O Kušlatu se govori od Rimljana do danas. Mjesto je bilo na putu kojim se vozila ruda iz Srebrenice za Sremsku Mitrovicu, a od koje se pravio novac.
Ostaci tvrđave iz srednjovijekovnog perioda, još svjedoče da je Kušlat nekada vrvio od života. Iako to danas nije slučaj, priča o ljepoti ovog kraja ne može biti ispričana, jer džamija na stijeni plijeni i izaziva svakodnevno divljenje već više od 500 godina.
“Kada su Osmanlije zauzele ovo područje između 1480. kasnije je ovdje izgrađena munara a tvrđava je postojala i ranije, izgrađena je ova džamija, prema svim dokumentima riječ je o vojnoj džamiji koju su izgradili posadcni, vojnici smješteni u ovoj tvrđavi”, pojašnjava Mustafa ef. Muharemović, iz Medžlisa IZ Zvornik
Petsto godina nakon, još se govori o podvizima onih koji su džamiju gradili. Na stijenu se može dospjeti, isključivo pješke. Danas stepenicama, nekada brdovitom šumskom stazom. Laganim usponom, bez tereta, potrebno je i do pola sata. Ipak je ni njen spacifičan položaj nije spasio u proteklom ratu. Nakon niza pokušaja da se zapaljivom municijom uništi “sa zemlje”, do danas nepoznate osobe učinile su to tako što su se namjenski popele na stijenu. Povratnici su 2003. pronašli samo kamene zidove. Porodice Hujdurović i Efendić ubrzo su obezbijedile su novac za obnovu. Na dan otvorenja u augustu 2013. godine, prisjeća se efendija Muharemoviću, tolika ja zainteresovanost bila da su morali odvraćati ljude, piše N1.
“Bojali smo se ujeda zmija kojih ovdje svakako ima, takav je teren. Bojali smo se, s obzirom na teren da se mogu osipati kamenje i td. Zanimljivo da je tu bilo starijih žena, ljudi, koji se teško kreću i po ravnom, lijepom putu, ali su na neki način puzali uz ove uspone da dođu do ove džamije i hvala Bogu nikome ni dlaka nije falila prisjeća se Mustafa ef. Muharemović.
Kušlat nije najstarija džamija u BiH. Putujući kroz Ustikolinu 1664. godine čuveni putopisac, Evlija Čelebija, je zapisao da se u ovom mjestu nalazi 176 kuća pokrivenih kamenom, deset dućana, drveni most preko rijeke Drine i lijepa džamija. Nema sumnje, kaže, imam Edib efendija Efendić, da je riječ upravo o Turhan Emin-begovoj. Kroz svoju dugu historiju, gotovo punih šest stoljeća, tri puta je rušena. Prvi put su je uništile poplave. U II svjetskom ratu je zapaljena, a 1992. je minirana. Ostali su samo temelji, kamenje koje se čuva u dvorištu džamije i danas svjedoči o tome.
“1992. godine je prvi put srušena i munara Turhan Emin-begove džamije, koja je preživjela više od 500 godina i koja je više od 500 godina krasila ne samo Ustikolinu nego i cijeli ovaj potez Foča-Ustikolina-Goražde”, kaže Edib efendija Efendić, imam Turhan Emin-begove džamije.
Turhan Emin-beg izgradio je džamiju impozantnih dimenzija, čak i za današnje prilike, kaže efendija Efendić. Što govori i o velikom broju vjernika u to vrijeme u Ustikolini. A sa prvim povratnicima, nakon posljednjeg rata, javila se i želja za obnovom.
“U svojoj dugoj historiji od 570 godina u ovoj džamiji obavljeno više od 1100 Bajram namaza, da je ovdje obavljeno više od 31000 džuma namaza, preko milion dnevnih namaza i da je minimalno 20 miliona vjernika obavilo namaz u Turhan Emin-begovoj džamiji, što su zaista impozantni podaci, veliki podaci za jednu džamiju koja egzistira u jednom malom mjestu kakvo je Ustikolina” iznio je podatke pojedinih istraživača Edib efendija Efendić.
Odmor za dušu i oči pronašli smou Bosanskoj Otoci. Smještena na jednoj od 26 unskih ada, Gradska džamija ponos je, prije svega, mještana. Sagradila ju je vojska Husein Malkoč-bega za potrebe tadašnje utvrde, starog otočkog grada, rimskog Insula, daleke 1565. godine.
“Bila je negdje u Dunavu, negdje na granici Srbije i Rumunije davno, davno nekad neka džamija koja je bila na riječnom ostrvu, na adi. Kažu da negdje još postoji, ja ne znam možda postoji, možda ne postoji, ali ono što ja definitivno znam da ovako lijepa ada ne postoji, je li jedina ili nije ja ne znam, i neću tvrditi ali volio bih da mi neko pokaže ljepši ambijent, ljepšu adu, džamiju koja je bukvalno kao iznikla iz vode. A ona ustvari jeste kao Feniks iz pepela opet izvila se ka nebu”, riječi su Muje ef. Ćehića, imama Gradske džamije u Bosanskoj Otoci.
Rušena do sada četiri puta. A sudbina Muje efendija Ćehića je bila da prouči posljednji ezan 27. maja 1992. godine na staroj bosanskootočkoj džamiji. Stanovništvo se tog dana povuklo u brda s lijeve obale Une, ostavivši i džamiju u, kako kažu, najljepše doba, izbeharalu i iscvjetalu. U jacijsko vrijeme, iako je bilo mračno, sjeća se efendija Ćehić, s brda je gledao kako Bosanska Otoka gori i učio Kur'an, mali džepni koji je ponio sa sobom. Gorjelo je tog dana preko 490 objekata. Džamija je utihunala narednih pet godina.
To su bili jako teški trenuci i moj povratak u Bosansku Otoku, 1997. nakon oslobođenja, prvo jutro ustajem na Sabah, izlazim vani, krećem u džamiju koje više nema, čije sam rušenje gledao, ali ona je u mojoj glavi još uvijek tu. Ja krećem na Sabah izlazim vani i vidim samo gomilu kamena, ruševinu i počnem plakati. Prvi put u ratu”, prisjetio se efendija Ćehić.
No sudbina je bila i da upravo on bude i prvi imam koji je ezan proučio u obnovljenoj Gradskoj džamiji.
Kroz historiju je u Bosni i Hercegovini postojalo mnoštvo drvenih džamija no do danas su sačuvane tek četiri. Jedna od njih je u Priluku kod Živinica. Stara 287 godina, stoga je mještani često nazivaju “Starica”.
“1927. godine drvena šindra je zamijenjena crijepom, vjerovatno je vremenom došlo do prokišnjavanja i onda su oni shvatili da je vrijeme da stavi ovaj crijep, od tada do danas je pokrivena crijepom. 1963. godine zamijenjeni su prozori, ptvobitan oblik je bio dosta manji nego ovaj koji možete da vidite i to je možemo reći jedna negativna stavka, što se tiče tih rekonstrukcija, ali tako je kako je, ona je i danas prelijepa džamija, ali vjerovatno da su ostali ti prvobitni prozori autentični bila bi još ljepša”, kaže Azaudin efendija Sakić, imam Nove džamije u Priluku.
U srcu starog grada Bužima, u zaklonu tvrđave gotovo dvjesto godina leži čuvena drvena džamija. Sagradio ju je bosanski valija Mehmed Salih Vedžihi-paša. Tako stoji u vakufnami kao i na tarihu koji se i danas čuvaju. Razlog je, vjeruje se bio, umiriti vjernike u vremenu konstantnih buna, pokazati da “carska vlast” misli o ovom kraju. Vjeruje se i da je je inicijativa došla saradnjom Vedžihi-paše, tadašnjeg lokalnog imama Halila efendije, po svim prilikama učenika poznatnog sufije šejh Sirri babe.
“Ona nema premca, zaista nema premca, od bar meni poznatih džamija na Balkanu a i dalje. Impresivna veličina, prostor klanjački, u kojem bez ikakvih problema i hiljadu klanjača”, pojašnjava Emin efendija Grošić, imam bužimske džamije.
Džamiju su pravili domaći majstori, po osjećaju, srcem, bez posebne vizije. Stoga je i uočljiv nedostatak simetrije u unutrašnjosti ali to je ono što je čini posebnom, dodaje efendija Grošić.
Drvena džamija u Bužimu
“Pri tome ne koristeći, to je priča za turiste, bez ijednog eksera, i fakat nema, u osnovi nisu rađeni ekseri, tada je ekser bio poprilična rijetkost, nego je išlo na jedan drugi sistem sklapanjem kroz usjeke, pa se to onda spajalo željeznim klamfama, drvenim klinovima pričvršćivane grede i i tako. Ova džamija je svojevremeno, uslovno rečeno, korištena dok je “lebdjela u zraku”. Šezdesetih godina prošloga stoljeća temelji džamije koji su bili drveni su istruhli. Džamija se počela naginjati I postojala je opasnost da se sruši. Domaći majstor Hasan Šahinović,se dosjetio da džamiju podigne na određene podupirače, na par stubova, izvukli su te stare temelje, ozidali kameni, vratili opet džamiju nazad na nove temelje”, kaže Emin efendija Grošić.
U sjeni mnogobrojnih čempresa i brda Strač, okružena jednim od najstarijih harema u Hercegovini, leži čuvena trebinjska Dživar džamija, skriveno blago unutar bedema, sa desne strane puta ka crnogorskoj granici. Tačnih podataka o tome kada je izgrađena nema. Uništen je tarih a ne postoji ni vakufnama. Pretpostavlja se pak da je nastala prije pada Herceg Novog u mletačke ruke 1687. godine. Sadik efendija Fazlagić priča kako podaci govore i to da su je vlastitim sredstvima izgradile porodice Bešović, Busuladžić i Kurtagić.
Ove porodice živjele u to vrijeme u primorskim krajevima ali da su na ovom prostoru ovdje imali svoja imanja koja su obrađivali tokom ljeta, pa bi za svoje potrebe kada bi tokom ljeta boravili ovdje na imanjima, na radu, sagradili ovu džamiju.
Specifičnost njena jeste kao što ste rekali i ova mala munara koja je jedna od najmanjih, možda i najmanja u cijeloj Hercegovini pa čak i u regionu. Zbog čega je mala munara, pretpostavlja se da je i sam lokalitet džamije koja je sagrađena ovdje među ovim čempresima, sagrađena da bi se sačuvala od neželjenih pogleda koji su u to vrijeme vladali Hercegovinom kao Uskoci koji su u to vrijeme rušili, palili imanja ljudi koji su ovdje živjeli, kuće i vjerske objekte.
U hodniku džamije do danas stoji jedinstvena bajraktarska ploča, vjerovatno jedina u čitavoj državi, koja je, vjeruje se, služila za postavljanje bajraka s ovog mjesta prilikom ispraćaja hadžije na Hadždž, ali i vojnika u ratne pohode. Nažalost, kaže efednija Fazlagić, postojala je još jedna takva ploča, no kroz historiju, nije sačuvana. Danas džamiju za molitve koriste džematlije Donjeg Čičeva koji imaju ključeve. Vrata su otvorena najviše tokom Ramazana, za dnevne namaze, teravije, mukabele.
Prvi imam Aja Sofije Ferruh Mustuer sutra će predvoditi džuma-namaz u Fethiji – bosanskoj Aja Sofiji u Bihaću.
Fethija je sagrađena 1266. godine u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih evropskih džamija u gotičkom arhitektonskom stilu.
Današnja Fethija džamija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH, a Krajišnici je zadnjih godina nazivaju i bosanskom Aja Sofijom, zbog njene historije.
Osmanska vojska, koju predvodi segedinski sandžak-beg Hasan-paša Predojević, zauzima Bihać juna mjeseca 1592. godine i tad crkva postaje džamija. Takva je bila praksa i šire, slično se desilo u s crkvom u Beogradu 1521. godine pa sa crkvom sv. Luke u Jajcu, sv. Petra u Livnu, sv. Barbare u Bihaću, pa tako i sa crkvom sv. Ante u Bihaću. Zato je ponijela ime Fethija (Osvojena).
Na Fethiji džamiji nalaze se dva natpisa. Stariji je smješten u podnožju munare i isklesan u kamenoj ploči. Ispod toga je manja ploča sa datumom.
Adnan Bajrić, inicijator posjete zainteresirao je prvog imama Aja Sofije tokom jednog susreta u Istanbulu, pokazujući kako je nastalo poređenje Aja Sofije u Istanbulu koja je 24. jula 2020. godine, nakon 86 godina ponovo otvorena za vjerske obrede i Fethije, koja nikada nije bila zatvorena – muzej, nego uvijek aktivna džamija.
A to poređenje među prvima je podržao i Abdul Aziz, imam Fethije i Kenan Šurković, glavni urednik časopisa Islamic Arts Magazine.
Sve vrijeme obnove temelja u njoj se i dalje klanjalo. Proglašena je nacionalnim blagom BiH.
Džamija na Starom gradu u Bužimu, smještenom na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, najstarija je i najveća drvena džamija u Evropi.
Džamija je vezana za Džemat “Stari Grad Bužim”, za kojeg se vjeruje da je jedan od najstarijih džemata na ovim prostorima, prema zapisima i predanjima, formiran još 1571. godine.
Izgrađena je 1838. godine na mjestu gdje je ranije stajala duga džamija, kada je osmanska vlast izdvojila 2.500 akči za gradnju. Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije.
Džamija je posebna i po tome što je sagrađena bez ijednog eksera, od endemske vrste hrasta koji raste jedino u području Šajrovače uz granicu s Hrvatskom, piše Krajina.
Dimenzije džamije su 18 sa 16 metara. Prilikom gradnje nisu korišteni ekseri, već usjeci i drveni klinovi.
U gradnji je primijenjen sistem višerednih, 78 drvenih stubova, koji se protežu se od suterena do krova, a na koje je oslonjena cijela konstrukcija džamije.
Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije.
Obnovljena je polovinom 20. vijeka kada je kompletna džamija odignuta od zemlje radi zamjene dotrajalih drvenih temelja. Tada su izvučene drvene grede, podzidan kameni zid i džamija je potom spuštena. Sve vrijeme obnove temelja u džamiji se i dalje klanjalo.
Džamija je sa starim gradom, kao cjelinom, 2003. upisana u nacionalno blago Bosne i Hercegovine. Tada je munara obložena drvetom, a na krov vraćena šindra, da bi joj se vratio prvobitni izgled.
Cijena putovanja na hadž 2025. godine iznosi 13.950 KM, hodočasnici iz BiH uplate mogu izvršiti od 3. do 24. decembra ove godine.
Putnici na hadž spomenuti iznos uplaćuju na žiro-račun nadležne organizacione jedinice putem koje su se hadžije prijavile za putovanje i u istu, lično ili elektronskim putem predaju primjerak potvrde o uplati.
Organizaciona jedinica (medžlis, muftijstvo, mešihat, krovna organizacija u dijaspori) putem koje se putnik prijavio za putovanje, budućim putnicima će na prigodan način proslijediti broj žiro-računa i instrukciju za uplatu.
Putnici na hadž ne predaju pasoš niti potvrdu o vakcinaciji.
Ured za hadž i umru Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izražava zahvalnost svim budućim putnicima na hadž, koji su u predviđenom vremenu izvršili upis i dostavili potrebne dokumente., saopćeno je iz Ureda za hadž i umru.
Iz Bosne i Hercegovine na hadž putuju 2.222 hodočasnika. Njih će pratiti 79 vodiča Rijaseta Islamske zajednice u BiH i ljekara. O zdravlju hodočasnika vodit će brigu ljekarski tim specijalista i medicinskih tehničara.
Pri izboru ljekarskog tima, raspisan je konkurs na kojem su prednost imali ljekari opće prakse, specijalisti interne, urgentne i porodične medicine i specijalisti opće hirurgije.
Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste.
Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.
Moja baka Emili mi je jednom rekla: „Stvarno je odlično što je Bog stvorio patnju i bol. Oni nas opominju da budemo zahvalni kada se osjećamo dobro.“
Nedavno sam dobio modrice na oba koljena. Kada su me bolovi počeli prolaziti, sjetio sam se ove bakine mudrosti. Zapanjio sam se koliko sam postao zahvalan na poklonu što opet mogu normalno da hodam. Postavio sam sebi zanimljivo pitanje. „Zašto nisam bio zahvalan na poklonu zdravlja prije nego što sam se povrijedio?“
Postavite sebi slična pitanja. Da li i vi određene poklone i blagodati uzimate zdravo za gotovo?
Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste. Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.
Bolest nas uči i da mi nismo samo tijela, već da imamo dušu. Mi smo duhovna bića, koja obitavaju u tijelima. Jedan od mojih omiljenih duhovnih učitelja, Ram Das, imao je običaj da se učenicima zagleda u oči i kaže: „Jesi li tu? Ja sam ovdje. Kako ti je unutra?“ To je zabavan način isticanja činjenice da smo mi duhovna bića na Zemlji – koja žive svoje ljudske živote u oklopima koje zovemo tijelima. Iz nekog razloga, dio iskustva života u tijelu je da ono nije savršeno i da prolazi kroz razna iskušenja, probleme i da se ono troši. Kraće rečeno, tijela se razbolijevaju i pate.
Autor: dr. Richard Carlson, „Kako ne gubiti živce zbog velikih stvari“
Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer
U srijedu 20. novembra 2024. u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” na tribini u ciklusu tribina Islam u vremenu ugostit ćemo uvaženog prof. dr. Zuhdiju Hasanovića.
On će govoriti o temi “Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer”.
Dr. Zuhdija Hasanović je redovni profesor poslaničke tradicije (hadis) na Fakultetu islamskih
nauka Univerziteta u Sarajevu.
Diplomirao je 1991., magistrirao 1999. i doktorirao 2004. na
Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Objavio je sedam originalnih djela, od kojih je i Vjeronauka 4 za srednje škole u koautorstvu s
prof. dr. Nusretom Isanovićem i prof. dr. Mustafom Hasanijem.
Područja njegovog akademskog i naučnog interesa su: poslanička tradicija (sunnet) te
percepcije i normativnost sunneta.
Objašnjavajući razliku između ljubavi prema majci i ljubavi prema ženi, dr. Mustafa Mahmud, rekao je da mu se jedna majka požalila na svoga sina, rekavši: ”Ljubav mog sina prema njegovoj ženi je veća od njegove ljubavi prema meni.”
Upitao sam je: ”Majko, reci mi je šta je bolje: paradajz ili narandže?”
Začuđeno me je pogledala i rekla: ”Nije ispravno porediti dvije različite stvari, paradajz je povrće, a narandže su voće.”
Odgovorio sam joj: ”Tako je i sa ljubavlju, draga majko! Postoji više vrsta ljubavi i nije ispravno porediti jednu vrstu sa drugom.”
Majka je rekla: ”Objasni mi šta time želiš reći”, pa sam nastavio sa svojim objašnjenjem, rekavši joj: ”Ti si majka, ti si njegov džennet na zemlji, a on je tvoj sin, dio tvog srca, i njegova ljubav prema tebi je ibadet, dok je njegova ljubav prema njegovoj ženi, koju je Allah stvorio da se uz nju smiri, njegova sreća. Zato pomozi svom sinu u njegovom ibadetu i omili mu sreću, i ne umanjuj vrijednost njegove ljubavi prema tebi upoređujući je s drugom ljubavlju. Ostavi svog sina slobodnog sve dok ga njegovo srce i njegova čežnja za Džennetom ne vrate tebi, potpuno dobrovoljno.”
Majka je odmahnula glavom u znak slaganja sa mojim riječima, a lice joj se ozarilo od zadovoljstva, i otišla je ponavljajući: ”Njegova ljubav prema meni je ibadet, a njegova ljubav prema njegovoj supruzi je sreća, pa ću mu pomoći da se približi svome Gospodaru i upotpuni ibadet, i ostavit ću ga da bude sretan sa svojom ženom i svojim životom.”
Draga majko, zapamti dobro ove zlata vrijedne savjete dr. Mustafe Mahmuda, pa ako imaš sina i doživiš da postane muž, pusti svog sina da živi svoj život sa svojom suprugom u potpunoj privatnosti i sreći kakav je bio tvoj život ili kakav si željela da bude tvoj bračni život. I pomozi svome sinu da upotpuni svoj ibadet svojom ljubavlju, poslušnošću i dobročinstvom prema tebi.
