Novinarka britanskog medija The Guardian Saša Uhlová provela je mjesec dana na tajnom zadatku radeći kao radnica na farmi u Njemačkoj. Govoreći o svom iskustvu istaknula je kako je jedna od najgorih stvari bila ta što joj niko nije mogao reći kad će smjena završiti, a bol koju je osjećala u rukama zbog rezanja velikih količina povrća bila je tolika da je planirala moliti svoje da joj pošalju tablete protiv bolova.

Njen nesvakidašnji zadatak počeo je kad je tražila posao na poljskoj internetskoj stranici jer upravo su Poljaci ti koji u velikom broju odlaze raditi u Njemačkoj, piše za The Guardian.

“Odgovorila sam na oglas i iz daljnjih telefonskih poziva saznala sam da ću raditi sedam dana u sedmici, da garantiraju rad od najmanje deset sati dnevno i da ću biti plaćena 6,20 eura (5,27 funti) po satu. Morat ću agenciji platiti naknadu od 200 eura i jednokratni iznos od 105 eura za krevet. Hranu ću kupovati i kuhati sama. Također su mi rekli da ponesem čizme i gumene rukavice”, navela je.

Prvi zadatak je, kako kaže, bio rezanje luka u velikom prostoru za pakiranje, gdje je uz nju radilo oko 30 žena.

“Stajanje na istom mjestu toliko dugo čini sate do pauze za ručak neizdrživo dugima. Čak i odlazak u WC je neugodan jer je jasno rečeno da to ne bismo trebale raditi često”, kaže.

Radnice si ručak kuhaju same, a u razgovoru sa ženama novinarka otkriva detalje života radnica. Jedna od njih zove se Sabina, ima troje djece u Poljskoj, uzevši u obzir da je jedna od kćerki samohrana majka, dok druga ima 12 godina.

“Kad pitam kako se Nela nosi s time što joj je majka tako daleko, Sabina kaže da se već navikla i sada smatra Sabininu sestru, s kojom živi, svojom majkom. Sabinin muž napustio je nju i djecu prije mnogo godina, pa joj je potreban prihod. Ona šalje novac svojoj sestri, kćerki i unuci”, opisuje život jedne od njih.

Upravo će joj ona u kasnijem razgovoru objasniti kako funkcioniraju ugovori radnika. Oni rade određen broj sati, no piše se manja satnica. Zbog toga oni ispunjavaju sve zakonske uvjete, a plaća im se minimalna satnica.

“Ugovor koji potpisujem oko trećeg dana vjerovatno odgovara njemačkom zakonu o radu. No dobivam dva izvještaja o radu. Na jedan zapisujem stvarno odrađene sate, a na drugi, službeni list, potpisujem one koji su zabilježeni: najviše deset sati rada dnevno, šest dana u sedmici. Već sam čula za dvostruko izvještavanje, ali ovdje mi to predstavljaju kao nešto uobičajeno. Niko ne objašnjava što se događa. Prema službenom zapisu, danas bih mogla raditi do 16 sati, a u nedjelju uopće nije bilo rada”, kaže Saša.

Nema fiksnog radnog vremena

Ističe kako joj je jedna od najgorih stvari bila ta što joj niko nije mogao reći kad će smjena završiti, a bol koju je osjećala u rukama zbog rezanja velikih količina povrća bila je tolika da je planirala moliti svoje da joj pošalju tablete protiv bolova. Dodaje kako je čudno to što se ta egzistencija nakon nekog vremena čini normalnom, no smatra kako je to vjerovatno i zbog toga što su svi potpuno iscrpljeni jer, osim što je posao fizički jako zahtjevan, oni su 14 sati dnevno na nogama.

Inspektorat rada postoji i u Njemačkoj, a kako se na farmi ponašaju kad dođu u nenajavljenu posjetu opisala je u svom članku.

“Nedjelja je ujutro i Danka dolazi trčeći reći da će nas posjetiti inspektorat rada. Objašnjava rutinu: kada nas inspektori pitaju koliko sati dnevno radimo, trebamo reći devet ili deset, i najvažnije, da imamo dvije pauze. Danka je kupila novi stolnjak za našu kuhinju kako bi izgledala lijepo za inspekciju. Moramo joj platiti tri eura svaki za to”, navodi i dodaje: “U dvorani za pripremu hrane u ponedjeljak ujutro, vlasnik farme obraća nam se na njemačkom. Ne smijemo napustiti dvoranu i moramo raditi kao da nema stresa. Tako radimo polako, što je čudno. Inspektori, dvojica muškaraca, dolaze oko 10 sati. Gledam ih, ali oni nas ne vide; prolaze pored nas kao da nas nema. Završavamo do 11:50 – radile smo šest sati bez hrane, vode ili cigareta. Većina nas nije otišla na WC cijelo to vrijeme jer ni to nismo smjele raditi”.

Kako je opisala, tamo gotovo svi piju – iz usamljenosti i zato što nemaju ništa drugo za raditi. Mnogi ljudi oko nje nadaju se, kako je istakla, ostvariti svoje snove o kupnji stana, osiguranju starosti, pomaganju svojoj djeci… Njegovi ljudi, ipak, tamo ostanu i zauvijek jer im rad uništava živote kod kuće. Iako provode 14 sati dnevno na poslu i budu radosni što je smjena gotova, postoji i sreća zbog odrađenog broja sati.

“Barem ćemo zaraditi više”, kažu.

Saša je opisala i njen iscrpljujući rad posljednje tri sedmice, kada su zahtjevi postali “pakleni”.

“Uprava kaže da je u supermarketima akcija na salate, zato moramo tako naporno raditi vani na polju kako bismo ubrali što više prije mraka. Priča se da će nas, kad se navečer vratimo s polja, poslati na rad u pakirnicu. Ewelina, koja radi pored mene, kaže da bismo trebale odbiti ići u pakirnicu nakon mraka ako nas pitaju. Ali, naglašava, sve moramo odbiti. ‘Vrlo je važno da budemo ujedinjene’, kaže. Klimam glavom da razumijem i obećavam da neću pokvariti stvar. Zatim se vraćamo na posao u žurbi da obavimo što više prije mraka. Dvanaest sati nakon početka smjene, jedan od šefova pali svjetla na traktoru i mi nastavljamo raditi pod reflektorima, iako smo svi toliko umorni da se saplićemo. S bolnim, natečenim rukama nastavljamo brati salate, stavljajući ih u sanduke i bacajući ih u kamion. Nastavljamo ovako više od sat vremena, i iako neki glasovi govore da jednostavno više ne možemo, svi nastavljamo raditi”, napisala je.

Farmu je napustila nakon mjesec dana te dobila 1.500 eura u gotovini. Kolegice su je srdačno zagrlile i rekle joj da se svakako vrati, prenosi Večernji list BiH.