OD JEDNOG DO DRUGOG ČEKANJA
Kada si dijete misliš da je u životu najteža školska torba i zadaće koje u njoj nosiš, pa jedva čekaš da odrasteš i stasaš barem do srednje škole.
I baš kad si mislio da će ti biti lakše, uviđaš da je torba još teža, iako je nemaš. Zato, jedva čekaš da završiš školu, pa da ti bude lakše i ljepše.
Završio si i srednju, a da se nisi upitao kako je tvojih 18 godina prošlo brzo.
Sada su pred tobom razni planovi, i misliš da će biti lakše, a vidiš da nije. Mijenjao bi svijet, a svijet žilav. Osjećaš da imaš rješenje za svaki problem, ali te niko ne podržava u tvojim nastojanjima da ih riješiš. Usput te muči ljubav. Jedva čekaš da se oženiš/udaš, pa da se uvjeriš da će tada biti lakše.
Već si u braku. Čudiš se nerazumijevanju bračnog druga bez obzira na ljubav i čudiš se problemima koji se množe i usložnjavaju, a uz to, još imaš snage da mijenjaš svijet, Ali si umoran od nespavanja zbog “prvih zuba” svoje djece. Kažeš sebi, bit će lakše kada djeca odrastu. Stići ćeš na sve, a kada ti čestitaju 30-ti rođendan upitaš se kad prije. Živiš u nadi da će vrijeme koje ide ići sporije i da će biti lakše… (Ne razumiješ da tvoj problem nije pada li kiša već imaš li s kim da kisneš. U međuvremenu si se posvađao sa raznim prijateljima, a stekao si nove. Zakletve sa mature više se i ne sjećaš. Svi tvoji drugovi krenuli su davno svojim putevima na kojima nema tebe. I nije im žao. Uostalom kao ni tebi. To se zove rušenje iluzija.)
Eto, i djeca odrasla. Čude ti se da ne razumiješ njihove hirove, ti se čudiš kako to mogu biti hirovi. U njihovim pokretima poznaješ svoje, u svojima poznaješ pokrete svojih roditelja – roditelja koje sada razumiješ više nego onda kada ti je školska torba bila teška. Ponekad ih i obiđeš i misliš da su uvijek tako izgledali, a ne primjećuješ da stare i da imaju preko 60 godina. Odbijaš od sebe mogućnost da će umrijeti iako već na smrtovnicama vidiš čak i svoje vršnjake. Govoriš sebi ima vremena, dok otplatim kredit za kuću, za auto, bit će lakše sve… Sad već ne govoriš riješit ću, već odmorit ću. Već odavno si počeo brinuti brige svoje djece, a za svoje ako bude vremena. Čekaš da sve prođe pa da bude bolje i lakše.
U tom čekanju javljaju ti da su otac ili majka bolesni. Čak ti jave da su umrli. Ne snalaziš se. Primaš to kao vijest, ali ne kao mogućnost. Čekaj, zar zbilja više nema babe, zar zbilja nema mame? Nisi tako planirao. Planirao si da im pokloniš vrijeme, nekada, negdje…. Dok ih spuštaš u mezar, spustio si sa njima sve svoje želje. S tobom će ostati samo kajanje.
Njihova smrt ne zaustavlja život, a ni tebe. Sve teče dalje. Stvarnost te udara nogom u glavu, vrijeme usporava tvoje pokrete, a kiša života gasi tvoje vatre. Ne samo da ih gasi, već zbog vlage koju ostavlja, teško se mogu upaliti nove.
Od velike kuće za koju si mislio da će ti pružiti utjehu, odmor i spas, ti se povlačiš, sve više, u mutvak koji si sebi napravio uz kuću, 3 sa 3, otupio si na povremene nervoze bračnog druga i okoline. Dočekuješ ih kao redovnost, bez uzbuđenja, barem ne onog koje te nekad tjeralo iz kuće ili u kuću, gledaš u plafon i jedva čekaš unuke da dođu… Da im istreseš sve one zagrljaje koje nisi stigao svojoj djeci dok si mijenjao svijet i očekivao da jednom bude bolje. Nešto ti govori, ali taj jezik ne razumiješ: dok si riješio 100 problema, rodio se sto i prvi.
Stariš, to je očigledno i tebi. Šerbe ti gorko, a život sladak. Od svih htijenja i želja ti bi sada da živiš samo još koji dan. Gledaš svoj život u retrovizoru. Vidiš sebe malog sa krvavim koljenima, sa žuljavim rukama, sjećaš se svih problema i sada im se smiješ. Kako su to bili veliki problemi tada, a kako su beznačajni sada… Sada kad još samo treba umrijeti.
Umro si. Tvoja stvarnost nije naša, a naša više nije tvoja.
Čuda gle, svijet kao voda teče i dalje. Ništa nije zastalo zato što si ti umro. Prvih dana svi te žale, poslije sedam, četrdeset, pola godine… vijest o tvojoj smrti sad je samo čuđenje “zar je već tako brzo prošlo?”
Na tvome mezaru ponikla je davno trava, tvoje bašluke sapire kiša, na tvoj mezar ne dolaze ni tvoja djeca, ni tvoja unučad. Bliži si im na fotografijama. U njihovim kućama. Tvoju su prodali. U njoj sada žive i množe se drugi ljudi. Da ustaneš i da vidiš od zora bi umro ponovo.
Godine su prošle. Nema niko da ti kaže da ne postoji lakše i ljepše vrijeme od onog koje upravo prolazi. Ali tebi to ionako ne vrijedi. Odavno si samo truhle kosti u mezaru nad kojim su se skoro povaljali bašluci. Na kojima piše da si u zemlji duže nego što si bio na njoj.
A kada dođe Dan suda i proživljenja i kad ustaneš pred Onog Koji te stvorio, i upita te koliko si živio i u šta si život potrošio, ti ćeš reći, posve tužno, gledajući preda se a držeći se nadom kao rukom za njegovu milost:
“Živio sam dan ili dio dana. Potrošio ga u nadi da će vrijeme koje ide biti lakše i bolje.”
(Autor teksta Edin ef. Memić)
