Piše: Dženana KARUP DRUŠKO

Danima nakon protesta građana pred OHR-om slušamo laži, uvrede i napade na one koji su se drznuli da pred OHR-om traže svoja prava, prava koja im garantira Dejtonski mirovni sporazuma i presude međunarodnih, sudova Ujedinjenih nacija i evropskih sudova. Političari iz Hrvatske ne libe se da proteste označe kao grozne, da okupljene nazovu ruljom, a njihove zahtjeve okarakteriziraju kao traženje islamske države, džamahirije, koje su – eto –  podržali Rusija i Iran!?

Taj jezik koji koriste u javnom prostoru je toliko nizak, prljav i lažan, da se pristojni ljudi više i ne upuštaju odgovore, jer kako odgovoriti na sve to ukoliko niste spremni da se spustite na taj nivo koji nameću “europejci“ iz Hrvatske. Sramotno je da mediji koji pretendiraju da su “najgledaniji i najuticajniji u regionu“ kao što je N1 bez ikakvih ograda učestvuju u tome dajući prostor pojedincima koji svojim lažima a bez ikakvih dokaza dodatno zaoštravaju situaciju.

Da li neko misli da će iko iz Sarajeva imati bilo kakvo bolje razumijevanje prema Hrvatima nakon izjava Milanovića, Plenkovića, Radmana, Čovića, Kovača…? Teško, ali njih to očito i ne zanima jer izvana svim raspoloživim načinima Bosni i Hercegovini pokušavaju da nametnu rješenja koja nemaju veze sa međunarodnim pravom, već sa njihovim ideologijama koje su zagovarali i 90-ih.

Christian Schmidt je ljut zbog uvreda koje mu je Milanović izrekao proteklih dana. Može li Schmidt uopće pojmiti koliko smo mi ljuti i frustrirani zbog svih uvreda kojima nas godinama zasipaju Milanović i razni milanovići iz Hrvatske, Srbije, Republike Srpske… Koliko smo ogorčeni zbog nepravdi u kojima živimo i laži kojima se 30 godina nakon rata pokušavaju realizirati ratni ciljevi Hrvatske i Srbije iz devedesetih zaustavljeni mirovnim sporazumima, prvo Vašingtonskim, a onda Dejtonskim. koji – i pored garancija najvećih svjetskih sila – nikad do kraja nije proveden? Koliko smo ogorčeni zbog potpunog negiranja presuda MKSJ koje više niko i ne spominje, a ne da ih neko poštuje?

Koliko smo ogorčeni jer je politika zločina i genocida nagrađena u Daytonu priznavanjem Republike Srpske? Koliko smo ogorčeni jer neke nepravde Dejtonskog mirovnog sporazuma koje je ispravio Evropski sud za ljudska prava niko ne želi implementirati. Koliko smo ogorčeni neprovođenjem brojnih presuda Ustavnog suda BiH, kojim se štiti država, ali se od tih brojnih (važnih) neprovedenih presuda sad kao jedina bitna ističe ona izrečena po apelaciji Bože Ljubića o izboru zastupnika u Domu naroda Federacije BiH. Dok više nikome nije problem neimplementiranje presuda Evropskog suda za ljudska prava kojima se svim građanima daju ista prava.

I to su bili glavni razlozi građana koji su protestovali pred OHR-om. I zbog kojih smo zasuti salvom uvreda i laži iz hrvatskih medija i od najviših hrvatskih zvaničnika.

Visoki predstavnik je nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona BiH, a onda zaprijetio da će, ukoliko ne bude dogovora za šest sedmica, nametnuti i političke. Dakle, neposredno pred izbore što je van svake pameti a i mimo zakona i procedura, na šta je već upozorio Transparency International. Puno toga što je nakon svoje odluke Schmidt izgovorio stoji. Blokade u Federaciji, neimplementiranje izbora iz 2018. godine, neimenovanje sudija u Ustavni sud Federacije BiH… Sve stoji i ko je krivac za to? HDZ čak i ne krije da to radi, a to su i najavili prije izbora 2018. jer nisu prošli njihovi zahtjevi. I oni su odlučili sve blokirati, dok participiraju u vlasti na svim nivoima i koriste sve benefite koje im ta vlast daje.

Jasno je da se i visokom predstavniku podmeću teze kako radi u interesu “političkog Sarajeva“ zbog poteza koje je vukao. To što su ti potezi povučeni u skladu s međunarodnim standardima na koje se BiH obavezala, ili što proizlaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i drugih obaveza koje su prihvatili svi bh. političari, ne zanima ni Zagreb ni Beograd a ni njihove satelite u BiH. Nema nikakve sumnje da je visoki predstavnik pod velikim pritiscima i da želi rješenja koja će sve zadovoljiti, no nema nikakve sumnje ni da je to nemoguća misija u BiH iz prostog razloga što su neki od tih zahtjeva megalomanski i nemaju nikakva pravna uporišta, osim želja onih koji iza njih stoje i koji ih brane lažima i dezinformacijama.

Jedno je sigurno: visoki predstavnik nije u Bosni i Hercegovini da bi ispunjavao bilo čije želje, njegov mandat je jasan i preciziran kao i Bonske ovlasti kojima raspolaže. On treba da ga štiti i radi u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom – i u tom slučaju teško da može, na primjer, zanemariti činjenicu da Anex 7 (povratak) nikad nije do kraja realiziran, i samim tim priznavanje rezultata poslijeratnog popisa nije ništa drugo do priznavanje zločina 90-tih među kojima je etničko čišćenje imalo najvažniju ulogu u realizaciji političkih ciljeva podjele Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske – a sve promjene u BiH, pa i ustavne, moraju biti usklađene sa međunarodnim presudama koje su iznad nacionalnih.

O presudi po apelaciji Bože Ljubića može se razgovarati tek kad se implementiraju sve presude Evropskog suda za ljudska prava oko Izbornog zakona BiH. Zašto bismo pristali na manje? Ukoliko presuda u slučaju Bože Ljubića nije protiv presuda suda u Strasbourgu, zašto HDZ i visoki predstavnik ne insistiraju na njihovom provođenju protiv koga se niko neće buniti. Sve drugo je kršenje ljudskih prava, urušavanje vladavine prava i demokracije, i uništavanje Bosne i Hercegovine.