Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje

Iako su islamski znanstvenici u velikoj mjeri saglasni u definiranju sunneta, ipak postoje velike razlike među njima u poimanju da li je sve ono što se imenuje pojmom sunneta uistinu normativno ili u tome treba praviti razliku.
O neophodnoj podjeli sunneta s obzirom na normativnost govorili su i pisali: Ibn Kutejbe (u. 276. po H.), Šah Velijullah Ed-Dihlevi (u. 1176. po H.), Rešid Rida, Mahmud Šeltut, Jusuf El-Karadavi, Abdulmun'im en-Nemr, Muhammed Sulejm el-Avva i dr. Ovi autori, koji smatraju da je neophodno napraviti distinkciju unutar sunneta Allahovog Poslanika (alejhi's-selam) s obzirom na njegovu normativnost, kažu:
Nemaju sve riječi, djela i odobrenja koja se prenose od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) zakonodavnu snagu, niti se traži da ih sve šerijatski obaveznici ispoštuju, jer je Poslanik (alejhi's-selam) čovjek poput ostalih ljudi, a Allah (dželle šanuhu) ga je odabrao da uputi ljude i da ih vodi Pravim Putem. Allah (dželle šanuhu) kaže:
Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje…”
I sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., vrlo često (62 hadisa u el-Kutubut-tis'a) ističe svoju ljudsku dimenziju, ne samo u smislu predostrožnostida ga njegovi sljedbenici ne počnu smatrati nečim višim od toga, kao što se desilo sa kršćanima i Isa, a.s., nego i u smislu ljudskih sklonosti, ali i slabosti, istina koje su kod njega svedena na najmanju moguću mjeru, kao što je mogućnost zaborava, pogreške, upućivanja drugima riječi proklinjanja i sl.
Prema tome, sve ono što je poteklo od Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) može se podijeliti na ono što je normativno (tešri‘i) i ono što nije normativno (gajru tešri‘i).

Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam)

Sunnet koji nije obavezujući za sljedbenike Muhammeda (alejhi's-selam) dalje se dijeli na:1. ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) vezano za njegovu ljudsku dimenziju, kao što je konzumiranje hrane i pića, spavanje, hodanje, oblačenje i dr. što je vezano za ljudsku prirodu, potrebe i sklonosti (al-af‘àl al-çibiliyya) a što ne čini sastavni dio Šerijata. Aktivnosti ove vrste nisu od primarne važnosti za poslanički poziv i otuda ne ustanovljavaju zakonske norme. Prema mišljenju većine uleme, Poslanikovo (alejhi's-selam) davanje prioriteta nečemu u ovim područjima, kao što su Poslanikove (alejhi's-selam) najdraže boje, ili da je spavao na desnoj strani, i sl., ukazuju samo da su ti postupci dopušteni, i ništa više.
Međutim, ako je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) insistirao na određenom načinu ponašanja, kao što je jedenje desnom rukom, pijenje sjedeći i sl., ove aktivnosti se neće više smatrati samo dopuštenim, nego i obaveznim, odn. ako je osuđivao određeno ponašanje, ono postaje zabranjeno kao što je slučaj oblačenja svile muškaraca, upotreba zlatnog ili srebrenog escajga i sl.;
Određene aktivnosti Poslanika (alejhi's-selam) mogu se nalaziti između ove dvije spomenute kategorije s obzirom da imaju atribute i jedne i druge vrste. To nekad čini veliku poteškoću da se shvati da li se radi o čisto personalnoj aktivnosti ili predstavlja primjer drugima koji se treba slijediti. Takav je slučaj sa puštanjem brade i potkresivanjem brkova. Većina uleme ne smatra da se radi o pukom pridržavanjuuobičajene prakse, nego da je Poslanik (alejhi's-selam) ustanovio primjer koga vjernici trebaju slijediti. Drugi zastupaju suprotan stav smatrajući da je to bio dio društvene prakse Arapa kojom su se nastojali razlikovati od jevreja i drugih nearapa koji su brijali bradu i puštali brkove;

2. ono što je rezultat njegovog znanja i životnog iskustva u ovosvjetskim pitanjima s obzirom da je on (alejhi's-selam) osoba koja se pojavila u specifičnim historijskim i geografskim okolnostima, kao što je slučaj sa njegovim uputama vezanim za trgovinu, poljoprivredu, medicinu i dr. što se oslanja na uvažavanju zahtjeva trenutnih okolnosti. Upute u ovim oblastima su također periferne u odnosu na glavnu zadaću poslaničkog poziva, te se ni one ne smatraju dijelom Šerijata.
Neke od uputa ove vrste ipak imaju obavezujući opći karakter i odnose se na sve muslimane, u svim vremenima i na svim prostorima, kao što su naredbe da se treba liječiti, jer je Allah (dželle šanuhu) za svaku bolest dao lijek…, da se treba liječiti isključivo onim što je dopušteno i sl.;

3. upute i sugestije Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) koje su rezultat ljudskog promišljanja konkretnih prilika, kao što je vojna strategija: razmještaj vojske na ratne položaje, određivanje linije za napad i odbranu, što se sve zasniva na promišljanju konkretne situacije i ličnom iskustvu. Neki islamski znanstvenici su ovu vrstu sunneta smatrali normativnim, ali ograničene važnosti, u smislu da ih je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao vođa zajednice;

4. određeni postupci i navike koji su bili karakteristični samo za Muhammeda (alejhi's-selam) i koji su ostali njegove osobenosti, kao što je neprekidni post dan i noć (wiøàl), neuzimanje sadake od drugih, sastavljanje u braku više od četiri žene i sl.
Poslanikove (alejhi's-selam) riječi koje se odnose na ovosvjetska pitanja se u literaturi vrlo često imenuju sa emru iršad (amr iršàd – sugestijama), što je suprotno naredbama (amr at-taklìf). Jedno od pravila metodologije šerijatskog prava jeste da prakticiranje sugestija ne može biti obavezno, pa ni pohvalno, jer se njima ne namjerava približavanje Allahu (dželle šanuhu), niti imaju značenje ibadeta.Poznato je također, da bi se nešto smatralo obaveznim ili pohvalnim, ono mora biti argumentirano.

Tako Ibn Hamedan u djelu Nihajetu’l-mubtedi’in kaže: Oni (poslanici) su bezgrješni u onome što su prenijeli od Allaha (dželle šanuhu), ali nisu pošteđeni greške, zaborava ili sitnih grijeha mimo toga.
Ši’itski autori smatraju da su vjerovjesnici potpuno bezgrješni i da nisu bili skloni ni grešci ni zaboravu. Oni ističu da su takvi bili i u mladosti i u starosti, pa čak i u ovosvjetskim pitanjima. Međutim, činjenica je da je Božiji Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) potvrđivao kao istinito nešto od onoga što su licemjeri izmislili, kao što se desilo u Bitki na Tebuku, kolebao se jedno vrijeme u slučaju potvore sve dok nisu objavljeni ajeti koji su otklonili svaku sumnju sa h. Aiše, i sl.
Navedene četiri vrste sunneta – prema mišljenju jednog broja islamskih znanstvenika, uglavnom šerijatskih pravnika – nisu normativnog karaktera, jer se prva vrsta temelji na ljudskoj prirodi i potrebi, druga i treća vrsta na znanju i životnom iskustvu u čemu nije imala udjela Božanska Objava, niti vjerovjesništvo ili poslanstvo, a četvrta vrsta je istaknuta kao osobenost Božijeg Poslanika tako da nije ni dopušteno slijeđenje Poslanika u tome.
Pravljenje razlike među riječima, djelima i odobrenjima Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ipak je neobično znanstvenicima koji zastupaju prvo navedeno mišljenje. Oni kažu da nema nijednog postupka Božijeg Poslanika koji u islamskom zakonodavstvu ne donosi određenu normu budući da je ono univerzalnog karaktera, i u tome se ne pravi razlika između onoga što je rezultat ljudske prirode kao što je jelo, piće, spavanje…, ako je hotimično (ciljano) poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) i drugih njegovih iskustava. Budući da je u svim tim situacijama Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čovjek ali i poslanik, nikada njegova ljudska dimenzija ne potire poslanstvo koje obavlja. Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) u svim situacijama nadzire njegov Stvoritelj i u određenim momentima ukazuje na postupke kojePoslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) ne bi trebao činiti31, i apsolutno je nemoguće da Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) učini nešto čime Allah nije zadovoljan, a da takvo ponašanje Allah ne korigira.
S obzirom da je jedna od osnovnih karakteristika Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) da je on bezgrješan – dalje kazuju zastupnici prvog mišljenja – sve ono što od njega potekne samim tim je sukladno normama Šerijata, štaviše, to ih izražava. Sve dok su jelo i piće njegovi ciljani postupci, oni se nužno moraju kategorirati određenom kvalifikacijom, tako je jelo općenito kvalificirano kao dopušteno, a jelo određene vrste hrane ukazuje da ona nije zabranjena. S druge strane, njegovo nekonzumiranje određene hrane znači da je dopušteno ne uzimati je kao hranu. Prema tome, stav da postupci koji su izraz njegove ljudske prirode ne izražavaju normu tog čina, po hadiskim znanstvenicima, nije prihvatljiv. Ustvari, znanstvenici koji niječu normativnost postupaka Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) pri jelu i piću izjednačavaju konzumiranje hrane i pića Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) i ono, recimo, Ebu Džehla ili Ebu Leheba, jer je sve to izraz njihove ljudske dimenzije i prirode, što ne možemo usvojiti.
Isti je slučaj – kažu hadiski znanstvenci – sa drugom i trećom vrstom djela koja su rezultat njegovog znanja i iskustva. Ona također ukazuju na normu tih postupaka, u svakom slučaju ukazuju da se u tim postupcima dopušteno lično izraziti. Mi se u tome ugledamo na Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) tako što govorimo drugima o našim znanjima i iskustvima u granicama onoga što nam je poznato.
Naravno, specifičnosti Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) kao što je ženidba sa više od četiri žene istovremeno, ili njegovi postupci koji su izraz prirode a nisu ciljani, (hotimični) ne izražavaju opću normu.
Prema tome, distingviranje sunneta, po hadiskim znanstvenicima, na normativni i nenormativni je neosnovano, jer sve riječi, djela i postupci Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem), ako su hotimični (ciljani), normativni su, naravno isključujući njegove specifičnosti.Pozicije s kojih govori Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem)
Nakon ukazivanja na Poslanikove (sallallahu ‘alejhi ve sellem) riječi i postupke koji su izraz njegove ljudske dimenzije ili rezultat njegovog znanja, iskustva i okolnosti u kojima je živio, spram čije normativnosti su šerijatski pravnici veoma rezervisani, neophodno je posvetiti više pažnje još jednom pitanju koje se nadovezuje na navedeno, a to je da li se i u samim naredbama Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) čije izvršenje on zahtijeva mogu razaznati različite pozicije s kojih Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) govori, čime se normativnost tih naredbi, s obzirom na pravne adresate kojima su upućene, sužava, odn. širi.

Normativni sunnet

Normativni sunnet (tašri‘i) se – kako ističu šerijatski pravnici – sastoji od uzornog života Božijeg Poslanika (alejhi's-selam), bilo da je on izražen riječima, praksom ili prešutnim odobrenjima, a odnosi se na pitanja vjerovanja, šerijatske propise vezane za ibadete, opće principe morala, vrednovanje određenih postupaka i sl. Ova vrsta sunneta se jedino smatra normativnom, a dalje se dijeli na dvije podvrste koje imaju opće, univerzalno važenje, i na druge dvije koje imaju ograničeno važenje.

1. Sunnet koji obavezuje sve sljedbenike Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) jeste ono što je poteklo od Poslanika (alejhi's-selam) na način da on to, kao poslanik, govori, radi ili odobrava u okvirima onoga što iznosi sam Kur'an, ili, pak, da obznanjuje ono što je Kur'an potpuno prešutio. U ovome je obaveza slijediti ga do Sudnjega dana svima onima koji se osjećaju njegovim sljedbenicima. Ovaj sunnet nije limitiran ni vremenom ni okolnostima. Takav je slučaj sa objašnjenjima raznih principa vjerovanja i sve ono što se odnosi na ahiret i neiskustvene svjetove, principa morala, vidova ibadeta, ustrojstva principa poslovanja, sudstva, vrijednosti određenih postupaka, pojašnjenjem jezgrovitih (muçmal) mjesta u Kur'anu, specificiranjem općih kur’anskih pravnih normi, svođenjem apsolutnih normi, i sl.Sve naredbe i zabrane koje su određene ovom vrstom sunneta obavezujuće su za sve muslimane bez obzira na individualne okolnosti,društveni status ili politički položaj. Da bi prakticirao ove zakone, pojedinac ne mora imati nikakvo ranije odobrenje od vjerskog vođe ili vlade.

2. Nekada je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) govorio u funkciji muftije, kao što je slučaj sa Hindom, kćerkom Utbea, ženom Ebu Sufjana koja se požalila Vjerovjesniku (alejhi's-selam) na škrtost svoga muža, pa joj je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) dozvolio da uzme iz njegovog imetka onoliko koliko je potrebno njoj i njenoj djeci. Ovo se smatra fetvom, a ne presudom, jer Poslanik (alejhi's-selam) nije saslušao Ebu Sufjana, niti ga je pitao o razlozima njegovog postupka, niti je od Hinde tražio dokaz za njene tvrdnje.

3. Ono što je rezultat Poslanikovog (alejhi's-selam) imameta i vrhovne vlasti u zajednici, kao što je mobiliziranje vojske, raspoređivanje ratnog plijena, dijeljenje sredstava iz državne blagajne, obnašanje sudske i izvršne vlasti i postavljanje njihovih nositelja, sklapanje i provođenje ugovora i sl. što je u djelokrugu rada imama i uvažavanja interesa zajednice, je, također – prema nekim islamskim znanstvenicima – normativni sunnet, ali on, sigurno, ne spada u općevažeću šerijatsku legislativu.
Sasvim je jasna razlika između poslanstva i upravljanja poslovima zajednice. Veliki broj poslanika je imao zadaću da izvrši duhovni i moralni preporod zajednice, ali ne i da mijenja njeno političko i društveno ustrojstvo.
Sunnet ove vrste nije općenito normativan, nego ga je obavezno slijediti tek kada ga aktualni imam preporuči, i niko nema pravo da prakticira nešto od ovoga sam od sebe pod izgovorom da je to Poslanik (alejhi's-selam) radio ili tražio da se čini.
Takav slučaj je sa hadisima u kojima se, npr., dopušta korištenje pustog zemljišta i opreme i oružja ubijenog neprijatelja.
Islamski učenjaci o ovom pitanju imaju različite stavove. Imami Ahmed ibn Hanbel, Malik i eš-Šafi smatraju da je ovo Božiji Poslanik, s.a.v.s., izrekao kao muftija i da ima opće važenje bez obzira da li to konkretni vladar potvrdio ili ne. Ebu Hanife ima drugačije mišljenje i on kaže da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., ovo izrekao kao imam i tek ako aktuelni vladar donese takav zakon on će biti i važeći. Dr. el-Karadavipreferira mišljenje Ebu Hanife jer opći interes zahtijeva da država kontrolira i puste predijele, budući da postoje neki dijelovi zemlje koji su od vojnog, neki od kulturno-historijskog i sl. značaja i nije u interesu države da se to zemljište obrađuje, ili postavlja precizne uvjete i granice pod kojim se može koristiti.

4. Ono što je Poslanik (alejhi's-selam) činio kao sudija u pojedinačnim parnicama vrsta je sunneta koji nije općenito normativan, jer Poslanik (alejhi's-selam) donosi presudu prema dokazima koji mu stoje na raspolaganju. Ako neko smatra da je njegov zahtjev za dobijanjem određenih prava opravdan, on će ih moći koristiti tek kada mu to sudija presudi. Ovdje treba napraviti jasnu distinkciju između konkretne presude koja se vezuje za određeni sudski spor, koja nije općenormativna, i između procedure vođenja sudskog spora koja jeste općenormativna.
U ovim slučajevima Poslanik (alejhi's-selam) je, na osnovu dokaza koje su strane u sporu iznosile, donosio presudu, što ne mora značiti da je uvijek bio u pravu, za što je najbolji dokaz sam hadis Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u kojem stoji:
Prenio nam je Muhammed b. Kesir od Sufjana, od Hišama, od ‘Urvea, od Zejnebe, kćerke Ummu Seleme, od Ummu Seleme, da je Vjerovjesnik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) rekao:
“Ja sam samo čovjek, a vi se sporite preda mnom, pa možda neko od vas bude ubjedljiviji u dokazivanju od drugog te mu presudim shodno onome što sam čuo. Kome tako dosudim dio prava njegovog brata neka ga ne prihvata, jer sam mu time dodijelio samo dio džehennemske vatre!”
Prema tome, Božiji Poslanik (alejhi's-selam) donosio je presude na osnovu dokaza koji su mu predočeni, na osnovu svjedočanstva očevidaca i zakletve okrivljenog. Primjer Poslanikovih presuda jeste davanje nekome u posjed određene imovine na osnovu pravaprvokupnje (šuf‘a), razvrgavanje određenih brakova i ugovora, utvrđivanje vraćanja duga i sl.

Treba svakako naglasiti da je većinu sunneta, bez obzira radilo se o riječima, praksi ili odobrenjima, Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izrekao, odn. prakticirao kao poslanik, pa je, prema tome, zakonodavnog karaktera i traži se opće slijeđenje Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) u tome. To je onaj dio sunneta Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) gdje je izražena namjera približavanja Allahu (dželle šanuhu).
Međutim, imamo i one situacije gdje Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) nastupa kao vođa jedne društvene zajednice, odn. kao sudija u konkretnim sporovima, i taj dio sunneta je normativan, ali se odnosi samo na one kojima se Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) izravno obraća, što znači da je ograničene normativnosti, a postaje općenormativan kada ga vladar, odn. sudija prihvati kao svoju odluku i zatraži njeno izvršenje.
Također, postoji i onaj dio sunneta koji je izraz ljudske dimenzije Božijeg Poslanika, njegovih prirodnih potreba, navika, ličnog iskustva i saznanja te njegove osobenosti, koji nije normativnog karaktera i u čemu musliman nije obavezan slijediti Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem).

Autor: Zuhdija Hasanović

islam.ba