O Kušlatu se govori od Rimljana do danas. Mjesto je bilo na putu kojim se vozila ruda iz Srebrenice za Sremsku Mitrovicu, a od koje se pravio novac.

Ostaci tvrđave iz srednjovijekovnog perioda, još svjedoče da je Kušlat nekada vrvio od života. Iako to danas nije slučaj, priča o ljepoti ovog kraja ne može biti ispričana, jer džamija na stijeni plijeni i izaziva svakodnevno divljenje već više od 500 godina.

“Kada su Osmanlije zauzele ovo područje između 1480. kasnije je ovdje izgrađena munara a tvrđava je postojala i ranije, izgrađena je ova džamija, prema svim dokumentima riječ je o vojnoj džamiji koju su izgradili posadcni, vojnici smješteni u ovoj tvrđavi”, pojašnjava Mustafa ef. Muharemović, iz Medžlisa IZ Zvornik

Petsto godina nakon, još se govori o podvizima onih koji su džamiju gradili. Na stijenu se može dospjeti, isključivo pješke. Danas stepenicama, nekada brdovitom šumskom stazom. Laganim usponom, bez tereta, potrebno je i do pola sata. Ipak je ni njen spacifičan položaj nije spasio u proteklom ratu. Nakon niza pokušaja da se zapaljivom municijom uništi “sa zemlje”, do danas nepoznate osobe učinile su to tako što su se namjenski popele na stijenu. Povratnici su 2003. pronašli samo kamene zidove. Porodice Hujdurović i Efendić ubrzo su obezbijedile su novac za obnovu. Na dan otvorenja u augustu 2013. godine, prisjeća se efendija Muharemoviću, tolika ja zainteresovanost bila da su morali odvraćati ljude, piše N1.

“Bojali smo se ujeda zmija kojih ovdje svakako ima, takav je teren. Bojali smo se, s obzirom na teren da se mogu osipati kamenje i td. Zanimljivo da je tu bilo starijih žena, ljudi, koji se teško kreću i po ravnom, lijepom putu, ali su na neki način puzali uz ove uspone da dođu do ove džamije i hvala Bogu nikome ni dlaka nije falila prisjeća se Mustafa ef. Muharemović.

Kušlat nije najstarija džamija u BiH. Putujući kroz Ustikolinu 1664. godine čuveni putopisac, Evlija Čelebija, je zapisao da se u ovom mjestu nalazi 176 kuća pokrivenih kamenom, deset dućana, drveni most preko rijeke Drine i lijepa džamija. Nema sumnje, kaže, imam Edib efendija Efendić, da je riječ upravo o Turhan Emin-begovoj. Kroz svoju dugu historiju, gotovo punih šest stoljeća, tri puta je rušena. Prvi put su je uništile poplave. U II svjetskom ratu je zapaljena, a 1992. je minirana. Ostali su samo temelji, kamenje koje se čuva u dvorištu džamije i danas svjedoči o tome.

“1992. godine je prvi put srušena i munara Turhan Emin-begove džamije, koja je preživjela više od 500 godina i koja je više od 500 godina krasila ne samo Ustikolinu nego i cijeli ovaj potez Foča-Ustikolina-Goražde”, kaže Edib efendija Efendić, imam Turhan Emin-begove džamije.

Turhan Emin-beg izgradio je džamiju impozantnih dimenzija, čak i za današnje prilike, kaže efendija Efendić. Što govori i o velikom broju vjernika u to vrijeme u Ustikolini. A sa prvim povratnicima, nakon posljednjeg rata, javila se i želja za obnovom.

“U svojoj dugoj historiji od 570 godina u ovoj džamiji obavljeno više od 1100 Bajram namaza, da je ovdje obavljeno više od 31000 džuma namaza, preko milion dnevnih namaza i da je minimalno 20 miliona vjernika obavilo namaz u Turhan Emin-begovoj džamiji, što su zaista impozantni podaci, veliki podaci za jednu džamiju koja egzistira u jednom malom mjestu kakvo je Ustikolina” iznio je podatke pojedinih istraživača Edib efendija Efendić.

Odmor za dušu i oči pronašli smou Bosanskoj Otoci. Smještena na jednoj od 26 unskih ada, Gradska džamija ponos je, prije svega, mještana. Sagradila ju je vojska Husein Malkoč-bega za potrebe tadašnje utvrde, starog otočkog grada, rimskog Insula, daleke 1565. godine.

“Bila je negdje u Dunavu, negdje na granici Srbije i Rumunije davno, davno nekad neka džamija koja je bila na riječnom ostrvu, na adi. Kažu da negdje još postoji, ja ne znam možda postoji, možda ne postoji, ali ono što ja definitivno znam da ovako lijepa ada ne postoji, je li jedina ili nije ja ne znam, i neću tvrditi ali volio bih da mi neko pokaže ljepši ambijent, ljepšu adu, džamiju koja je bukvalno kao iznikla iz vode. A ona ustvari jeste kao Feniks iz pepela opet izvila se ka nebu”, riječi su Muje ef. Ćehića, imama Gradske džamije u Bosanskoj Otoci.

Rušena do sada četiri puta. A sudbina Muje efendija Ćehića je bila da prouči posljednji ezan 27. maja 1992. godine na staroj bosanskootočkoj džamiji. Stanovništvo se tog dana povuklo u brda s lijeve obale Une, ostavivši i džamiju u, kako kažu, najljepše doba, izbeharalu i iscvjetalu. U jacijsko vrijeme, iako je bilo mračno, sjeća se efendija Ćehić, s brda je gledao kako Bosanska Otoka gori i učio Kur'an, mali džepni koji je ponio sa sobom. Gorjelo je tog dana preko 490 objekata. Džamija je utihunala narednih pet godina.

To su bili jako teški trenuci i moj povratak u Bosansku Otoku, 1997. nakon oslobođenja, prvo jutro ustajem na Sabah, izlazim vani, krećem u džamiju koje više nema, čije sam rušenje gledao, ali ona je u mojoj glavi još uvijek tu. Ja krećem na Sabah izlazim vani i vidim samo gomilu kamena, ruševinu i počnem plakati. Prvi put u ratu”, prisjetio se efendija Ćehić.

No sudbina je bila i da upravo on bude i prvi imam koji je ezan proučio u obnovljenoj Gradskoj džamiji.

Kroz historiju je u Bosni i Hercegovini postojalo mnoštvo drvenih džamija no do danas su sačuvane tek četiri. Jedna od njih je u Priluku kod Živinica. Stara 287 godina, stoga je mještani često nazivaju “Starica”.

“1927. godine drvena šindra je zamijenjena crijepom, vjerovatno je vremenom došlo do prokišnjavanja i onda su oni shvatili da je vrijeme da stavi ovaj crijep, od tada do danas je pokrivena crijepom. 1963. godine zamijenjeni su prozori, ptvobitan oblik je bio dosta manji nego ovaj koji možete da vidite i to je možemo reći jedna negativna stavka, što se tiče tih rekonstrukcija, ali tako je kako je, ona je i danas prelijepa džamija, ali vjerovatno da su ostali ti prvobitni prozori autentični bila bi još ljepša”, kaže Azaudin efendija Sakić, imam Nove džamije u Priluku.

U srcu starog grada Bužima, u zaklonu tvrđave gotovo dvjesto godina leži čuvena drvena džamija. Sagradio ju je bosanski valija Mehmed Salih Vedžihi-paša. Tako stoji u vakufnami kao i na tarihu koji se i danas čuvaju. Razlog je, vjeruje se bio, umiriti vjernike u vremenu konstantnih buna, pokazati da “carska vlast” misli o ovom kraju. Vjeruje se i da je je inicijativa došla saradnjom Vedžihi-paše, tadašnjeg lokalnog imama Halila efendije, po svim prilikama učenika poznatnog sufije šejh Sirri babe.

“Ona nema premca, zaista nema premca, od bar meni poznatih džamija na Balkanu a i dalje. Impresivna veličina, prostor klanjački, u kojem bez ikakvih problema i hiljadu klanjača”, pojašnjava Emin efendija Grošić, imam bužimske džamije.

Džamiju su pravili domaći majstori, po osjećaju, srcem, bez posebne vizije. Stoga je i uočljiv nedostatak simetrije u unutrašnjosti ali to je ono što je čini posebnom, dodaje efendija Grošić.

Drvena džamija u Bužimu

“Pri tome ne koristeći, to je priča za turiste, bez ijednog eksera, i fakat nema, u osnovi nisu rađeni ekseri, tada je ekser bio poprilična rijetkost, nego je išlo na jedan drugi sistem sklapanjem kroz usjeke, pa se to onda spajalo željeznim klamfama, drvenim klinovima pričvršćivane grede i i tako. Ova džamija je svojevremeno, uslovno rečeno, korištena dok je “lebdjela u zraku”. Šezdesetih godina prošloga stoljeća temelji džamije koji su bili drveni su istruhli. Džamija se počela naginjati I postojala je opasnost da se sruši. Domaći majstor Hasan Šahinović,se dosjetio da džamiju podigne na određene podupirače, na par stubova, izvukli su te stare temelje, ozidali kameni, vratili opet džamiju nazad na nove temelje”, kaže Emin efendija Grošić.

U sjeni mnogobrojnih čempresa i brda Strač, okružena jednim od najstarijih harema u Hercegovini, leži čuvena trebinjska Dživar džamija, skriveno blago unutar bedema, sa desne strane puta ka crnogorskoj granici. Tačnih podataka o tome kada je izgrađena nema. Uništen je tarih a ne postoji ni vakufnama. Pretpostavlja se pak da je nastala prije pada Herceg Novog u mletačke ruke 1687. godine. Sadik efendija Fazlagić priča kako podaci govore i to da su je vlastitim sredstvima izgradile porodice Bešović, Busuladžić i Kurtagić.

Ove porodice živjele u to vrijeme u primorskim krajevima ali da su na ovom prostoru ovdje imali svoja imanja koja su obrađivali tokom ljeta, pa bi za svoje potrebe kada bi tokom ljeta boravili ovdje na imanjima, na radu, sagradili ovu džamiju.

Specifičnost njena jeste kao što ste rekali i ova mala munara koja je jedna od najmanjih, možda i najmanja u cijeloj Hercegovini pa čak i u regionu. Zbog čega je mala munara, pretpostavlja se da je i sam lokalitet džamije koja je sagrađena ovdje među ovim čempresima, sagrađena da bi se sačuvala od neželjenih pogleda koji su u to vrijeme vladali Hercegovinom kao Uskoci koji su u to vrijeme rušili, palili imanja ljudi koji su ovdje živjeli, kuće i vjerske objekte.

U hodniku džamije do danas stoji jedinstvena bajraktarska ploča, vjerovatno jedina u čitavoj državi, koja je, vjeruje se, služila za postavljanje bajraka s ovog mjesta prilikom ispraćaja hadžije na Hadždž, ali i vojnika u ratne pohode. Nažalost, kaže efednija Fazlagić, postojala je još jedna takva ploča, no kroz historiju, nije sačuvana. Danas džamiju za molitve koriste džematlije Donjeg Čičeva koji imaju ključeve. Vrata su otvorena najviše tokom Ramazana, za dnevne namaze, teravije, mukabele.