Autor: Merima SULJIĆ

– Smrti me nije strah, ali mi je žao života. Strepim nad zdravljem moje djece, unuka, supruge… Ipak jedno sigurno znam – ne smije se desiti da moje kćerke svojim sinovima peru uniforme! To ne bih mogao preživjeti – počinje svoju priču legendarni Sarajlija, penzionisani policajac, Dragan Mioković.

Isti onaj četverostruki svjedok Tužilaštva BiH na suđenjima u Hagu koji je, kako kaže, zahvalan sudbini što mu je udijelila priliku da se nađe u istoj prostoriji sa Karadžićem i pred njim izgovori svoje ime i prezime i time pokaže da kao ljudska bića i pripadnici jedne nacionalnosti –  nismo isti.

Mioković je svjedočio u procesima protiv prvostepeno osuđenog za genocid i ratne zločine Ratka Mladića, bivšeg komandanta VRS-a, i Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS-a, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i ratnih zločina.

– Nikada nisam imao dilemu, niti poriv da bježim iz moga Sarajeva. Odrastao sam na Čaršiji i ovaj grad je moja kuća. Od početka rata imao sam tu neopisivu potrebu da se popnem na brdo i te osobe koje su iznijele topove i mitraljeze – da ih “pipnem”, kako mi to u Starom Gradu volimo reći, da vidim da li su od titanija pa da mogu pucati po djeci, ženama, ljudima… Ne, nisam nikad htio da bježim, ali jesam bio na rubu da puknem – prisjeća je Dragan kojeg bliski ljudi opisuju kao najdoslijedniju osobu na svijetu.

Jutro sa transporterima

Mioković se sa nostalgijom sjeća djetinjstva na kaldrmama Staroga Grada. Mama je bila profesorica srpsko-hrvatskog jezika, otac veterinar. Čaršija ga je, kaže, naučila životu. On je izabrao biti policajac i svoje početke veže za Odjel krim policije u Stanici javne bezbjednosti Stari Grad. Rat će odrediti da postane dijelom Odjela za krvne i seksualne delikte i zločine međunarodnog prava Centra službe bezbjednosti Sarajevo. A za njega je počeo marta ‘92.

Nikada nisam imao dilemu, niti poriv da bježim iz moga Sarajeva. Odrastao sam na Čaršiji i ovaj grad je moja kuća. Od početka rata imao sam tu neopisivu potrebu da se popnem na brdo i te osobe koje su iznijele topove i mitraljeze – da ih “pipnem”…

– Svi pripadnici srspske nacionalnosti u stanici Javne bezbjednosti, osim nas trojice, su otišli. Sjećam se, tog 8. maja ‘92. kolega me pozvao da dođem u Lukavicu. Obećao smještaj za porodicu i tako. Odbio sam jer nisam razumio zašto da tamo pređem živjeti, kroz Lukavicu sam do tada samo prolazio. Reče mi da su sad svi ljuti na mene i da me više neće zvati – prisjeća se Mioković,

Narednog jutra, dok traje rutina ispijanja kafe sa suprugom na balkonu, prekinulo ga je zujanje transportera JNA koji je pravio krugove oko njegove zgrade. Policajcu instikt nepogriješivo radi kada se opasnost sprema.

– Rekao sam supruzi da uzme što treba za djecu i uspjeli smo doći do sadašnje pumpe kod Mojmilo brda. Kada smo bili na pola trake koja ide prema Lukavici, udario je u našem pravcu jedan metak, a odmah i drugi. Neko je gađao al’ ne s namjerom da nas pobije.
Gurnuo sam suprugu i kćerku tako da padnu u kanal, a ja sam svojim tijelom sakrio svoju drugu kćerku. Tad sam ugledao ukopane rovove JNA na Mojmilo brdu. Imao sam obje kćerke u naručju i u trenu, kad sam zastao da uzmem daha, vidio sam kako me promatra vojnik u JNA uniformi. Pitao sam ga jel’ vidio kako pucaju na mene i zašto nije uzvratio vatru – priča Mioković.

Stres od plakata

Vojnik mu nije dao odgovor, ali je pomogao da se sklone na Alipašino Polje. Tokom opsade Sarajeva Mioković je bio pripadnik odjeljenja za vršenje uviđaja najčešće smrtnih slučajeva uzrokovanih granatiranjem ili snajperskim djelovanjem sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS).

Danas isto mislim kao i tada – da sam se išta mogao pitati ili da išta mogu promijeniti, ja ne bih stao pred Banjalukom!

– Čvrsto smo vjerovali da to što radimo, skupljamo materijalne i nematerijalne dokaze o počinjenim ratnim zločinima, nije uzalud i da će to doći jednog dana na sud na kojem će počinitelji odgovarati – kaže.

Ponosan je na na činjenicu što su u Haškom tribunalu osuđeni za zlodjela počinjena u Sarajevu, ponajviše profesionalnom zaslugom tog odjeljenja koji je brojao petnaestak ljudi. Ipak, naš rat nije završen.

– Nikada ne bih stao pred Banjalukom! Slažem se da je sto dana pregovaranja bolje nego dan rata, ali ako si tri godine iscrpljen ubijanjem, paljenjem i gladovanjem, i onda se izboriš za trenutak kada možeš kazniti za klanja, ubijanja i paljenja – ti staneš. Danas isto mislim kao i tada – da sam se išta mogao pitati ili da išta mogu promijeniti, ja ne bih stao pred Banjalukom!

Mioković je bio zamjenik komandanta kontingenta bh. policije pri Misiji UN-a u Istočnom Timoru, šef Ureda policijskog komesara u MUP-u Kantona Sarajevo te analitičar federalnog ministra unutrašnjih poslova. Od prvog do posljednjeg dana rata bio je u MUP-u RBiH, a o tome koliko je dao za slobodu svog grada dovoljno govori činjenica da je RVI s invaliditetom od 60 posto.

Na predstojećim izborima će biti kandidat Naše stranke za Federalni parlament.

– Kada me pitaju, zašto sada u politiku? Pa neću ja trčati štafetu, već nastaviti ono što sam radio 30 godina – časno i pošteno služiti i štititi građane Sarajeva i naše zemlju! Privatno i profesionalno ispunjen sam čovjek. Moja motivacija za ulazak u politiku je potreba da aktivno sjednem preko puta ovih drugih i pitam šta ti još treba? Koliko ti još treba? U Parlamentu ću naravno zastupati stavove NS, ali i nametati teme iz moje domene koje su bitne građankama i građanima. Iskreno, najviše mi stres stvara činjenica da će moja slika biti na nekim plakatima. To mi je novo, to nekako nisam ja – iskren je Dragan.

(DEPO PORTAL/ad)