U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, a dobitnik je i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, potom Godišnje nagrade Udruženja književnika BiH, Godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, Zmajeve nagrade…

Scenarista je filmova “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Otac na službenom putu”. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

“Mnogo potoka će poteći sa Bjelava…”

U moru oproštajnih poruka, jedna se u toku jučerašnjeg dana naročito istakla. I to ona od Emira Kusturice.

“Mislim da će mnogo potoka poteći sa Bjelava, bujičnih voda sa Vratnika, mnogo će bara u Hrasnom nastati i nestati, mnogo će vode proteći, mnogo kiša pasti, i mnogo zima i ljeta proći dok se ne pojavi takav talenat kao što je bio Abudalah Sidran”, navodi se u poruci Kusturice povodom smrti Sidrana.

Uspješan filmski tandem

Poruka Kusturice se istakla budući da nije nikakva tajna da su njih dvojica bili u sukobu.

Tamo negdje 80-tih godina, Kusturica i Sidran su bili vrlo uspješan filmski tandem, a nakon dobijanja Zlatne palme u Cannesu za film “Otac na službenom putu”, bili su upisani zlatnim slovima u jugoslovensku kinematografiju, piše Source.

Pronašli smo arhivski članak u elektronskoj formi intervjua Sidrana za Studio iz 1985. godine nakon dobijanja “Zlatne palme”.

“Kada smo radili scenarij za film ‘Otac na službenom putu’, zaključavao me je u hotelu”

Sidran je tokom intervjua, između ostalog, govorio o saradnji sa Kusturicom, te zamjerkama koje je režiser imao na njegov račun.

Referirajući se na izjavu Kusturice da će sarađivati sa Sidranom samo ukoliko bude imao gotov scenarij, Avdo je kazao da on tu “zasigurno misli da sam ja spor pisac i umjetnik na svoju ruku”.

“Njemu je sigurno dosta tog belaja da me kupi iz kafane, da mi ne da da popijem, da me vodi za ruku u hotel. Sjećam se kada smo radili scenarij Oca da me je zaključavao u jednom dubrovačkom hotelu da ne bih slučajno kliznuo i našao se u ambijentu lokala”, kazao je Sidran.

Rat pa svak’ na svoju stranu

Kako je tada govorio, u budućem radu s Kusturicom će tražiti veći stupanj poštovanja njegovog teksta.

A onda je došao rat i svako je otišao na svoju stranu.

Htio istetovirati Miloševića

Doduše, Kusturica je već i prije početka rata odabrao stranu bio. Prema nekim pričama, tamo negdje 1990. godine, kroz jedan intervjuu, javno je podržao Slobodana Miloševića, što je tada među sarajevskom javnošću izazvalo bijes. Nije da se Kusturica trudio da pojasni svoje stavove tada.

Zato donekle jeste u intervjuu za Vreme iz 2011. godine, ne direktno, ali je kazao da je u jednom trenutku vjerovao da je Slobodan Milošević imao viziju. I to zahvaljujući ocu sarajevskog režisera.

“Povjerovao sam, između ostalog, i što je moj otac Murat, koji je bio stub moje životne arhitektonike govorio: da nema Miloševića, nas partizane bi zapišavali po ulicama. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme kada je Vuk Drašković, kao vodeći opozicionar, poručivao da će svako ko Raškom zemljom bude nosio turski, ili bilo čiji drugi barjak osim srpskog, ostati i bez ruke i bez barjaka. Htio sam čak i da istetoviram Miloševićev lik na ramenu. Volio sam da mogu tako nekome intenzivno da pripadam, ali on nije do kraja ispunio tu moju želju da vodi zemlju koju volim i kojoj pripadam, i koja me do kraja stavlja pod nečiji autoritet. On nije bio taj”, kazao je Kusturica tada.

Sidran je, inače, za Murata Kusturicu, sa kojim se družio, tvrdio da je član neke obavještajne službe (UDBA ili KOS), te da mu je posao novinara zapravo bio fiktivan.

Inače je bio zaposlen u Sekretarijatu informisanja Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), a njegova supruga Senka Numanović je radila kao sekretar u sudu.

No, da se vratimo na Emira i Slobodana Miloševića. Poslije je pričao da je nakon kritika na račun Miloševića bio proganjan od Marka Miloševića, sina balkanskog kasapina. Kako kaže, iza svega je stajala Mira Marković.

“Bio sam označen kao neko ko predstavlja Srbe u najgorem svjetlu, ali sam saznao da je autor tog pamfleta bila gospođa Marković. To je išlo dotle da su me tokom jednog od putovanja za Pariz fizički izbacili iz prve klase na avionskom letu za koji sam imao uredno kupljenu kartu. Ja sam tada rekao da u Srbiju, kao ni u Sarajevo, nikada više neću zakoračiti. I nisam, sve dok me Vojislav Koštunica, koji je postao predsjednik SRJ, nije lično pozvao da dođem”, kazao je u istom intervjuu Kusturica.

Prvi ponovni susreti

Nakon okončanja rata, Abdulah i Emir su se susreli 2010. godine u Goraždu. Prije toga, 2009. su se trebali susresti, čak i snimiti film. Na kraju je sve propalo. Šta je bilo tačno, ispričao je za srbijanski Nedeljnik Abdulah Sidran.

“U Italiji je bankar Gracijano Mangoni, veliki mecena, poznavalac umjetnosti, obrazovan, finansirao tamo razne pozorišne grupe, festival u Anconi, svašta. Obožavao naše filmove, Kustu smatrao genijem, a njegova žena čitala moje pjesme na italijanskom, bila oduševljenja, ponešto znala i napamet. Taj je bankar, 15 godina nakon Dejtona, napravio projekat kojim bi ‘pomirio’ i sastavio ‘zavađene’ bivše saradnike i prijatelje – scenaristu Sidrana i režisera Kusturicu. Preveli su moj scenario ‘Prvi put s ocem na izbore’ eksperti mu rekli da je bolji i od ‘Doli Bel’ i od ‘Oca na službenom putu’. Njegovi saradnici dali na ekspertizu, da se procjeni vrijednost scenarija, i oni u Rimu procijene na – hej! – 150.000 dolara. To bi dakle bio moj honorar! Ali od toga nema ništa, ako Kusto ne prihvati da radi. Organizuje Gracijano Mangoni na festivalu u Anconi da se tu, na tom festivalu, vidimo Kusto i ja, nakon tolikih godina. Bio, čini mi se, septembar 2009. godine. Na tom festivalu će biti koncert Emirove rok grupe, a ja ću imati svoje književno veče. Sve je čovjek uredio. I šta se dogodi? Ja ne odem na njegov koncert. Čujem tu urnebesnu muziku, meni je to teško slušati, da me ubiješ. Možda bih i mogao, ako bi se spustilo za nekoliko decibela. U Sarajevu me optužuju da mi smetaju ezani, a ja kažem da mi smetaju decibeli. Tako i tamo. Ne odem na koncert. On ne dođe na moje književno veče i mi se nikako ne vidimo. Bilo me stid pred divnim čovjekom, Gracijanom Mangonijem. Cio festival zbog nas priredio, a ono – piši propalo”, prepričao je Sidran.

Još jedan se susret desio kod Kusturice u Mećevniku, također 2010. godine.

“Ja dolazim, a Kusto pripremio TV ekipu. Došla ona sjajna novinarka Antonela Riha da kamera zabilježi naš susret. A on me, dok se pozdravljamo, pita: ‘Hoćemo li se triput poljubit?’ A ja mu odgovaram: ‘Mnogo je i dvaput’. Nije mi bilo ugodno što su oko njega stalno oni nabildani momci, kao čuvaju ga od nečeg. Jednom su stali pred njega, učinilo im se valjda da bi nasrnuo na mene, nešto smo se oko nečeg bili žestoko prepirali”, ispričao je pisac.

“Moj otac se zvao Murat, ali je prije svega bio Srbin”

Ono što je našoj javnosti i poznato je da je Kusturica 2015. godine promjenio vjeru. Krstio se u pravoslavnom manastiru Savina, nedaleko od Herceg-Novog.

Tvrdio je da je njegov otac Murat bio ateista, a da se izjašnjavao kao Srbin.

“Oca prije svega, koji je bio zagledan u ideale. To je izvor mog identiteta. Moj otac se zvao Murat, ali on je prije svega bio Srbin, čak i više od onoga što moj ukus može da primi. Drugi aspekt, kulturološki, je mnogo značajniji, jer se i Andrić, koji je moj literarni i filozofski ideal, vezao za ovu stranu, ona stradava najviše i kada čovek bira gde će, logično je da je uz one kojima je najteže. To je bila moja odluka. Tu odluku sam doneo kada sam shvatio da je nemoguće biti Jugoslaven. Moja ideja krštenja je bila više socijalnog porjekla, jer je moje shvatanje religije bilo uspostavljeno više na nivou kulture religioznosti, tako da mi pripadanje tradiciji nije teško palo”, kazao je Kusturica jednom prilikom.

Govoreći o svojoj porodici, govorio je da je njegova porodica djelomično preobraćena u islam, “ali su i dalje prakticirali pravoslavlje”.

“Niko u mojoj obitelji nije ispovijedao islam. Ja nisam preobraćen, ja sam samo kršten”, kazao je svojevremeno Kusturica, priznavši da su mu preci 250 godina bili muslimani, ali “da su prije toga bili pravoslavni kršćani”.