Krvna osveta i danas živi na ovim prostorima, a ukorijenjena je davnih dana.

Kurir.rs podsjeća na slučaj iz sedamdesetih godina prošlog vijeka u Zenici, koji je ostao zabilježen kao jedan od brutalnijih zločina u istoriji SFR Jugoslavije.

Sve je počelo kada je u kanjonu Morače, krajem maja 1971. godine, Stipo Čalić iz Zenice upravljao kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko Pavlović koji je u nesreći poginuo.

Istraga je utvrdila da niko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipu. Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka, nakon toga nije ni pomišljao da za nesreću okrivljuje Čalića, ali odluka nije oduševila maćehu dječaka koji je poginuo, Crnogorku Višnju Pavlović. Ona nije imala mira i odlučila je da se osveti umjesto svog muža i plati za krvnu osvetu.

Ubijedila je izvjesnog Dragomira Dragana Bajčetu – mladog nadničara kojeg je znala iz viđenja – da za 500.000 tadašnjih dinara ubije jedanaestogodišnjeg dječaka Brunu, Stipinog sina, i tako izvrši krvnu osvetu. Vjeruje se da je za ubistvo znao i otac nastradalog dječaka, Rajko Pavlović.

Višnja i Dragomir nisu se zadovoljili “samo” ubistvom. Zločin koji su počinili bio je pravo zvjerstvo. Ona je iz Crne Gore otputovala za Zenicu, gdje se pravila da traži stan za svog sina, a zapravo je planirala zločin i tražila dječaka čijim će ubistvom osvetiti smrt svog posinka.

Mjesecima je pratila dječaka, a zatim je odlučila da napravi još jedan korak. Ušla je u kuću Čelićevih i upoznala ih. Anka Čalić, Brunova majka, kasnije je izjavila da do tad nije primijetila ništa sumnjivo, ali da se dobro sjeća dana kad je na njena vrata pokucala ova krupna seljanka.

“Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže, traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio: ‘Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me, jesi li ti Bruno?’ Opet kasnije kaže, mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj opleteš džemper”, pričala je Anka dok je još bila živa u jednom intervjuu 2011. godine za portal “Herceg Bosna”.

Dječak je majci često dolazio s pričom kako je sreo seljanku, pa mu je ona nakon nekog vremena rekla da joj više ne spominje tu ženu. Anka je kasnije sebi dugo prebacivala to što nije saslušala sina jer bi možda spriječila Višnju u njenom monstruoznom činu.

Višnja i Dragomir, ispričala je Anka, dolazili su im nekoliko puta na vrata, navodno se raspitujući za stan koji žele da iznajme. Vidjeli su Brunu, upoznali mu navike, otkrili gdje i kada ide u školu… Višnja je otišla toliko daleko da je prilikom posjete stavila Brunu u krilo, popričala sa njim o školi i pomilovala ga. Anki je rekla kako ima jako finog sina.

“Sačekala ga je tog dana i upitala da je odvede do groblja blizu škole. Bruno nije ništa sumnjao, a na groblju ga je dočekao ubica i izmasakrirao, nakon čega su pobjegli. Kad sam vidjela da ne dolazi na vrijeme kućI, krenula sam prema školi i na putu susrela tu ženu, ali ništa nisam sumnjala. Poslije svega, godinama sam molila Boga da me uzme, da ne proživljavam više tu bol i danas prisutnu”, ispričala je Anka.

Jedanaestogodišnji Bruno Čalić ubijen je sa devet uboda nožem.

Višnja Pavlović uhapšena je u Pljevljima 42 sata nakon ubistva, a Bajčeta je priveden pravo iz kafane u Nikšiću. On se pred sudom pokajao za učinjeno djelo. Višnja nije nikada. Nakon emotivnog i strašnog procesa, oboje su osuđeni na smrtne kazne.

Treći saučesnik, Višnjin muž i otac djeteta stradalog u saobraćaju, Rajko Pavlović, osuđen je na 20 godina zatvora.

Otac ubijenog dječaka Stipo nekoliko je puta dolazio u zatvor i molio čuvare da ga puste da vidi ženu koja je na tako okrutan način ubila njegovog sina. Stražari ga nikad nisu pustili, a prema jednoj od priča Stipo je navodno jednom prilikom rekao da ne bi imao ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamjeni zatvorom. Za Višnju to nije dolazilo u obzir, za nju nije imao milosti.

Četrnaest mjeseci nakon ubistva, avgusta 1973. Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta strijeljani su negdje kod Sarajeva. Bila je to jedna od posljednjih smrtnih kazni izvršenih u BiH. Sahranjeni su u neobilježenim grobovima, u skladu sa tadašnjim zakonima da se ubice sahranjuju ovako da bi se izbjeglo stvaranje “kulta ličnosti”. Ni danas se ne zna gdje počivaju.

Rajko Pavlović, Višnjin muž, odležao je kaznu i izašao iz zatvora. Dočekao je da i njegov drugi sin, kog je imao sa Višnjom, pogine u saobraćajnoj nesreći.