Connect with us

Magazin

Mirsada Jakupović: Od izbjeglištva iz Krajine do poslovnog uspjeha u Kanadi

Published

on

Mnogi Bosanci i Hercegovci širom svijeta imaju uspješne karijere u raznim branšama, a jedan od svjetlijih primjera je sigurno Mirsada Jakupović, koja je u prethodnih 32 godine prošla put od izbjeglice iz Sanskog Mosta do nevjerovatnog uspjeha u Kanadi.

Jakupović je prije 32 godine bila primorana da napusti svoj rodni grad, a danas vodi cijeli odjel firme Marsh, globalnog lidera u brašni brokerskih usluga, u Vancouveru. Ona je, u razgovoru za portal Klix.ba, otkrila kako je izgledao njen životni put.

Rođena je 1980. godine u Sanskom Mostu, a već 12 godina kasnije, u Bosni i Hercegovini je počeo rat. Na samom početku razgovora, ispričala je kako je izgledalo njeno djetinjstvo, koje je obilježeno početkom rata u BiH.

“Na početku je bilo jako zbunjujuće, jer mi kao djetetu nije bilo jasno šta se dešava, šta će biti s nama, šta će biti s porodicom i sve ostalo. Ja sam imala jedno lijepo djetinjstvo sa cijelom porodicom u blizini, tako da sam navikla da živim jedan skroman i pravo lijep život. Ništa mi nije falilo. Ipak, prve uspomene koje imam bile su helikopteri, avioni, bombardovanja i ništa mi nije bilo jasno, zašto se situacija pogoršava”, kaže Jakupović.

Dalje je rekla da je njena porodica bila primorana da napusti Sanski Most.

“Mama, brat i ja nismo imali izbora i sjeli smo na autobus da idemo ka Hrvatskoj. Krenuli smo u osam ujutro i trebalo nam je 16 sati da stignemo, preko Brčkog, do granice. Tu mi je bilo jako strašno jer smo stajali na punktovima i barikadama. Svaki put me bilo strah da li ćemo ostati živi ili nećemo”, ispričala je Jakupović.

Put je toliko trajao zbog toga što su putnike često izvodili vani, a jedna scena, kako kaže Jakupović, će joj ostati urezana do kraja života.

“Stajali smo na ivici nekog brda i kad sam pogledala pozadi, vidjela sam samo vrhove drveća i negdje skroz daleko neku riječicu ili potok. Zamišljala sam kako će se to sve desiti i jedina scena koja mi je prolazila kroz glavu tada bila je da moj otac neće znati šta se desilo s nama, jer je on tada bio u logoru. Tada sam pala u nesvijest, a probudila sam se tek kada smo stigli na granicu i prelazimo u Hrvatsku preko drvenog mosta, jer drugi most je već bio bombardovan”, nastavila je svoju priču.

Jakupović je dalje opisala kako s ocem nije bilo kontakta još nekoliko mjeseci, kada su saznali gdje se nalazi.

“Tokom izbjeglištva smo saznali, preko Crvenog križa, gdje se naš otac nalazi. Uspjeli smo se dopisivati preko poruka od 25 riječi da znamo da je on uredu, a pisma imamo i danas”, rekla nam je ona i dalje ispričala kako je njen otac bio prvo pritvoren u lokalnoj sportskoj dvorani, pa prebačen u logor na Manjaču, gdje je pušten u decembru 1992. godine.

Kaže da otac nikada nije previše pričao o svojim iskustvima, iako je ona pokušavala doći do odgovora.

“Vjerujem da je 99 posto iskustava iz zatočeništva čuvao za sebe. On je preminuo u 60. godini i ja sam ubijeđena da je dio razloga za njegovu preranu smrt i to da je sva ta iskustva čuvao za sebe i potiskivao. Ja sam pokušavala pitanjima nešto da ‘izvučem’ iz njega, a on bi na neka odgovarao tako što je sve okretao na šalu. Znam da sam ga jedne prilike pitala čega ga je bilo najviše strah, a on je rekao da, mimo toga što ne znaš da li ti je taj dan posljednji u životu, ga je najviše bilo strah čuti druge ljude kako plaču tokom i nakon mučenja i zlostavljanja, te čuti kako druge zatvorenike ubijaju”, ispričala je Jakupović.

Dalje su, kako je rekla, došli u Hrvatsku te nakratko u Sloveniju, da bi se ponovo vratili u Zagreb, gdje su proveli šest mjeseci.

“U Zagrebu sam se integrisala koliko sam mogla, a čak sam bila i među najboljim učenicama u hrvatskom jeziku, zbog čega me nastavnik pohvalio. Bilo je divno i jako teško. Dugo vremena nismo znali šta je s mojim ocem i ostatkom porodice, da li su uopšte živi. Tu je i neko iskustvo novog mjesta, upoznavanje s potpuno novim društvom, ali je bilo dosta lakše jer smo bili prihvaćeni, iako smo bili druge nacije. Nekako smo bili radosno prihvaćeni i družili smo se sa svom djecom. Sve u svemu, najveće olakšanje kojeg se sjećam iz perioda djetinjstva bilo je kada smo prešli taj drveni most prema Hrvatskoj i kada su nas s druge strane s hranom dočekali vojnici, to je za nas bio znak da smo tu bili sigurni. Osjećala sam se da stvarno jesmo sigurni. Sjećam se i da je taj most neposredno poslije našeg prelaska dignut u zrak, pa drugi nažalost nisu imali priliku koju smo mi imali”, kaže Jakupović, opisujući svoja iskustva u izbjeglištvu.

Mirsada Jakupović (Foto: I. Š./Klix.ba)

Kada se porodici u Zagrebu pridružio otac, vrijeme je bilo da se krene dalje u Evropu, odnosno u svijet, prema njihovom iskustvu.

“Kada se moj otac nama pridružio, tražili smo da idemo u Njemačku, Austriju ili Italiju, jer smo željeli da budemo što bliže Bosni da se možemo vratiti kada se rat završi. Međutim, rekli su nam da su u tim zemljama primili veliki broj izbjeglica iz naše zemlje, te da ih više ne primaju. Dali su nam priliku za Kanadu, koja je tada prihvatala 10.000 bosanskih izbjeglica. Mi smo prihvatili i jedino što smo mogli birati bilo je da li ćemo u engleski ili francuski dio Kanade”, priča nam Jakupović.

Podijelila je i šaljivu priču kako su samo željeli izbjeći Vancouver, jer je bio na zapadnoj strani Kanade koja je za njenu porodicu tada bio “kraj svijeta.” Sreća je željela da baš odu u ovaj kanadski grad, iako ona sada kaže da je sretna zbog toga.

“Moglo je biti puno gore, mogli smo da ne preživimo, ali tada je nama Vancouver bio strašan”, kaže Jakupović.

Po dolasku u Kanadu, dočekao ih je neobičan prizor kojeg tada nisu mogli ni zamisliti.

“Po slijetanju na aerodrom i otvaranju vrata kako bi izašli nakon svih kontrola, samo se sjećam bliceva, novinara, fotografa i snimatelja. Mi smo bili među prvim izbjeglicama koje su stigle u Vancouver iz BiH i Kanađanima je situacija u našoj zemlji bila strašna za gledati i čuti, pa su nas htjeli dočekati i imati tu prvu priču od nekoga ko je tamo bio”, priča Jakupović i ističe da je njena porodica bila posebno zanimljiva medijima, djelomično jer je njena mama znala engleski jezik.

Kaže da je njenim roditeljima bilo teško što su bili na socijalnoj pomoći, pa su brzo pronašli poslove i iselili se iz centra za prihvatanje izbjeglica. Zbog toga, kako nam je ispričala, je njena porodica bila još zanimljivija lokalnim medijima.

“Nakon godinu dana su nas ponovo našli i radili priču o tome kako smo se snašli. Tada smo bili u medijima i bili smo istaknuti kao primjer integracije izbjeglica u kanadsko društvo”, priča Jakupović.

Nakon nekoliko godina, rat u BiH je stao, a njena porodica željela se vratiti nazad u BiH.

“Već 1996. godine smo počeli planiranje povratka nazad u BiH, a ja sam planirala upisati ekonomski fakultet u Sarajevu ili Zagrebu. Moj otac je prvi otišao nazad kući 1996. godine, a mi smo u naredne dvije godine trebali da se preselimo kao porodica”, kaže nam Jakupović.

Međutim, otkrila je da je nju bilo strah da će u BiH opet doći do eskalacije i novog rata, te da će opet morati krenuti od nule. Zbog toga je odlučila, pa uspjela, nagovoriti roditelje da ona, tada s nepunih 18 godina, ostane u Kanadi.

Upisala je ekonomski fakultet, a čak je dobila i priliku koju nije očekivala.

“Kada sam bila treća godina fakulteta, dobila sam priliku da semestar provedem u Japanu, što je meni bilo nevjerovatno. Mislila sam da nemam šanse kao ‘Mirsada iz Bosne’ i čak nisam nikome, pa ni roditeljima, rekla da sam aplicirala. Kada sam vidjela da sam priliku dobila, nisam mogla da vjerujem. Provela sam semestar u Koshiru i tamo sam upoznala njihovu kulturu”, ispričala je Jakupović.

Mirsada Jakupović (Foto: I. Š./Klix.ba)

Po povratku nazad u Kanadu i završetku fakulteta, sjetila se svog sna iz djetinjstva da ‘radi u velikom gradu i velikoj staklenoj zgradi’, pa se htjela zaposliti u finansijskom sektoru. Brokerske usluge i osiguranje, kaže, nije ni razmatrala, do jednog razgovora s prijateljicom.

“Mislila sam da ću tu biti samo dok ne odlučim šta stvarno želim, ali sam vidjela koliko je ta industrija sveobuhvatajuća i koliko utječe na svijet. Počela sam kao asistent asistentima, pa sam krenula napredovati. Redom sam bila asistent, junior broker, pa broker, a 2017. godine sam dobila priliku da vodim tim brokera. Kroz to sve sam došla do mjesta asistenta potpredsjedniku, pa mjesta potpredsjednice i senior potpredsjednice, a nedavno mi je ponuđeno da vodim cijeli odjel firme Marsh u Vancouveru” kaže ova uspješna poslovna žena.

Za kraj razgovora, Mirsada Jakupović kaže da je uvijek stavljala akcent na trud i rad, ali i da je njeno porijeklo iz BiH, kao i činjenica da u njenoj branši dominiraju muškarci, uvijek služilo kao dodatna motivacija za dostizanje uspjeha.

Izvor: Klix.ba

Magazin

FOTO Kamiondžija Ibro kupio sendvič pa se razočarao: ‘Potrošio sam 4,50 maraka, a evo šta sam dobio’

Published

on

By

“Izvadio sam sendvič, a tu je samo obična salama. Pomislio sam da je to neka šala, ali nažalost, nije bilo tako. Ja ću dvije kriške a unutra ništa”, našalio se.

“Pojedini pekari postali vise pohlepniji od pumpadžija….smijesno sramotno žalosno”, rekao je Ibro za portal Crna-Hronika koji kaže da je sendvič i komad pizze platio 4,50 KM.

 

Njegovo nezadovoljstvo nije se završilo samo na kvaliteti hrane, već se osvrnuo i na trendove u pekarskoj industriji.

 

Sendvič koji je kupio kamiondžija Ibro
Foto: crna-hronika.info: Sendvič koji je kupio kamiondžija Ibro

“Ima dana kada se pitam da li su pekari postali pohlepniji od pumpadžija. Kad sam ja bio mlađi, sendviči su imali puno više sastojaka i bili su ukusniji”, dodao je Ibro, naglašavajući kako se kvalitet hrane smanjuje dok cijene rastu.

Ova situacija otvorila je diskusiju među vozačima i lokalnim stanovništvom o kvaliteti i cijenama hrane koja se nudi na putu. Mnogi vozači se slažu s mišljenjem Ibre i pozivaju pekare da se vrate starim, provjerenim receptima.

Nastavi čitati

Magazin

Mladić unajmio stan, jedne noći ga probudili čudni zvukovi ispod kreveta: ‘Umalo nisam imao srčani’

Published

on

By

Na online platformi Reddit, na kojoj korisnici dijele svoja iskustva, od kojih su neka doista neobična i zastrašujuća, 24-godišnjak je otkrio kako je spavao s cimerom istih godina, a da to mjesecima nije znao.

Probudio sam se oko tri ujutro i čuo zvukove ispod vlastitog kreveta. Prvo sam mislio da umišljam, a onda sam opet čuo. Najprije sam pomislio na miševe”, tvrdi 24-godišnjak, piše Fenix magazin.

Zatim je odlučio upotrijebiti svjetlo pametnog telefona kako bi provjerio šta to proizvodi zvuk ispod njegovog kreveta. Umjesto malih glodavaca, otkrio je odraslog čovjeka.

“Ispod mog kreveta bio je nepoznati mladić, buljio je u mene razrogačenih očiju i vrištao kad sam pogledao. Mislilo sam da ću doživjeti srčani udar“, ispričao je mladić.

Mladić ispod kreveta je bio u pidžami i nakon početnog šoka se počeo ispričavati.

“Pobjegao sam iz stana u restoran brze hrane gdje sam sve ispričao”, napisao je 24-godišnjak.

Na kraju se vratio u stan i tamo zatekao svog “cimera”, te doznao kako i on tu spava već nekoliko mjeseci.

 

Priznao je da je spavao pod mojim krevetom nekoliko noći sedmično tokom tri ili četiri mjeseca i da je to radio kako bi mi se približio”, tvrdi 24-godišnjak, koji se u međuvremenu iselio iz stana.

Ispostavilo se kako je njegov stanodavac dao još jednom stanaru stan u podnajam, a da to nije rekao prvom stanaru.

Mladić je rekao kako ne želi više produžiti ugovor o najmu.

Osjećam se kao da gubim razum i pitam se sanjam li“, napisao je 24-godišnjak, a njegovu su objavu komentirale hiljade ljudi.

Stanodavci uglavnom trebaju suglasnost stanara ako žele dati svoj stan nekome u podnajam na kraće vrijeme. Ako ovaj pristanak nedostaje, to se naziva “neovlašteni prijenos korištenja”, što može rezultirati raskidom bez prethodne obavijesti.

Nastavi čitati

Magazin

Evropska država uvodi “superkamere”: Ne bilježe samo brzinu, već puno prekršaja

Published

on

By

AKO KOJIM slučajem autom putujete u Francusku ili kroz tu državu, budite posebno oprezni u budućnosti. Nakon ažuriranja, veliki broj od oko 4000 kamera za mjerenje brzine u Francuskoj dobit će mnoge druge funkcije.

Osim prebrze vožnje sada mogu otkriti drže li vozači dovoljan razmak od vozila ispred, vežu li sigurnosne pojaseve i koriste li mobilni telefon tijekom vožnje, piše AutoKlub.

Francuski mediji otkrili su u aneksu proračuna za 2025. plan za povećanje broja fiksnih kamera na 4160 i omogućavanje najmanje 500 kamera za automatsko kažnjavanje drugih prekršaja osim prekoračenja brzine i prolaska kroz crveno svjetlo, izvještava nizozemski portal AD.

Ove takozvane “superkamere” mogle bi otkriti višestruke prekršaje uz pomoć umjetne inteligencije, citirala je televizija France Info vladine planove. Za proširenje automatiziranih kontrola u prijedlogu proračuna za sljedeću godinu predviđeno je 46.3 milijuna eura, kako za održavanje postojećih kamera, tako i za kupnju novih kamera.

Nastavi čitati

Najčitanije