Ove sedmice je u BiH odjeknuo fašistički prilog RTRS-a o stanovima u Istočnom Sarajevu koje kupuju – Bošnjaci.

Podsjetimo, na početku priloga u emisiji “Pečat” koja je emitovana 18. decembra 2025. godine, voditeljica navodi da podaci pokazuju da su na stotine stanova u Istočnom Sarajevu u posljednjoj deceniji kupili Bošnjaci iz Sarajeva, što je, dodaje, zakonom dozvoljeno.

“Pomama za kvadratima u nekada Srpskom Sarajevu uglavnom se tumači pristupačnom cijenom. No građani i zvaničnici iz Istočnog Sarajeva u tome prepoznaju opasne trendove”, navodi se u prilogu RTRS-a.

Prilog dalje navodi kako su ti “nesretni Srbi ubrzanom urbanizacijom livadu pretvorili u savremeni grad”, a Gvozden Šarac s RTRS-a kaže da je taj grad, “poželjan za život i komšijama s druge strane entitetske linije, suočen s prelijevanjem stanovništva iz Federalnog Sarajeva, polako postaje bošnjačko Istočno Sarajevo”.

Međutim, zanimljivu priču donosimo upravo o Gvozdenu Šarcu, tačnije tekst iz magazina Start objavljen 2006. godine pod nazivom “Gvozden Šarac me istukao zbog dva jajeta!”, kojem je autor Almir Panjeta.

Šarac nije nikada osuđen za zločine koji mu se pripisuju, a šta je bilo sa istragom koju je sprovodilo tada nadležno tužilaštvo, nije poznato.

U nastavku donosimo cjelokupan tekst objavljen 7. februara 2006. godine.

Istražitelji Tužilaštva Istočno Sarajevo preuzeli su dio dokumentacije o zatvoru Kula iz Saveza logoraša BiH, dok će im drugi dio biti predat do 10. februara, saznajemo od Osmana Gojakčića, potpredsjednika Skupštine Saveza logoraša BiH. Po nalogu Suda BiH, u Tužilaštvu Istočno Sarajevo pokrenuta je istraga kojom su obuhvaćeni Rade Pržulj, Vule Govedarica, Božidar Radović, Miodrag Lalović, Milan Vasić i Gvozden Šarac.

Pržulj je za vrijeme rata bio načelnik policije i, prema podacima Saveza logoraša BiH, sakupljenim od ljudi koji su tokom rata bili zatočeni u logoru Kula, zloglasni isljednik. Nedo Pandurević i Radović bili su vođe smjena, dok su ostali bili stražari u logoru. Osim Pržulja, za čije ime su se poslije rata vezale i priče o povezanosti s automafijom, među zanimljivijim imenima svakako je i Gvozden Šarac, ratni stražar u Kuli, poslijeratni novinar Kanala S Sonje Karadžić i Radija Srpsko Sarajevo, gdje je radio do angažiranja na državnom kanalu BHT 1.

Susret sa Šarcem

Magazin Start razgovarao je s dva svjedoka koji su bili zatvoreni u logoru Kula u vrijeme dok su Šarac i ostali s liste Tužilaštva bili na dužnosti. Obojica su rodom iz Grapske kod Doboja i pristali su da nam ispričaju svoju priču. Prvi nije želio da ga imenujemo, s obzirom na to da je njegov pismeni i potpisani iskaz, koji je dao u Savezu logoraša, predat istražiteljima, dok je drugi Zekir Alić iz Grapske, trenutno nastanjen u Ilijašu.

Zekir je bio na Kuli od polovine decembra 1992. godine, dok nije uspio pobjeći 21. maja 1993. godine, iskoristivši nepažnju stražara dok je s ostalim zarobljenicima kopao rovove u Milinkladskoj ulici u Sarajevu. Prije Kule bio je zatočen na Manjači, a prošao je i kroz zatvore Stara Gradiška i Batkovići kod Bijeljine.

Bez razmišljanja je pristao na fotografiranje:

„Nema me čega biti strah, govorim istinu i, ako treba, sa svakim od njih suočit ću se i licem u lice i reći im sve ovo“, kaže Zekir, dodajući kako se iznenadio kada je Šarca vidio na televiziji.

„Ne bih se ja ni sjetio ovog Gvozdena, nego sam ga vidio na televiziji kako izvještava, pa sam se sjetio. Imao sam blizak fizički susret s njim, išamarao me“, kaže Zekir, dodajući kako ga je pritom i izvrijeđao, ali da je to bilo nešto na šta su se svi logoraši već bili navikli. „Imali su oni nedaleko od Kule farmu pilića gdje smo radili, hranili koke i čistili, tako da dođeš u priliku da uzmeš koje jaje. Nemaš ih gdje skuhati, ali popiješ krišom jaje, za uhar. Zbog toga sam i bio bijen. Ukrao sam dvoje jaja. Našao mi ih je u džepu i oduzeo… I nisam samo ja tad dobio batine, dobilo nas je svih sedam-osam koliko je bilo u grupi.“

Kaže kako je prilikom odvođenja na ručak standardno bilo da stražari vrijeđaju zarobljenike i udaraju ih, a nerijetko su prekidali i ručak upola, tjerajući ih u spavaone.

„Nisu ti dozvoljavali ni ono malo što dobiješ da s mirom pojedeš. Gvozden je većinom radio u krugu, vjerovatno je preko štele došao da bude čuvar kako ne bi bio na ratištu.“

Bilo je i dobrih čuvara

Prisjeća se da je Šarac na Kulu došao krajem januara ili početkom februara 1993. godine. Kaže da je bio poznat po tome što je za vrijeme njegove smjene morala biti apsolutna tišina, a zarobljenici su uglavnom morali biti u logoraškom stavu: ruke na leđima i glava pognuta. Zekir se sjeća i ostalih protiv kojih je trenutno pokrenuta istraga, ali i drugih stražara, isljednika i komandira smjene.

Poznata su mu imena Govedarice i Vasića te Nede Pandurevića, čije se ime spominje u brojnim dokumentima koje u svom posjedu ima Savez logoraša BiH. Sjeća se i imena Soniboja Škiljevića, predratnog vaspitača u zatvoru Kula, a ratnog i poslijeratnog upravnika. Njega smatra najodgovornijim za sva stradanja zarobljenika na radovima, s obzirom na to da bez njegovog odobrenja niko nije mogao biti odveden na radove.

„Bila je borba za opstanak pa nismo baš toliko vodili računa da pamtimo imena i sve detalje. Zato nisam ni otišao u Haag, jer bi me tamo samo izmaltretirali. Moraš im tačno reći datum i u kakvoj je jakni bio, a ko će na sve to obraćati pažnju dok te tuku.“

Prisjeća se da su mu nekoliko puta dolazili iz bivšeg AID-a i predlagali mu da svjedoči za Haag, a dao je i izjavu pripadnicima Odjeljenja bezbjednosti 101. brigade koja ga je preuzela.

„Ne bih ni sad pristao na ovaj razgovor, ali kad sam ga vidio na televiziji nisam mogao vjerovati…“

Kaže da je u Kuli najteže bilo kopanje rovova na linijama fronta, odakle se mnogi nisu vratili živi. Radilo se na otvorenom i na linijama razgraničenja, gdje se znalo desiti da zapuca s obje strane. Tada su zarobljenici koji su morali kopati rovove bili najizloženiji.

„Iskreno, sve to što je bilo na Kuli bilo je odmaralište za Manjaču, Batkoviće i Staru Gradišku, ali je ipak bio logor, skoro svaki dan bi neko poginuo ili bio ranjen na kopanju.“

Dodaje da nisu svi čuvari bili loši, da je i među njima bilo dobrih ljudi. Nakon bijega iz logora angažovan je u Armiji BiH i bio je u prilici da čuva i sprovodi ratne zarobljenike.

„Nisam ih maltretirao, radio sam svoj posao i pomagao sam im koliko sam mogao. Znao sam šta u takvoj situaciji znači cigara onome ko puši, pa sam ih znao i počastiti. A i kad sam ja bio zatvorenik bilo je takvih. Bio je neki Mitrović, koji nas je dovodio i odvodio na kopanje, opičen čovjek, ali nekako dobar bio s nama. Znam da je, kad sam bježao, za mnom vikao: ‘Zeko’ (Zekirov nadimak, op. a.), ‘što baš ti!’“

Drugi svjedok događaja na Kuli, kao i Alić, tvrdi da bi se želio suočiti s bilo kim od stražara.

„Neka naprave emisiju uživo na televiziji i ja ću bez problema ili bilo kakvog straha izaći pred njih, posebno pred Šarca“, rekao nam je svjedok u čijem potpisanom svjedočenju, koje je iz Saveza logoraša BiH proslijeđeno Tužilaštvu, se, pored ostalih, spominje i ime Gvozdena Šarca.

I on je u istoj grupi s Alićem iz Grapske kod Doboja odveden odmah na početku rata. Pripadao je prvoj grupi logoraša na Manjači i praktično je izgradio logor. Naš sagovornik je iz Manjače nakratko odveden u logor Batkovići, nakon čega je 18. decembra 1992. godine doveden…

Govornik je iz Manjače nakratko odveden u logor Batkovići, nakon čega je 18. decembra 1992. godine doveden na Kulu, gdje je bio do razmjene koja je obavljena 17. jula 1994. godine. Na Manjači je, kaže, najveći problem bila glad, jer se dešavalo da 40 ljudi dobije jedan hljeb.

„Na Manjači jeste bilo teško što se tiče mučenja i gladi, ali bili smo daleko od ratnih dejstava i samim tim sigurniji. S Kule su nas stalno odvodili na radove gdje smo bili izloženi pucnjavi, granatiranjima, ali i maltretiranju od strane raznih vojnih formacija“, tvrdi naš izvor.

Svjedok se sjeća čestih maltretiranja i vrijeđanja.

„Ne znam da je iko od ovih čuvara ubio nekog od zatvorenika. Ali, mučili su nas izostankom hrane, uđu, istjeraju nas iz spavaona, udaraju, pogotovo ako je neko njihov taj dan poginuo…“

Četnici iz Krajine

Pored toga, tvrdi, bilo je i konstantnog maltretiranja od strane vojnika na straži.

„Molili smo čuvare, ali i upravnika, da nas više ne šalju na liniju na kopanje, ali kakvi — nismo ih mogli urazumiti. U moje vrijeme upravnik je bio Soniboj Škiljević. Komandir smjene bio je Neđo Pandurević. On je određivao ko će ići na kopanje rovova…“

Prisjeća se vremena kada su bile borbe na Igmanu i kada su u rejon Kule pristigle dodatne vojne snage iz svih krajeva BiH.

„Tada je bilo prestrašnih likova, četnika iz Krajine, kojih su se i sami Srbi s Kule bojali. Oni nas tada pošalju da metemo put od Kule prema Trnovu, kuda oni prolaze, i kako ko od njih naiđe, stane i iživljava se na nama. Usto puca na sve strane, kuće se ruše, granate padaju… Znali su nas toliko istući da ne možemo hodati.“

Svjedok tvrdi da je Gvozden Šarac bio jedan od gorih policajaca na Kuli.

„Koliko ja znam, nije on nikoga ubio, ali kad je on bio dežurni, tad se nije smjelo pričati. Kad idemo na ručak, niko nije smio pogledati na stranu, obavezno bi nekog udario. Znalo se dešavati da ne pojedemo ručak, a da nas on istjera.“

Od direktnih susreta sa Šarcem prisjeća se kada je jedne večeri s izvjesnim Milinkovićem upao u njihovu spavaonu i izveo nekoliko zatvorenika na hodnik.

„Ušli su njih dvojica navečer, oko dvanaest, pijani. Čuli smo prije toga galamu i vidjeli da piju, ali koji je razlog bio da nam upadaju, ne znam.“

Tada su ih, prisjeća se, sve iz spavaone izveli na hodnik i počeli tući.

„Premlaćivanje je sigurno trajalo sat vremena. Sve redom, nema koga nisu udarili. Sjećam se da je tu bio jedan momak iz Crne Rijeke, nije baš bio skroz normalan. Njega su mučili pred svima, ismijavali ga, šutali ga nogama… To ga se najviše sjećam.“

„Udarajte ih!“

U sjećanju mu je ostao i dan kada je ranjen na Rogoju, nakon što je srpska vojska zauzela ovaj prevoj. Tada je ranjen nakon što je, skupa s grupom od još osam zatvorenika, poslan na popravku dalekovoda koji se nalazio usred minskog polja.

„Taj dan nas je vodio Šarac, s nama su išli i električari. Dan prije, jedan čoban nas je upozoravao da je minsko polje oko tog dalekovoda, ali ga ovaj nije htio slušati i otjerao ga je. Išli smo u koloni, jedan po jedan. Prvi je zakačio minu koja je eksplodirala. Nekoliko nas je ranjeno, a jedan momak je poslije podlegao u bolnici. Koliko se sjećam, ovaj što je poginuo zvao se Osmo Škiljić, a ovaj što je teže ranjen zvao se Jasko, odnekud iz Jajca.“

Svjedok kaže da je Šarca najprije vidio na Kanalu S, a zgrozio se kada ga je vidio i na BHT-u.

„Tad me zvalo dosta logoraša koji su sad u inostranstvu i pitaju: ‘Jesi ga ti vidio?’ Jesam, ali šta da radimo? Nije mi svejedno bilo. Nisam znao kome da se obratim i sve sam govorio: danas ću, sutra ću… U početku mi nije bilo jasno kako se mogao pojaviti na televiziji, kako to? Je li on misli da nas više nema ili da smo svi ludi? Da jednostavno možemo preći preko toga. Da zaboravim što sam ranjen i što sam bio tamo zarobljen dvije godine. Udarao nas je, vrijeđao verbalno, isto kao da nismo bili ljudi za njega.“

Kaže da mu je fizičko maltretiranje lakše padalo od cjelokupnog vrijeđanja i ponižavanja koje je proživio.

„Čovjek se navikne na udaranje, ali ne može na ponižavanja. Sjećam se jednom kad smo radili na Trebeviću, čuvala nas je vojska koja je bila fina s nama. Radili smo mjesec dana kod nekadašnjeg restorana Prvi šumar i više se sprijateljili s njima. Onda je Šarac došao s kombijem. Mi smo sjedili pored puta, odmarali i jeli, a on izađe iz tog autobusa i kaže: ‘Udarajte ih, šta ste ih pustili da sjede!’“

Dodaje da zna da je istraga u toku i da će svjedočiti ukoliko ga pozovu, mada sumnja u trenutni pravosudni sistem.

„Ljudi mi uglavnom govore: ‘Ma pusti, ba, prošlo je to’. Možda onome ko nije bio tamo jeste, ali meni nije. Naravno, nije Šarac najgori, bilo je i gorih od njega, ali oni se nisu javno eksponirali. Vjerujem da će i oni doći na red. S Kule niko nije odgovarao, imate i sadašnjeg upravnika Soniboja Škiljevića, koji nas je slao na radove… Znam ja da su mnogi ljudi morali biti stražari, ali nisu nas morali tući i vrijeđati.“

Gvozden Šarac: Vjerujem u pravedan ishod istrage

Poštujući osnovno pravilo saslušaj i drugu stranu, uspjeli smo doći u kontakt s Gvozdenom Šarcem i poslati mu pitanja s navodima svjedoka do kojih smo došli. Iako smo njegove odgovore čekali sve do zaključenja ovog broja, oni nisu stigli.

„Šta komentarisati dok traje istraga. Mogu samo reći da vjerujem u bosanskohercegovačko pravosuđe i u pravedan ishod istrage i eventualnog suđenja. Ipak, volio bih da mi mailom pošaljete navode tog svjedoka pa ću vam to prokomentirati“, rekao nam je u telefonskom razgovoru Šarac.

Nakon toga od njega nismo dobili nikakav odgovor. Posredno smo saznali da je primio naš mail i pripremio odgovor od nekoliko redova u kojem, navodno, negira navode svjedoka.

Jedini doktor u logoru bio je veterinar

Sastavili su spisak od oko 200 logoraša koji su bili zatvoreni u logoru Kula i trenutno prikupljaju njihove pismene izjave, od kojih će neke biti proslijeđene i Tužilaštvu BiH te Tužilaštvu Istočno Sarajevo. Na osnovu do sada prikupljenih izjava sačinjen je i opis logora Kula s imenima stražara i nadređenih, iz kojeg izdvajamo:

• Zgrada za zatvorenike bila je na sprat, gdje su bili razdvojeni žene i djeca, a poseban dio zgrade bio je za zatvorenike Srbe. U zgradi je postojala posebna tamnica za maltretiranje zatočenika.
• Objekti zatočenja imali su sanitarni blok, vodu i struju, ali bez grijanja. Mokri čvor mogao se koristiti samo u toku dana, a noću su korištene kible.
• Smatra se da je logor ranije bio predodređen i spreman, a profunkcionisao je 5. maja 1992. godine, kada je zatvorena prva grupa civila iz Gornjeg Kotorca i rubnih dijelova Dobrinje.
• Prvih dana zatvorenicima nije davana hrana, a kasnije su dobijali po dva obroka, koji su se sastojali od jedne kriške hljeba i rijetke čorbe.
• Logor je imao samo prostoriju za ambulantu, u kojoj je radio Boro Trapara, veterinarski tehničar, bez ljekara i drugog medicinskog osoblja.
• Prvi upravnik logora bio je Miodrag Lalović, bivši upravnik Centralnog zatvora Sarajevo. Od kraja 1992. godine Lalović je postavljen za upravnika logora Batkovići kod Bijeljine, a za upravnika Kule postavljen je Soniboj Škiljević, rodom iz Kalinovika, a do rata nastanjen na Mojmilu, prijeratni vaspitač u zatvoru Kula i KP Foča.
• Zamjenici upravnika bili su Đoko Falač i Luka Ljuboja.
• Glavni policajci i vođe smjena bili su Neđo Pandurević i Božo Radović.
• Načelnik policije bio je Rade Pržulj, zloglasni isljednik.
• Policajci i čuvari bili su: Gvozden Šarac, Boro Vuković Vačević, Uroš Trapara zvani Batko Bokser, Boro Krsmanović, Stanko Igić, Joja Tintor, Milan Vasić te izvjesni Branko, Slaviša i Milinković.
• Zatvorenici su ispitivani u zgradi policije, a isljednici su bili Rade Pržulj, Slobodan Avlija, Ilija Sorak i Luka Majstorović. Štampa, radio i televizijski program nisu bili pristupačni, te zatvorenici nisu znali šta se dešava vani.
• Pojedini zatvorenici bili su skrivani od pripadnika Međunarodnog crvenog krsta ili su prije njihovog dolaska odvođeni na radove, gdje ih nisu mogli registrovati.
• Zatvorenicima je bilo uskraćeno međusobno komuniciranje, zabranjivano je gledanje u stranu, održavanje higijene, upotreba toaleta bila je ograničena, zdravstvena zaštita povremena, bio je izražen nedostatak odjeće, naročito u zimskom periodu, a rad na ekonomiji zatvora bio je jedina olakšica za starije zatvorenike.

Video OVDJE.

Fokus.ba