Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je tokom današnjeg obraćanja u Zagrebu novinarima govorio, između ostalog, i o agresiji Rusije na Ukrajinu.
Ovaj put je uporedio je ustaški poklič “Za dom spremni” i onim koji koriste u Kijevu, “Slava Ukrajini”, ustvrdivši kako nema razlike. Vjerovatno će se ovaj Milanovićev nastup svidjeti Rusima, koji su ga nerijetko citirali u svojim medijima u pozitivnom kontekstu tokom invazije na Ukrajinu.
– Mučim se kao Isus da stavimo pokliče poput ZDS-a sa strane. Ako nisi shvatio, ne mogu te preodgajati. No, između “Za dom spremni” i “Slava Ukrajini” nema razlike. To je poklič najradikalnijih šovinista zapadne Ukrajine koji su radili s nacistima i pobili hiljade Jevreja, Poljaka…
To ne želim slušati u Hrvatskoj. To što su se neki lideri navukli na to, ne zanima me. Neka izmisle drugačiji pozdrav. Neka maknu i Rusiju i Ukrajinu. Kijev je daleko, Moskva još dalje – izjavio je Milanović, prenose hrvatski mediji.
Nivo nuklearnog rizika drastično je porastao zbog destruktivne politike Zapada i može sa sobom da nosi opasnost od direktnog vojnog sukoba nuklearnih sila, saopštila je portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Opasnost od nukleranog sukoba, uništenje svijeta kakvog poznajemo u nuklearnom ratu, prijetnja je za čovječanstvo još od prvih detonacija atomskih bombi koje su ekplodirale u Hirošimi i Nagasakiju.
Polarizacija svijeta, na one koji su uz Rusiju (Sovjetski savez) i one koji su uz SAD, od kraja Drugog svjetskog rata zapravo nikad nije prestala. Borba Amerikanaca i Rusa za globalnu prevlast rezultirala je utrkom u naoružavanju i razvijanju različitih vrsta nuklearnih bombi, srećom osim onih u Japanu niti jedna nije, osim kada su testiranja u pitanju, eksplodirala, piše N1.
Nuklerne sile svoje bombe najčešće koriste kao prijetnju i svi se nadamo da neće doći do trenutka da neko pritisne crveno dugme.
Ipak, od 1947. godine koja se smatra početkom Hladnog rata, pa sve do danas svijet je nekoliko puta bio na ivici uništenja. Jedna od najvećih kriza bila je početkom 60. godina.
Kubanska kriza
Kubanska raketna kriza dogodila se u oktobru 1962. godine i predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka Hladnog rata. Kriza je svijet dovela na rub nuklearnog sukoba. Kriza je počela kada su američki izviđački avioni otkrili sovjetske balističke rakete na Kubi, samo 90 milja od obale Floride. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy odgovorio je uspostavljanjem pomorske blokade oko Kube kako bi spriječio dolazak dodatnih sovjetskih vojnih materijala. Nakon intenzivnih pregovora i javnih kao i tajnih komunikacija između Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova, postignut je dogovor: Sovjeti će povući svoje rakete iz Kube, a SAD će javno obećati da neće napasti Kubu. Dodatno, SAD je tajno pristao povući svoje rakete iz Turske, što je takođe bila bitna komponenta sporazuma koja je pomogla u deeskalaciji krize. To da je Kennedy pristao povući svoje projektile iz Turske saznalo se godinama kasnije. Potezi američkog predsjednika koji je na nagovor svog brata odlučio da ne bombarduje Kubu pokazali su se kao ključni.
Reuters
Indijsko-pakistanska kriza
Nakon Kubanske raketne krize, jedna od značajnih nuklearnih kriza tokom Hladnog rata bila je Indijsko-pakistanska kriza 1971. godine. Ova kriza nije bila direktno vezana za konfrontaciju između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, ali je predstavljala regionalni sukob sa potencijalnim nuklearnim implikacijama, posebno nakon što su i Indija i Pakistan kasnije razvili nuklearno oružje.
Rat Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom
Međutim, ako se gledaju krize direktno povezane sa SAD i Sovjetskim Savezom, onda je značajan i tzv. Jomkipurski ili Ramazanski rat iz 1973. godine, kada su Sjedinjene Države stavile svoje nuklearne snage u stanje povišene pripravnosti kao odgovor na sovjetsku prijetnju da će intervenisati vojno u ratu između Izraela i koalicije arapskih država predvođenih Egiptom i Sirijom. Ovo je pokazalo da su globalne nuklearne sile i dalje bile spremne na upotrebu ili prijetnju upotrebom nuklearnog oružja u kontekstu međunarodnih sukoba. Sirija je godinama kasnije iako je nije pogodila nuklearna bomba potpuno razorena zemlja.
U noći 15. oktobra izraelske oklopne jedinice, kojima je zapovedao Arijel Šaron, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluostrvu i ušle duboko u teritoriju koji su držali Egipćani. Došli su do Sueckog kanala i prešli ga. Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, pa su 21. oktobra okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim snagama je time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena sa mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluostrvu. U takvoj situaciji je američki državni sekretar Kisindžer otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre.
No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu (Egipatski predsjednik) obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje vazdušno-desantne jedinice. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Vašingtonu nije primljeno sa odobravanjem. Nikson je u telefonskom razgovoru pokušavao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istovremeno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Jomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon završetka Kubanske krize.
Kako je tehničar Stanislav Petrov spasio svijet?
Jedan od najdramatičnijih incidenata hladnog rata, koji je mogao dovesti do nuklearne katastrofe, dogodio se 26. septembra 1983. godine, kada je sovjetski vojni tehničar Stanislav Petrov bio dežuran u nuklearnom kontrolnom centru. Te noći, sovjetski sistem ranog upozorenja, poznat kao OKO, pogrešno je detektovao lansiranje američkih interkontinentalnih balističkih raketa prema Sovjetskom Savezu. Umjesto da automatski izvjesti svoje nadređene o detekciji, što bi moglo dovesti do uzvratnog nuklearnog udara, Petrov je procijenio situaciju kao lažni alarm.
Petrov je smatrao da je mala vjerovatnoća da bi SAD pokrenule napad sa samo nekoliko raketa i da bi napad bio masovniji. Odlučio je da pričeka dodatne potvrde o napadu, koje nikada nisu došle. Njegova procjena je bila tačna – “napad” je bio uzrokovan tehničkom greškom u sovjetskom satelitskom sistemu, koji je sunčevu refleksiju na oblacima pogrešno interpretirao kao lansiranje raketa. Petrovova smirenost i sposobnost da preispita tehnologiju spriječili su potencijalnu nuklearnu katastrofu između dvije supersile.
Uprkos prevenciji potencijalne nuklearne katastrofe, odbijajući da obavesti svoje pretpostavljene o upozorenjima računarskog sistema, pukovnik Petrov je prekršio svoja naređenja i vojni protokol. Kasnije su ga ispitivali nadređeni o njegovim akcijama tokom događaja, što je dovelo do toga da ga više nisu smatrali pouzdanim vojnim oficirom. Sovjetska vojska nije kaznila Petrova za njegove akcije, ali ga nije ni nagradila niti mu dala odlikovanja. Njegova akcija je otkrila nesavršenosti sovjetskog vojnog sistema, što je prikazalo njegove pretpostavljene u lošem svjetlu. Dobio je negativnu ocjenu za loše urađen pisani zadatak i njegova jednom obećavajuća vojna karijera stigla je do kraja. Prekomandovan je na manje povjerljiv posao, a potom i penzionisan. Petrov je do kraja života živio u priličnom siromaštvu.
Tog 25. januara 1995. godine, ruski radarski sistemi detektovali su lansiranje rakete iz pravca Norveške, koje je bilo usmjereno ka Rusiji. Raketa je bila zapravo istraživačka raketa, lansirana u svrhu naučnih istraživanja visokih atmosferskih slojeva, koja je nosila opremu za proučavanje sjeverne svjetlosti. Raketa je lansirana sa otoka Andøya u Norveškoj, a ruski sistem ranog upozorenja je pogrešno interpretirao njenu putanju kao mogući nuklearni napad.
Zabrinutost je nastala zbog toga što su Rusi smatrali da bi takva raketa mogla biti korištena za opremanje radara sa elektromagnetskim impulsom, što bi moglo biti uvod u nuklearni napad. Predsjednik Boris Jeljcin je aktivirao svoj “nuklearni kofer”, a ruski nuklearni snage su bile stavljenje u stanje pripravnosti.
U Regionalnom sudu u Salzburgu u četvrtak, 25. aprila, osuđen je državljanin Austrije (30), za kojeg se navodi da je balkanskih korijena, a koji je godinama radio za narkobosa iz Bosne i Hercegovine.
Austrijski mediji navode da je on bio posrednik u većem narko lancu, te je navodno tokom posljednjih godina prodao oko 80 kilograma droge.
Ovaj osuđeni je jedini pripadnik ovog narko klana koji je odmah po hapšenju priznao sve što mu se stavlja na teret, dok su ostali krivicu priznali tek na sudu.
Riječ je o mladiću koji se bavio elektronikom, ali koji je vremenom izgubio posao jer se odao narkoticima. Baš zbog ovisnosti počeo je da radi za bh. narkobosa.
Mediji prenose da je riječ o kriminalnoj organizaciji koja je razotkrivena u policijskoj akciji Operacija Ahil. Kako prenosi Krone, radi se o bandi koja je iz Slovenije u Austriju prokrijumčarila stotine kilograma droge. Šef ovog zloglasnog klana je državljanin BiH koji je u martu mjesecu osuđen na deset godina zatvora.
Njegov diler, koji je danas osuđen, za ovu kriminalnu organizaciju je radio od početka 2019. do maja 2023. godine, a ulična vrijednost droge koju je preprodao iznosila je između 500.000 i 800.000 eura, pišu Nezavisne.
SRPSKI plaćenik Aleksandar Jokić, koji se borio na ruskoj strani u Ukrajini, snimio je videoporuku upućenu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Požalio se kako nema rusko državljanstvo, zbog čega bi mogao biti protjeran u svoju matičnu zemlju, piše Lenta.ru.
Ako bude protjeran u Srbiju, prijeti mu 25 godina zatvora jer je sudjelovao u ratu u stranoj državi. Jokić je naveo da je zbog svojih ratnih zasluga dobio niz odlikovanja, uključujući medalju za oslobođenje Mariupolja. Tvrdi da je bio i ranjen.
Kazao je kako je postrojba u kojoj se borio rasformirana i da su druge jedinice odbile potpisati ugovor s njim. Poručio je da bi želio ostati u Rusiji i nastaviti braniti ruske interese u zoni “specijalne vojne operacije”.
Aleksandar Jokič, který odjel do takzvané "DNR" bojovat za "ruský svět", může být deportován do rodného Srbska, kde čelí obvinění z trestného činu žoldáctví.
Jokič odcestoval do Doněcka již v roce 2021 a připojil se k jednotce Kaskáda. Ta bude v těchto dnech rozpuštěna a… pic.twitter.com/bVZqVSiRHV
Zastupnik iz Državne dume Aleksandar Hinštajn obećao je da će se pronaći rješenje. “Kolege iz ministarstva unutarnjih poslova već rade na rješavanju problema. Srbinu će se izdati privremeni azil. Situacija je malo složenija jer on nije sklopio ugovore s ministarstvom obrane, već s dobrovoljačkim formacijama Donjecke Narodne Republike (DNR)”, kazao je.
Dodao je da je već stupio u kontakt sa šefom DNR-a Denisom Pušilinom i da će uskoro predsjedniku poslati peticiju da Jokiću dodijeli rusko državljanstvo. Potvrdio je da je Rusija u četiri navrata odbila dodijeliti državljanstvo Jokiću, piše Index.hr.
Početkom siječnja predsjednik Vladimir Putin potpisao je dekret o dodjeli ruskog državljanstva strancima koji su potpisali ugovor o služenju u ruskim oružanim snagama i članovima njihovih obitelji.
