Piše: SENAD AVDIĆ, SB

Jedna od najvećih političkih drama i potencijalno zapaljivih  kriza u funkcioniranju vlasti proteklih godina odvijala se u noći između 11. i 12. marta 2020. godine. Te je noći Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH nakon višesatne rasprave, prekida, svađa i ultimatuma razriješio članstva u Centralnoj izbornoj komisiji troje njenih članova kojim je istekao mandat, Branka Petrića i Novaka Božičkovića, iz reda Srba, te Stjepana Mikića, predstavnika Hrvata u CIK-u. Većinom glasova državnih parlamentaraca njih su zamijenili Vanja Bjelica-Prutina i Jovan Kalaba (Srbi) i Željko Bakalar (Hrvat). Bošnjačkim članovima, Suadu Arnautoviću i Ahmetu Šantiću su produženi mandati.

Razrješenja starih i imenovanja novih članova CIK-a obavila je parlamentarna većina u Zastupničkom domu PS BiH nakon što Komisija koja je bila formirana da predloži kandidate to nije obavila u  predviđenom roku od 30 dana. Na čelu te Komisije nalazio se Milan Tegeltija, tadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, koji je samog sebe izabrao na tu funkciju. Pored Tegeltije u Komisiji su bili i Borjana Krišto (HDZ), Nebojša Radmanović (SNSD-a), te Stjepan Mikić, dugogodišnji član CIK-a imenovan od HDZ-a, te SDA-ov predstavnik Safet Softić. Plan je bio očigledan – preko stranački odanih ljudi nastaviti u nedogled dominaciju Dodikovih i Čovićevih kadrova u Centralnoj izbornoj komisiji.

KAKO JE PREDUHITREN MILAN TEGELTIJA

Puno bi nam vremena oduzelo, a poštujemo i elementarnu „kulturu sjećanja“ naših čitatelja da izdvojimo samo najvažnije razloge zbog kojih je dugogodišnji ansambl Centralne izborne komisije moralo temeljito protresti i promijeniti. CIK je godinama predstavljao svojevrsni otuđeni centar moći amnestiran od bilo kakve demokratske provjere i nepodložan kritikama i smjenjivosti. Nikada njegov prethodni menadžment nije ponudio zadovoljavajući odgovor na sudbinu 50-ak tona izbornog materijala koji je „kalirao“, „ispario“ u  skladištima. Ostalo je neodgovoreno i zbog čega se izborni materijal štampao Dodikovoj zavičajnoj štampariji u Laktašima. Ostalo je trajno visiti u zraku čudno partnerstvo između pojedinih članova CIK-a i ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova, njegovih čestih vizita sjedištu CIK-a i boravci njegovih članova tokom izbora u Rusiji. Nije se CIK „štel mešati“ ni u više-manje konkretne dokaze o izbornom inženjeringu koje su institucije Hrvatske, u suradnji sa ruskim „prijateljima“ provodile u procesu „hvatanja“ birača iz te zemlje koji će dopisno/nepropisno podržati HDZ BiH i njegove kandidate na izborima iz 2018. godine… Ima toga još, čitav jedan naramak dokaza i argumenata, ali ni ovo navedeno nije malo..

Svjedoci koji su nazočili sjednici Parlamenta BiH kasnije su pričali da je sve do početka glasanja o smjeni bivših i imenovanju budućih članova CIK-a bilo neizvjesno šta će raditi  zastupnici Stranke demokratske akcije. Vrhu ove stranke je bilo bitno da se ne dovode u pitanje dva bošnjačka člana (Arnautović i Šantić) a za srpske i hrvatske članove ih baš i nije bilo briga. Isti svjedoci tvrdili su da je Dragan Čović to večer priprijetio Bakiru Izetbegoviću da bi izbor predloženog hrvatskog člana CIK-a, Željka Bakalara, inače tadašnjeg savjetnika Željka Komšića u Predsjedništvu BiH, mogao biti uvod u raskidanje koalicije i potpuni institucionalni košmar u BiH. To isto večer je Željko Komšić, lider Demokratske fronte, iz Kanade gdje se nalazio u službenoj posjeti, zvao telefonom Izetbegovića i tražio od njega da zastupnici SDA podrže predložene nove članove CIK-a. Lider SDA ga je zabrinuto informirao o Čovićevim prijetnjama napuštanjem koalicije i blokadama, na šta mu je Komšić kazao da će i DF prekinuti saradnju sa Strankom demokratske akcije ukoliko njen lider popusti pod pritiscima HDZ-a i SNSD-a.

ŠTA (NI(JE ZABRLJAO CIK BIH

Većinom glasova u Zastupničkom domu PSBIH smijenjena su tri člana CIK-a kojima je istekao mandat, a na njihova mjesta su izabrani novi ljudi.

Borjana Krišto, tadašnja zastupnica, a danas već izvjesna predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, upozorila je da „ovo nije samo politička kriza, nego je upitna budućnost Bosne i Hercegovine“.

Milorad Dodik je bijesno poručio da su svojim glasanjem u Zastupničkom domu PSBiH „Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa izborni proces u BiH predali u ruke Bošnjacima“.

Nezadovoljan je bio i Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, u to vrijeme državni ministar sigurnosti. „Ako ovo opstane, budući izbori nemaju nikakvog smisla, a ni sadašnja koaliciona participacija na vlasti“, komentirao je nakon smjene na čelu CIK-a. Nekoliko mjeseci kasnije Radončić je zaista napustio ministarsku poziciju, ali iz nekih posve drugih razloga koje je mijenjao kako mu je odgovaralo u dnevnopolitičkom kontekstu i tekućim potrebama. Radončić je u jednom donekle bio pravu: Parlament je trebao iste noći opozvati i zamijeniti i bošnjačke članove CIK-a, no očito da bi u tom slučaj izostala podrška zastupnika SDA. Prevažan je Suad Arnautović bio kadar za SDA ne samo u CIK-u nego u pozamašnom kontinuitetu od dvadesetak godina, još od mračnog vakta kada je bio šef kabineta federalnog ministra policije Mehmeda Žilića.

„Ovo“, kako je Radončić sa omalovažavanjem nazivao izbor tri nova člana CIK-a je „opstalo“. Sud Bosne i Hercegovine je u augustu ove godine odbacio kao neosnovane tužbe Branka Petrića i Novaka Boškovića, članova CIK-a koji su smijenjeni nakon isteka mandata. Obačena je i žalba Sanje Stanimirović Ostojić koja se bila javila  na konkurs za člana Centralne izborne komisije, inače bliske suradnice već rečenog Petrića. U presudi stoji da je „Predstavnički dom Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine u postupku imenovanja članova Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine postupak  POSTUPAO NEPOSREDNO I U SKLADU SA USTAVNIM OVLAŠTENJIMA…I PREMA RELEVATNIM PROPISIMA IZBORNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE.“ (Podvukao S.A.).

Kada se kritički analizira rad novog sastava Centralne izborne komisije BiH, onda treba radi korektnosti imati u vidu sve okolnosti u kojima su njegovi članovi radili, a koje su posljednje dvije i pol godine bile sve samo ne normalne i stimulativne. Osovina Dodik-Čović nikada se nije pomirila za gubitkom svog utjecaja, niti je birala sredstva i povode u destruiranju njihovog nesmetanog djelovanja. Dodik je mizogino-kočijaškim uvredama na račun srpskih članova CIK-a izravno doveo pitanje njihovu fizička sigurnost zbog čega je Vanja Bjelica-Prutina zatražila i dobila policijsku pratnju. Čović je istovreno, tobože suptilnije, preko ministra državnih financija Vjekoslava Bevande do posljednjeg trenutka opstruirao i dovodio u pitanje održavanje izbora i uvjetujujći ih promjenama Izbornog zakona; ta je podmukla igra prekinuta tek u predizornom cajtnotu na intervenciju visokog predstavnika Christiana Schmdita.

Istovemeno, Schmidtovo nametanje djelimičnih, a dubinskih izmjena Izbornog zakona u danu, odnosno noći održavanja Općih izbora doveli s CIK pred cijeli spektar novih, do tada nepoznatih problema i dodatnih obaveza.

DRUG NIKŠIĆ, PREFERENCIJALNI

Među državnim zastupnicima koji su one besane martovske noći u Parlamentu BiH glasali za smjene starih i imenovanje novih članova Centralne izborne komisije BiH bio je i predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić. Baš kao i nakon izbora 2018.godine on se, i četiri godine kasnije kroz iglene uši kompenzacijskih algoritama ušunjao među državne parlamentarce. „Ipak su ovo nekakvi ljudi iz opozicije, a ipak bih bio sretniji da smo dobili eksperte, da smo dobili ljude koji  nisu bili politički obojeni. Smatram da ne može biti gore od ovoga  što smo imali.“, kazao je Nikišić nakon glasanja u Parlamentu BiH u martu 2020. godine. Prošle nedjelje lider SDP-a kojeg stranački šereti zovu „Drug Preferencijalni“, otkrio je planove glede budućnosti CIK-a.

“Od nove većine očekujemo podršku za smjenu članova izborne komisije BiH”, kazao je Nikšić. Njegova izjava je uslijedila promptno nakon susreta Elmedina Konakovića sa Miloradom Dodikom na košarkaškoj utakmici u Laktašima.

(Foto: Twitter)

Nekako u isto vrijeme, na drugom mjestu to je isto kazala Snježana Novaković Bursać (SNSD), novoizabrana delegatkinja u Domu naroda Parlamenta BiH. Kazala je da je smjenu članova CIK-a moguće obaviti s obzirom na „drugačiju kompozicijsku većinu“. No, ona je za razliku od euforičnog, procedurama neopterećenog Nikšića bila znatno opreznija glede lagalnosti budućeg postupka smjene članova CIK-a, koji su inače izabrani na sedmogodišnji mandat. „Oni su tek neke dvije godine na tim funkcijama. Prilikom pokretanja inicijative treba samo voditi računa da ne uđemo u sudske procese sa eventualno lošim ishodom“.

Novaković-Bursać ima, a Nermin Nikšić, kao lider Osmorke nema, u vidu presude Suda Bosne i Hercegovine kojima je zapečaćena svaka diskusija o zakonitosti smjene starih i izbora novih članova Centralne Izborne komsije.

Zašto je ovo važno i zbog čega ovoliko pažnje posvećujem ovoj, reklo bi se, manje-više tehničkoj stvari. Prvo, zato što nije tehnička, nego je suštinska. Za donošenje odluke o smjeni članova CIK-a nije dovoljna samo, kako reče zastupnica Novaković-Bursać, „drugačija kompozicijska većina“. Da se taj proces ne bi pretvorio u parlamentarno nasilje i sirovi revanšizam, neophodan je još jedan nezaobilazan uvjet: potrebni su razlozi, argumentirani, čvrsti i uvjerljivi za pokretanje procesa te smjene. Takve razloge Nermin Nikšić, kao ni Konaković, niti bilo ko drugi iz krugova Osmorke nije ponudio, niti to može učiniti. A ne može to učiniti zato što njihovi razlozi opće nisu njihovi nego su Dodikovi, odnosno Dragana Čovića. Članovi CIK-a BiH koji su zamijenjeni 2020. godine, otišli su zato jer su im istekli mandati, a nisu im produženi jer su oni bili produžene ruke  poltičkih elita. Zašto treba potjerati njiihove nasljednike, to još uvijek niko nije otkrio.

STARA KUĆA, STARI DOM NARODA

Odbrana integriteta postojećeg sastava Centralne izborne komisije pred naletom buduće vladajuće parlamentarne većine bitna je jer bi njihovom smjenom „pragmatična“ Osmorka otvorila breš kroz koji bi prokuljali slični o sinhronizirani zahtjevi osovine Dodik-Čović, zakoniti ili nezakoniti, ustavni ili neustavni, statutarni ili nestatutarni“, kako je nekada tokom antibirokratskog stampeda govorio Slobodan Milošević.

Druga važna tačka otpora dvoglavom jednomlju lidera SNSD-a i HDZ-a su srpski i hrvatski klubovi u Domu naroda Parlamenta BiH. Vidjeli smo već kakve su se zakulisne, prljave igre igrale u Narodnoj Skupštini RS tokom izbora četvrtog delegata Klub Srba. Ništa, međutim, ne znamo o izboru četvrtog poslanika u Klubu Hrvata Doma naroda, o čemu bi trebali odlučiti zastupnici Osmorke. Propuste li Nikšićevi, Konakovićevi, Fortini… poslanici izabrati „vlastitog“ Hrvata  Dom naroda PSBiH, odnosno popuste li pred zahtjevom Čovića da se (i) to mjesto prepusti HDZ-u, onda se njihovom slučaju više neće moći govoriti o nervoznom diletantizmu, nestrpljivom amaterizmu, ili slijepom, karijerizimu, nego o nečemu drugom, što je prešlo rub odgovornog, promišljenog  i ustavnog ponašanja.

Ako Stranka demokratske akcije svakog dana svojim tragikomičnim, inadžijskim djelovanjem dokazuje koliko je dobro, pravedno i korisno što je maknuta iz vlasti, Osmorka i istom ritmu demonstrira da sloboda koja im je pala  krilo neće umjeti da pjeva…