1957. godine u Tutinu. Vojno obrazovanje stekao je na Vojnoj akademiji u Beogradu, nakon čega je službovao u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu napustio je JNA i stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine.

Tokom ratnih godina obavljao je niz najodgovornijih vojnih dužnosti. Bio je prvi komandant Petog korpusa Armije RBiH sa sjedištem u Bihaću, gdje je imao ključnu ulogu u organizaciji odbrane Bosanske krajine. Kasnije je preuzeo komandu nad Četvrtim korpusom Armije RBiH u Mostaru, a obavljao je i dužnost načelnika Uprave za politička pitanja Generalštaba Armije RBiH.

Za doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine odlikovan je brojnim vojnim i državnim priznanjima te je ostao upamćen kao jedan od ključnih stratega u organizaciji i razvoju Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Vijest o njegovoj smrti s tugom je primio i general Nedžad Ajnadžić, koji se od Drekovića oprostio emotivnom porukom na društvenim mrežama.

– Bio je častan sin svog naroda, odgovoran suprug i otac, te veliki patriota. Volio je svoje rodno mjesto u Sandžaku, ali je jednako iskreno volio Bosnu i Hercegovinu. Bio je spreman dati sve za Bihać, Hercegovinu i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Neka mu Uzvišeni Allah podari Džennet, oprosti grijehe i nagradi ga za sve što je učinio. Porodici, prijateljima i svima koji tuguju za njim upućujem iskreno saučešće. Rahmet ti duši, generale. Tvoje ime i djelo ostat će upisani u historiji Bosne i Hercegovine i u sjećanju onih koji cijene slobodu – poručio je Ajnadžić.

Termin komemoracije i dženaze bit će naknadno objavljen. Odlaskom Ramiza Drekovića Bosna i Hercegovina izgubila je jednog od svojih najpoznatijih ratnih komandanata, čije će ime ostati trajno povezano s odbranom zemlje i djelovanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine.