Connect with us

Religija

Normativnost u Sunnetu: Obavezujući i neobavezujući

Published

on

Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje

Iako su islamski znanstvenici u velikoj mjeri saglasni u definiranju sunneta, ipak postoje velike razlike među njima u poimanju da li je sve ono što se imenuje pojmom sunneta uistinu normativno ili u tome treba praviti razliku.
O neophodnoj podjeli sunneta s obzirom na normativnost govorili su i pisali: Ibn Kutejbe (u. 276. po H.), Šah Velijullah Ed-Dihlevi (u. 1176. po H.), Rešid Rida, Mahmud Šeltut, Jusuf El-Karadavi, Abdulmun'im en-Nemr, Muhammed Sulejm el-Avva i dr. Ovi autori, koji smatraju da je neophodno napraviti distinkciju unutar sunneta Allahovog Poslanika (alejhi's-selam) s obzirom na njegovu normativnost, kažu:
Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje…”
I sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., vrlo često (62 hadisa u el-Kutubut-tis'a) ističe svoju ljudsku dimenziju, ne samo u smislu predostrožnostida ga njegovi sljedbenici ne počnu smatrati nečim višim od toga, kao što se desilo sa kršćanima i Isa, a.s., nego i u smislu ljudskih sklonosti, ali i slabosti, istina koje su kod njega svedena na najmanju moguću mjeru, kao što je mogućnost zaborava, pogreške, upućivanja drugima riječi proklinjanja i sl.
Prema tome, sve ono što je poteklo od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) može se podijeliti na ono što je normativno (tešri‘i) i ono što nije normativno (gajru tešri‘i).

Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam)

Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam) dalje se dijeli na:1. ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) vezano za njegovu ljudsku dimenziju, kao što je konzumiranje hrane i pića, spavanje, hodanje, oblačenje i dr. što je vezano za ljudsku prirodu, potrebe i sklonosti (al-af‘àl al-çibiliyya) a što ne čini sastavni dio Šerijata. Aktivnosti ove vrste nisu od primarne važnosti za poslanički poziv i otuda ne ustanovljavaju zakonske norme. Prema mišljenju većine uleme, Poslanikovo (alejhi's-selam) davanje prioriteta nečemu u ovim područjima, kao što su Poslanikove (alejhi's-selam) najdraže boje, ili da je spavao na desnoj strani, i sl., ukazuju samo da su ti postupci dopušteni, i ništa više.
Međutim, ako je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) insistirao na određenom načinu ponašanja, kao što je jedenje desnom rukom, pijenje sjedeći i sl., ove aktivnosti se neće više smatrati samo dopuštenim, nego i obaveznim, odn. ako je osuđivao određeno ponašanje, ono postaje zabranjeno kao što je slučaj oblačenja svile muškaraca, upotreba zlatnog ili srebrenog escajga i sl.;
Određene aktivnosti Poslanika (alejhi's-selam) mogu se nalaziti između ove dvije spomenute kategorije s obzirom da imaju atribute i jedne i druge vrste. To nekad čini veliku poteškoću da se shvati da li se radi o čisto personalnoj aktivnosti ili predstavlja primjer drugima koji se treba slijediti. Takav je slučaj sa puštanjem brade i potkresivanjem brkova. Većina uleme ne smatra da se radi o pukom pridržavanjuuobičajene prakse, nego da je Poslanik (alejhi's-selam) ustanovio primjer koga vjernici trebaju slijediti. Drugi zastupaju suprotan stav smatrajući da je to bio dio društvene prakse Arapa kojom su se nastojali razlikovati od jevreja i drugih nearapa koji su brijali bradu i puštali brkove;

2. ono što je rezultat njegovog znanja i životnog iskustva u ovosvjetskim pitanjima s obzirom da je on (alejhi's-selam) osoba koja se pojavila u specifičnim historijskim i geografskim okolnostima, kao što je slučaj sa njegovim uputama vezanim za trgovinu, poljoprivredu, medicinu i dr. što se oslanja na uvažavanju zahtjeva trenutnih okolnosti. Upute u ovim oblastima su također periferne u odnosu na glavnu zadaću poslaničkog poziva, te se ni one ne smatraju dijelom Šerijata.
Neke od uputa ove vrste ipak imaju obavezujući opći karakter i odnose se na sve muslimane, u svim vremenima i na svim prostorima, kao što su naredbe da se treba liječiti, jer je Allah (dželle šanuhu) za svaku bolest dao lijek…, da se treba liječiti isključivo onim što je dopušteno i sl.;

3. upute i sugestije Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) koje su rezultat ljudskog promišljanja konkretnih prilika, kao što je vojna strategija: razmještaj vojske na ratne položaje, određivanje linije za napad i odbranu, što se sve zasniva na promišljanju konkretne situacije i ličnom iskustvu. Neki islamski znanstvenici su ovu vrstu sunneta smatrali normativnim, ali ograničene važnosti, u smislu da ih je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao vođa zajednice;

4. određeni postupci i navike koji su bili karakteristični samo za Muhammeda (alejhi's-selam) i koji su ostali njegove osobenosti, kao što je neprekidni post dan i noć (wiøàl), neuzimanje sadake od drugih, sastavljanje u braku više od četiri žene i sl.
Poslanikove (alejhi's-selam) riječi koje se odnose na ovosvjetska pitanja se u literaturi vrlo često imenuju sa emru iršad (amr iršàd – sugestijama), što je suprotno naredbama (amr at-taklìf). Jedno od pravila metodologije šerijatskog prava jeste da prakticiranje sugestija ne može biti obavezno, pa ni pohvalno, jer se njima ne namjerava približavanje Allahu (dželle šanuhu), niti imaju značenje ibadeta.Poznato je također, da bi se nešto smatralo obaveznim ili pohvalnim, ono mora biti argumentirano.

Tako Ibn Hamedan u djelu Nihajetu’l-mubtedi’in kaže: Oni (poslanici) su bezgrješni u onome što su prenijeli od Allaha (dželle šanuhu), ali nisu pošteđeni greške, zaborava ili sitnih grijeha mimo toga.
Ši’itski autori smatraju da su vjerovjesnici potpuno bezgrješni i da nisu bili skloni ni grešci ni zaboravu. Oni ističu da su takvi bili i u mladosti i u starosti, pa čak i u ovosvjetskim pitanjima. Međutim, činjenica je da je Božiji Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) potvrđivao kao istinito nešto od onoga što su licemjeri izmislili, kao što se desilo u Bitki na Tebuku, kolebao se jedno vrijeme u slučaju potvore sve dok nisu objavljeni ajeti koji su otklonili svaku sumnju sa h. Aiše, i sl.
Navedene četiri vrste sunneta – prema mišljenju jednog broja islamskih znanstvenika, uglavnom šerijatskih pravnika – nisu normativnog karaktera, jer se prva vrsta temelji na ljudskoj prirodi i potrebi, druga i treća vrsta na znanju i životnom iskustvu u čemu nije imala udjela Božanska Objava, niti vjerovjesništvo ili poslanstvo, a četvrta vrsta je istaknuta kao osobenost Božijeg Poslanika tako da nije ni dopušteno slijeđenje Poslanika u tome.
Pravljenje razlike među riječima, djelima i odobrenjima Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ipak je neobično znanstvenicima koji zastupaju prvo navedeno mišljenje. Oni kažu da nema nijednog postupka Božijeg Poslanika koji u islamskom zakonodavstvu ne donosi određenu normu budući da je ono univerzalnog karaktera, i u tome se ne pravi razlika između onoga što je rezultat ljudske prirode kao što je jelo, piće, spavanje…, ako je hotimično (ciljano) poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) i drugih njegovih iskustava. Budući da je u svim tim situacijama Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čovjek ali i poslanik, nikada njegova ljudska dimenzija ne potire poslanstvo koje obavlja. Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) u svim situacijama nadzire njegov Stvoritelj i u određenim momentima ukazuje na postupke kojePoslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ne bi trebao činiti31, i apsolutno je nemoguće da Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) učini nešto čime Allah nije zadovoljan, a da takvo ponašanje Allah ne korigira.
S obzirom da je jedna od osnovnih karakteristika Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) da je on bezgrješan – dalje kazuju zastupnici prvog mišljenja – sve ono što od njega potekne samim tim je sukladno normama Šerijata, štaviše, to ih izražava. Sve dok su jelo i piće njegovi ciljani postupci, oni se nužno moraju kategorirati određenom kvalifikacijom, tako je jelo općenito kvalificirano kao dopušteno, a jelo određene vrste hrane ukazuje da ona nije zabranjena. S druge strane, njegovo nekonzumiranje određene hrane znači da je dopušteno ne uzimati je kao hranu. Prema tome, stav da postupci koji su izraz njegove ljudske prirode ne izražavaju normu tog čina, po hadiskim znanstvenicima, nije prihvatljiv. Ustvari, znanstvenici koji niječu normativnost postupaka Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) pri jelu i piću izjednačavaju konzumiranje hrane i pića Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) i ono, recimo, Ebu Džehla ili Ebu Leheba, jer je sve to izraz njihove ljudske dimenzije i prirode, što ne možemo usvojiti.
Isti je slučaj – kažu hadiski znanstvenci – sa drugom i trećom vrstom djela koja su rezultat njegovog znanja i iskustva. Ona također ukazuju na normu tih postupaka, u svakom slučaju ukazuju da se u tim postupcima dopušteno lično izraziti. Mi se u tome ugledamo na Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) tako što govorimo drugima o našim znanjima i iskustvima u granicama onoga što nam je poznato.
Naravno, specifičnosti Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) kao što je ženidba sa više od četiri žene istovremeno, ili njegovi postupci koji su izraz prirode a nisu ciljani, (hotimični) ne izražavaju opću normu.
Prema tome, distingviranje sunneta, po hadiskim znanstvenicima, na normativni i nenormativni je neosnovano, jer sve riječi, djela i postupci Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), ako su hotimični (ciljani), normativni su, naravno isključujući njegove specifičnosti.Pozicije s kojih govori Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem)
Nakon ukazivanja na Poslanikove (sallallahu ‘alejhi ve sellem) riječi i postupke koji su izraz njegove ljudske dimenzije ili rezultat njegovog znanja, iskustva i okolnosti u kojima je živio, spram čije normativnosti su šerijatski pravnici veoma rezervisani, neophodno je posvetiti više pažnje još jednom pitanju koje se nadovezuje na navedeno, a to je da li se i u samim naredbama Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čije izvršenje on zahtijeva mogu razaznati različite pozicije s kojih Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) govori, čime se normativnost tih naredbi, s obzirom na pravne adresate kojima su upućene, sužava, odn. širi.

Normativni sunnet

Normativni sunnet (tašri‘i) se – kako ističu šerijatski pravnici – sastoji od uzornog života Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), bilo da je on izražen riječima, praksom ili prešutnim odobrenjima, a odnosi se na pitanja vjerovanja, šerijatske propise vezane za ibadete, opće principe morala, vrednovanje određenih postupaka i sl. Ova vrsta sunneta se jedino smatra normativnom, a dalje se dijeli na dvije podvrste koje imaju opće, univerzalno važenje, i na druge dvije koje imaju ograničeno važenje.

1. Sunnet koji obavezuje sve sljedbenike Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) jeste ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) na način da on to, kao poslanik, govori, radi ili odobrava u okvirima onoga što iznosi sam Kur'an, ili, pak, da obznanjuje ono što je Kur'an potpuno prešutio. U ovome je obaveza slijediti ga do Sudnjega dana svima onima koji se osjećaju njegovim sljedbenicima. Ovaj sunnet nije limitiran ni vremenom ni okolnostima. Takav je slučaj sa objašnjenjima raznih principa vjerovanja i sve ono što se odnosi na ahiret i neiskustvene svjetove, principa morala, vidova ibadeta, ustrojstva principa poslovanja, sudstva, vrijednosti određenih postupaka, pojašnjenjem jezgrovitih (muçmal) mjesta u Kur'anu, specificiranjem općih kur’anskih pravnih normi, svođenjem apsolutnih normi, i sl.Sve naredbe i zabrane koje su određene ovom vrstom sunneta obavezujuće su za sve muslimane bez obzira na individualne okolnosti,društveni status ili politički položaj. Da bi prakticirao ove zakone, pojedinac ne mora imati nikakvo ranije odobrenje od vjerskog vođe ili vlade.

2. Nekada je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) govorio u funkciji muftije, kao što je slučaj sa Hindom, kćerkom Utbea, ženom Ebu Sufjana koja se požalila Vjerovjesniku (alejhi's-selam) na škrtost svoga muža, pa joj je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) dozvolio da uzme iz njegovog imetka onoliko koliko je potrebno njoj i njenoj djeci. Ovo se smatra fetvom, a ne presudom, jer Poslanik (alejhi's-selam) nije saslušao Ebu Sufjana, niti ga je pitao o razlozima njegovog postupka, niti je od Hinde tražio dokaz za njene tvrdnje.

3. Ono što je rezultat Poslanikovog (alejhi's-selam) imameta i vrhovne vlasti u zajednici, kao što je mobiliziranje vojske, raspoređivanje ratnog plijena, dijeljenje sredstava iz državne blagajne, obnašanje sudske i izvršne vlasti i postavljanje njihovih nositelja, sklapanje i provođenje ugovora i sl. što je u djelokrugu rada imama i uvažavanja interesa zajednice, je, također – prema nekim islamskim znanstvenicima – normativni sunnet, ali on, sigurno, ne spada u općevažeću šerijatsku legislativu.
Sasvim je jasna razlika između poslanstva i upravljanja poslovima zajednice. Veliki broj poslanika je imao zadaću da izvrši duhovni i moralni preporod zajednice, ali ne i da mijenja njeno političko i društveno ustrojstvo.
Sunnet ove vrste nije općenito normativan, nego ga je obavezno slijediti tek kada ga aktualni imam preporuči, i niko nema pravo da prakticira nešto od ovoga sam od sebe pod izgovorom da je to Poslanik (alejhi's-selam) radio ili tražio da se čini.
Takav slučaj je sa hadisima u kojima se, npr., dopušta korištenje pustog zemljišta i opreme i oružja ubijenog neprijatelja.
Islamski učenjaci o ovom pitanju imaju različite stavove. Imami Ahmed ibn Hanbel, Malik i eš-Šafi smatraju da je ovo Božiji Poslanik, s.a.v.s., izrekao kao muftija i da ima opće važenje bez obzira da li to konkretni vladar potvrdio ili ne. Ebu Hanife ima drugačije mišljenje i on kaže da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., ovo izrekao kao imam i tek ako aktuelni vladar donese takav zakon on će biti i važeći. Dr. el-Karadavipreferira mišljenje Ebu Hanife jer opći interes zahtijeva da država kontrolira i puste predijele, budući da postoje neki dijelovi zemlje koji su od vojnog, neki od kulturno-historijskog i sl. značaja i nije u interesu države da se to zemljište obrađuje, ili postavlja precizne uvjete i granice pod kojim se može koristiti.

4. Ono što je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao sudija u pojedinačnim parnicama vrsta je sunneta koji nije općenito normativan, jer Poslanik (alejhi's-selam) donosi presudu prema dokazima koji mu stoje na raspolaganju. Ako neko smatra da je njegov zahtjev za dobijanjem određenih prava opravdan, on će ih moći koristiti tek kada mu to sudija presudi. Ovdje treba napraviti jasnu distinkciju između konkretne presude koja se vezuje za određeni sudski spor, koja nije općenormativna, i između procedure vođenja sudskog spora koja jeste općenormativna.
U ovim slučajevima Poslanik (alejhi's-selam) je, na osnovu dokaza koje su strane u sporu iznosile, donosio presudu, što ne mora značiti da je uvijek bio u pravu, za što je najbolji dokaz sam hadis Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u kojem stoji:
Prenio nam je Muhammed b. Kesir od Sufjana, od Hišama, od ‘Urvea, od Zejnebe, kćerke Ummu Seleme, od Ummu Seleme, da je Vjerovjesnik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) rekao:
“Ja sam samo čovjek, a vi se sporite preda mnom, pa možda neko od vas bude ubjedljiviji u dokazivanju od drugog te mu presudim shodno onome što sam čuo. Kome tako dosudim dio prava njegovog brata neka ga ne prihvata, jer sam mu time dodijelio samo dio džehennemske vatre!”
Prema tome, Božiji Poslanik (alejhi's-selam) donosio je presude na osnovu dokaza koji su mu predočeni, na osnovu svjedočanstva očevidaca i zakletve okrivljenog. Primjer Poslanikovih presuda jeste davanje nekome u posjed određene imovine na osnovu pravaprvokupnje (šuf‘a), razvrgavanje određenih brakova i ugovora, utvrđivanje vraćanja duga i sl.

Treba svakako naglasiti da je većinu sunneta, bez obzira radilo se o riječima, praksi ili odobrenjima, Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izrekao, odn. prakticirao kao poslanik, pa je, prema tome, zakonodavnog karaktera i traži se opće slijeđenje Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u tome. To je onaj dio sunneta Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) gdje je izražena namjera približavanja Allahu (dželle šanuhu).
Međutim, imamo i one situacije gdje Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) nastupa kao vođa jedne društvene zajednice, odn. kao sudija u konkretnim sporovima, i taj dio sunneta je normativan, ali se odnosi samo na one kojima se Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izravno obraća, što znači da je ograničene normativnosti, a postaje općenormativan kada ga vladar, odn. sudija prihvati kao svoju odluku i zatraži njeno izvršenje.
Također, postoji i onaj dio sunneta koji je izraz ljudske dimenzije Božijeg Poslanika, njegovih prirodnih potreba, navika, ličnog iskustva i saznanja te njegove osobenosti, koji nije normativnog karaktera i u čemu musliman nije obavezan slijediti Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem).

Autor: Zuhdija Hasanović

islam.ba

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Religija

Deset načina kako sačuvati kuću od šejtanskog djelovanja

Published

on

Govor o ovoj temi je izuzetno važan, jer sa sobom donosi mnogostrane koristi, među kojima je najvažnija spoznaja puta kojim se muslimanska kuća najbolje može sačuvati od šejtanskog djelovanja i zala koje on sa sobom donosi.

 

Čut ćemo mnoge kako se žale na različite probleme u svojim kućama, bilo da se radi o porodičnim problemima, bilo o duševnim nemirima, bilo o nedostatku bereketa ili se žale na djecu, itd., a uglavnom nisu svjesni odakle ti problemi dolaze.

Istina je da dolaze od šejtana, koji ima samo jedan zadatak; da uznemirava čovjeka, da ga zavodi, kao što je obećao i na što se zavjetovao, nakon što ga je Allah prokleo, na šta aludira ajet: “Reče: ‘Gospodaru moj, zbog toga što si me u zabludu odveo, ja ću im (ljudima) lijepim postupke njihove na zemlji prikazivati i sve ću ih zavesti, osim Tvoje iskrene robove.’” (Hidžr, 39.-40.)

Zbog toga ćemo pristupiti navođenju stvari koje će nam pomoći da se sačuvamo od šejtana na mjestu na kojem najviše boravimo, a to su naše kuće.

Spominjanje Allaha prilikom ulaska u kuću

Prenosi se od Ebu Malika el-Eš’arija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada čovjek bude ulazio u kuću, neka kaže: ‘Allahumme es’eluke hajre-l-mevlidži ve hare-l-mahredži. Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve allallahi rabbina tevekkelna.’, zatim neka nazove selam svojoj porodici.” (Značenje dove je: “Gospodaru moj, podari mi dobro pri ulasku i pri izlasku. Sa Allahovim imenom ulazimo i sa Njegovim imenom izlazimo i na svoga se Gospodara oslanjamo.”) (Ebu Davud 4/325., šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Nazivanje selama porodici

Rekao je imam En-Nevevi: “Mustehabb (lijepo) je da kaže ‘Bismillahi’ i da što više spominje Allaha, dž.š., i da nazove selam, bez obzira da li se neko od ljudi nalazio u kući ili ne, što se zaključuje iz Allahovih riječi: “Kada budete ulazili u kuće, vi ukućane njene, pozdravite pozdravom od Allaha, propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” ( En-Nur, 61.)

Prenosi se od Enesa ibn Malika, da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sinko, kada budeš ulazio u kuću nazovi selam, spustit će se bereket na tebe i na tvoje ukućane.” (Tirmizi 4/161.)

Prenosi se od Ebu Umameta el-Bahilija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojica su pod stalnom Allahovom zaštitom. Čovjek koji izađe u borbu na Allahovom putu. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti i ne uvede u Džennet ili ga vrati opskrbljenim sa ratnim plijenom ili nagradom koju je stekao. Čovjek koji je otišao u mesdžid. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti ili ga vrati sa nagradom ili plijenom koji je stekao. Čovjek koji uđe u svoju kuću sa selamom i on je pod Allahovom zaštitom.”. (Prenosi ga Ebu Davud sa dobrim senedom)

Spominjanje Allaha prilikom jela i pića

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: “Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (svojim prijateljima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni končišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste končište i večeru.’” (Muslim, 13/190)

Često učenje Kur’ana u kući

Kur’an donosi u kuću lijep miris i uljepšava je i iz nje izgoni šejtane. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer smokve kod koje je miris i okus lijep, primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, okus joj je sladak, ali nema mirisa. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka čiji je miris lijep, a okus gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer tikvice koja nema mirisa, a okus joj je gorak.” (Buharija, 9/66 str.; Muslim, 6/83 str.)

Isto tako, učenje Kur’ana u kući sa strahopoštovanjem privlači meleke, kao što se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Usejd Ibn Hudajr jedne noći, dok je čitao Kur’an, primijetio kako se njegov konj baca (trza). Nastavio je učiti, a konj se i po drugi put trznuo. Kada je to učinio i po treći put, ponovo se trznuo. Kaže Usejd: “Pobojao sam se da ne pregazi Jahjaa, pa sam krenuo prema njemu. U tom trenutku ugledao sam nešto slično sjenci iznad moje glave, koja je bila ispunjena svjetiljkama, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti. Kada sam se probudio otišao sam kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Allahov Poslaniče, dok sam sinoć u dubini noći učio Kur’an vidio sam svoga konja kako se trza.” Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reće: “Uči, sine Hudajrov!” Rekao je: “Učio sam a zatim se po drugi put trznuo.”. Reče mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Ponovo sam učio, pa se on trznuo po treći puta.” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Nakon toga sam prestao i otišao do Jahjaa, bojeći se da ga ne pregazi konj. Tada sam vidio nešto poput sjenke ispunjene svjetiljkama iznad svoje glave, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti.”. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “To su bili meleci koji su te slušali kako učiš. Da si nastavio učiti, svi bi ih ljudi mogli vidjeti, i ne bi im se mogli sakriti.”.”. (Buhari 9/63.; Muslim 6/82.)

Čišćenje kuće od Iblisovog glasa

Allah, dž.š. u Kur’anu je objavio: “I zavodi onoga koga mogneš od njih svojim glasom.” (Isra’, 64.)

Rekao je Mudžahid (učenik Abdullaha ibn Abbasa), poznati mufessir: “Šejtanov glas (koji je spomenut u ovome ajetu) je pjesma, muzika.” Nažalost vidimo da je većina kuća ispunjena Iblisovim glasom (pjesmom i muzikom), čak kod onih koji redovno obavljaju namaz, što je veliko zlo i zbog čega u kuću dolaze šejtani, a iz nje odlaze meleci. A kako ne bi odlazili, kada su te pjesme ispunjene pozivom u haram (ono što je Allah zabranio). Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Pjesma (muzika) pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja.”

Cijenjena braćo i sestre, nemojmo dozvoliti da se u našim kućama spoje Allahov Kur’an, koji poziva svakom dobru i odvraća od svakog zla i šejtanov ‘kur’an’, a to je pjesma i muzika, koji poziva svakom zlu i odvraća od svakog dobra. Pozivaju razvratu, opijanju i razvratu. Zamislite vjernika koji obavlja namaz, posti ramazan, da svojim jezikom izgovara riječi kao što su: “Samo je jedan život.”; “Neka te bogovi čuvaju.”; “Ti si bog srca mog.”; “Hajde da se napijemo.”; itd. i mnoge druge riječi koje se spominju u pjesmama, a neke od tih riječi mogu izvesti iz vjere. Čak sevdalinke, koje mnogi smatraju nekakvim bošnjačkim ili “islamskim” tradicionalnim pjesmama su ispunjene spominjanjem harama, kao što su alkohol i razvrat, poput riječi neki od njih: “Vino piju, nane.”; “Marice krčmarice, daj nam vina, daj.”; itd. Sve to se kosi sa islamom i nema nikakve veze s njim, makar neki pokušavali da mu to pripišu. Mnogi koji za sebe govore da su sljedbenici imama Ebu Hanife, čiji mezheb je raširen na našim prostorima, uopće ne čitaju šta je on rekao za pjesmu. Rekao je: “Slušanje pjesme je fisk (grijeh), a naslađivanje njome je kufr (nevjerstvo).”. Kada Iblis uspjedne ući u kuću, onda on zovne svoju vojsku sa svih strana, pa oni po cijeloj kući posiju fesad, ubace neprijateljstvo, mržnju, zavist zmeđu ukućane. Ako se muzika (pjesma) puno bude slušala u kući, onda se šejtani nastane u takvoj kući.

Čuvanje kuća od zvona

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Zvona su šejtanova frula.” (Muslim 14/94. i Ebu Davud)

Također se prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Meleci nisu u onom društvu u kojem se nalazi pas ili zvono.” (Muslim 14/94, Ebu Davud 3/25.)

Čišćenje kuća od slika i kipova

Musliman je obavezan da očisti kuću od kipova, osim onoga za što se prenosi da je dozvoljeno, kao što su igračke za djecu. Isto tako, treba očistiti kuću od slika, osim ono što je postalo nužda u ovome vremenu, a to su iskaznice i novčanice. Razlog toga jeste što meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze slike i kipovi. Suprotno tome, kada iz nje izađu meleci, onda je sigurno nastane šejtani. Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Kupila sam jastuk na kome su bile slike (likovi). Kada ih je Poslanik, s.a.v.s., vidio, zastao je ispod vrata i nije htio ući. Prepoznala sam na njegovom licu prezir. Rekla sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kajem se Allahu i njegovom Poslaniku. Šta sam to uradila?’ Reče: ‘Šta je sa tim jastukom?’ Rekla sam: ‘Kupila sam ga da bi sjedio i spavao na njemu.’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Oni koji su nacrtali ove slike, bit će kažnjeni zbog njih na Sudnjem danu, tako što će im se reći: -Oživite ono što ste nacrtali (stvorili).’ Zatim je rekao: ‘Zaista u kuću u kojoj ima slika ne ulaze meleci.’” (Buhari 10./392. i Muslim 14/90.)

Čuvanje kuća od pasa

Prenosi se od Ebu Talhe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze pas i slika.” (Buhari 6/312.; Muslim 14/841.)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ” Džbril a.s. je obećao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da će mu doći u određenom vremenu, pa je došlo to vrijeme, a njega nije bilo. U njegovoj ruci (tj. u ruci Poslanika, s.a.v.s.) bio je štap, kojeg je bacio iz ruke i rekao: ‘Allah i Njegovi izaslanici ne krše obećanja.’ Okrenuo se i ugledao psića ispod kreveta. Reče: ‘O Aiša, kada je ušao ovaj pas u sobu?’ Reče Aiša: ‘Tako mi Allaha ne znam.’ Zatim je naredio da se izbaci iz sobe. Samo što je to uradio dođe Džibril. Reče mu Poslanik, s.a.v.s.: ‘Obećao si mi da ćeš doći, pa sam te čekao. Međutim, ti nisi došao.’ Reče mu Džibril: ‘Spriječio me je pas koji je bio u tvojoj kući, a mi ne ulazimo u kuću u kojoj ima pas ili slika.’” (Muslim 14/18.; Buhari 6/316.)

Klanjanje dobrovoljnih namaza u kući

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: “Nešto od vašeg namaza ostavite za kuće i ne pretvarajte kuće u kaburove.” (Buhari i Muslim)

Rekao je Imam En-Nevevi: “Poslanik, s.a.v.s., u ovome hadisu podstiče na klanjanje nafila u kući, zbog toga što je čovjek tu skriveniji i daleko od toga da klanja da bi ga neko vidio. Isto tako jedan od razloga je i to što se time unosi bereket u kuću i spuštaju milost i meleci, a iz nje bježe šejtani.”

Lijepa riječ i vedar osmijeh

Poznato je da šejtan pokušava da razori islamsko društvo, kuje planove, plete spletke i razmišlja o metodama koje bi mogao upotrijebiti u tome. Jedna od tih metoda je razbijanje islamske porodice, jer je ona prva cigla u društvu. Na to ukazuje hadis Džabira, r.a., u kome kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zaista Iblis postavi svoje prijestolje na vodi, zatim odatle šalje svoje izviđače. Najbolje mjesto kod njega zauzima onaj koji posije najviše smutnje. Dođe jedan od njih i kaže mu: ‘Nisam ostavio toga i toga, sve dok nisam rastavio njega i njegovu suprugu.’ Iblis ga približi sebi i kaže: ‘Da, ti si uradio šta treba.’, ili ‘Ti si uradio dobar posao.’” (Muslim, 17/157.)

Jasno je da je sijanje razdora između bračnih drugova osnova za rušenje društva iz njegovog temelja.

Zbog toga savjetujemo muževe ili očeve da budu ljubazni prema svojim porodicama i da u razgovoru sa njima koriste najljepše riječi, tako da ne bi šejtan posijao mržnju između njega i njegove porodice.

Kaže Allah, dž.š.: “Reci Mojim robovima neka govore samo ono što je lijepo, jer šejtan pokušava da vas zavadi.” (El-Isra’, 53.)

Lijepa riječ otvara prsa, održava odnose lijepim i širi sreću između supružnika.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne u ispunjavanju ovih stvari, kako bi bili pod Njegovom zaštitom od najvećeg nam neprijatelja Iblisa, i kako bi se naše kuće ispunile radošću, srećom, slogom i svim drugim lijepim stvarima.

Piše: Semir Imamović / Saff, br. 35.

akos.ba

Continue Reading

Najčitanije