Svijet / Zanimljivosti

Ovo mi se nije svidjelo u Njemačkoj: ‘Samo neka traže radnike. Što se mene tiče – malo morgen’

Published

prije 2 godine

22. Augusta 2022.

Bella

NJEMAČKA je zemlja koja je omogućila dobro plaćeni rad stotinama tisuća ljudi s naših prostora. I moj dojam sveukupno je pozitivan – Nijemci u mom kraju su srdačni, poslodavci su korektni, uvjeti života spadaju u sam svjetski vrh.

Piše: Željko Porobija

Ali ima i stvari koje će vas nervirati. Pretpostavljam da svatko od nas tko je ovdje malo duže ima takav popis, a ovo je moje iskustvo.

Prespora administracija

Znam da su u našoj mitologiji Nijemci uvijek brzi i pedantni. Tako je to u industriji, ali administracija im je možda i gora nego kod nas. Izgubite vozačku dozvolu – novu ćete dobiti za tri mjeseca. Kako ćete voziti u međuvremenu? To je vaša briga, ne njihova.

Treba vam neka obična potvrda o zdravstvenom osiguranju – nakon što ispunite neki bezvezni formular i pošaljete ga, prvo će vam poslati potvrdu da su primili vaše dokumente. I onda ćete opet čekati mjesecima običnu potvrdu (što je najgore, istu proceduru prolazim svake godine – i njih nije briga što je stvar odavno formalno riješena, čak im i piše da su to već izdali).

Slabost administracije jest posljedica njihove štednje na državnom novcu, i to je u određenoj mjeri razumljivo, ali su malo pretjerali sa štednjom.

“Sigurna” vožnja

Nijemci uglavnom kupuju jače automobile, s minimalno 150 konja pod haubom. Imaju dobre ceste posvuda, ograničenja su 100 na sat. I onda s takvim mrcinama po tim cestama voze 70-80 na sat. A po gradovima se sve češće s tim Tiguanima i Kadjarima vucaraju s po 30 na sat.

Jer im je netko u autoškoli prodao foru da je to sigurna vožnja. Stvaranje dugih kolona zbog nečijeg nepotrebnog opreza oni smatraju vrhuncem prometne kulture.

I da se onda barem drže toga. Teglimo se mi nedavno za jednim takvim ziherašem, kolona se već razvukla, pa nam se još pali crveno na valjda jedinom semaforu u krugu od 15 kilometara. A naš junak sigurne vožnje blaženo prolazi dalje i ostavlja nas da čekamo zeleno.

(Ne)kultura glasnog prigovaranja

Ako bilo što radite nepravilno, netko će vas sigurno opomenuti. I to glasno i neuljudno. Vodim za ruku staru i onemoćalu klijenticu u trgovinu, pazim da ne padne i zaboravim staviti masku. “Masku gore!!!” viče na mene trgovac. Na takve ćete stvari naletjeti praktički svaki dan.

Kao da ih nitko nije naučio da se nešto može reći i normalnim, blagim tonom. U Engleskoj bi vam u ovakvim okolnostima netko samo polušaljivo dobacio “Hey, mate!” i mimikom vam pokazao da stavite masku (ne pričam napamet, živio sam tamo).

U Hrvatskoj sam godinama bio s biciklom na cesti – i valjda jednom doživio da mi netko nešto trubi i viče na mene. U Njemačkoj sam samo par mjeseci biciklirao cestama i odavno prestao brojati koliko puta su se derali na mene kroz prozor vozila.

Usput, najbolji odnos prema biciklistima na cesti vidio sam u Sloveniji. Nijemce bi tamo trebalo slati na ljetnu školu prometne kulture.

Elektro-ludilo

Neki naš susjed parkira svoj električni auto kod željezničkog kolodvora. I onda iz gepeka uzme električni romobil i njime se doveze do vlaka.

U redu, primjer je malo ekstreman, ali ćete i sami vidjeti da je većina bicikala na stazama pogonjena strujom. Jer je to u nečijoj glavi shvaćeno kao nešto jako ekološki svjesno, iako su time uglavnom zamijenili bicikle, a ne motocikle. Provozaju se nekih 20-30 kilometara i misle da je to vrlo zdravo.

Cjenovno teško da ćete naići išta ispod 3-4 tisuće eura, za taj novac mogli biste nabaviti “normalni” bicikl na profi-razini.

A da ne spominjem silesiju električnih romobila po gradskim ulicama, strah me njih i dok pješačim i dok vozim auto. I oni zuje brzinom koju biste mogli bez problema postići običnim (i pet puta jeftinijim) romobilom.

Ekološka mitologija

Zapravo je to samo dio one ekološke mitologije koja Njemačku trese već desetljećima. Nije problem što su Nijemci uložili više od svih drugih na svijetu u obnovljive izvore energije, nego što su pogasili gotovo sve nuklearke, iz straha da im se u zemlji bez posebno trusnih područja – i bez opasnih tsunamija – ne dogodi Fukushima.

Time su povećali ionako visoke cijene struje i sebe sudbinski povezali s ruskim plinom (koji je nekome valjda ekološkije rješenje od nuklearki). Zato svi strepimo za grijanje i struju ove zime.

Njemačka je valjda prva zemlja u svijetu u kojoj su Zeleni došli do jačeg utjecaja na vlast. Zadnji parlamentarni izbori samo su odlučivali o tome hoće li Zeleni (i liberali) doći na vlast u koaliciji s CDU-om ili SPD-om. Tako se nastavlja skupa bajka da će vjetrenjače i solarni paneli donijeti svu energiju potrebnu industriji i kućanstvima.

U Njemačkoj je ostalo još samo nekoliko nuklearki i u kontekstu sadašnje energetske krize (zapravo, energetske katastrofe koja nam svima prijeti) raspravljalo se i o tome da se njima produži rok planiranog zatvaranja.

Po svemu sudeći, ništa od toga. Kao bezvezna utjeha dopušten je rad termoelektranama. Jer je u nekoj mitologiji čak i ugljen bolja opcija od “opasnih” nuklearki.

Cajt-firme

I dok je izvorna ideja rada preko agencije bila da se nalaze radnici za neke kratkoročne poslove, dosta njemačkih poslodavaca takav rad koristi kao opciju da radnika plate manje i da ga mogu otpustiti bez ikakvih procedura (samo vam kažu da ne dođete sutra).

Isti ti poslodavci nemoćno šire ruke što im vlada ne dovede barem još milijun Hrvata, Bugara, Ukrajinaca, može i Sirijaca, pa da im onda ovi crnče za minimalac i sa zebnjom čekaju dan kad će dobiti otkaz, piše Index.hr.

Ovih dana vidim oglas da jedna ugledna lokalna firma sad traži i izravno radnike, ne više preko cajt-firme. Nude bolju plaću i sigurnije radno mjesto. Sasvim druga pjesma od one kad sam prije tri godine kod njih tražio posao.

Samo neka traže radnike. Što se mene tiče – malo morgen.

Foto: Ilustracija

Povezane teme:Njemačka posao

Ostavi komentar

You must be logged in to post a comment Login

Svijet / Zanimljivosti

Škola kod Zagreba: Domar pritvoren zbog seksualnog zlostavljanja djece, optužena i direktorica

Published

prije 1 dan

24. Novembra 2024.

admin

“Policijski službenici Policijske uprave zagrebačke proveli su kriminalističko istraživanje nad 29-godišnjim zaposlenikom odgojno obrazovne ustanove, zbog sumnje u počinjenje ukupno tri krivična djela iz domene krivičnog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, te nad 48-godišnjakinjom, odgovornom osobom u istoj ustanovi, zbog sumnje u počinjenje krivično djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta i drugih ranjivih grupa ili postupanje protivno pravilima struke”, objavila je zagrebačka Policijska uprava.

“Po dovršenom kriminalističkom istraživanju, policijski službenici su osumnjičene u zakonskom roku predali pritvorskom nadzorniku, dok je posebni izvještaj dostavljeno nadležnom državnom tužilaštvu”, dodaje se u priopćenju objavljenom na internetskim stranicama PUZ-a.

Riječ je o domaru i direktorici škole. Domar je osumnjičen da je djevojčice pozivao u WC, pipkao, slao im fotografije svog spolnog organa i mamio da šalju gole fotografije, javlja Nova TV.

“Dijete je na parkingu izjavilo da ju je radnik škole seksualno uznemiravao u dva navrata i pipkao po spolnom organu. Uveo ju je prvi put u WC za osobe s invaliditetom gdje ju je pitao – hoćeš imati odnos sa mnom, na vulgaran način. Ona se uspjela izvući van iz te situacije, a drugi put ju je odveo u kabinet, tu joj je gurnuo ruku u gaćice”, ispričao je otac jedne djevojčice za Novu TV.

“Kćerka mi je poslije u razgovoru rekla da ju je tražio da slika svoje poprsje i da mu pošalje, da slika međunožje, da se slika cijela gola, da mu pošalje slike i da snimi video gdje ona sama sebe zadovoljava i da je on njoj slao slike svog spolnog organa. Dijete je jako u stresu, ne želi više ići u školu, ne želi imati kontakt ni s kim, potištena je, ne jede ništa”, nastavio je otac djevojčice.

Roditelji još jedne djevojčice kažu kako ju je mamio i pratio.

“Tokom devetog mjeseca su krenule poruke – šta radiš, kako si, možemo li se naći, hoćemo ići izlaziti van… A onda su bile također i golišave fotografije u boksericama od dotičnog. U školi ju je pipao za ruke, ona se morala istrgnuti, počela ga je izbjegavati”, rekli su roditelji druge djevojčice.

Djeca su se bojala i sramila išta reći. Na kraju su ipak na nagovor jedne djevojčice, koja nije bila žrtva, koja je samo htjela pomoći svojim prijateljicama, odlučili otići direktorici i sve prijaviti. Roditelji kažu da im direktorica nije pomogla, nego je sve pokušala zataškati.

“Pismeno su morali napisati neku izjavu šta se tačno dogodilo, da opišu cijeli slučaj sa svojim potpisom, škola kao takva nije kontaktirala roditelje. Znamo da je radnicima jasno iskomunicirala da se o tom slučaju dalje ne govori, da se roditelji ne zovu”, rekli su roditelji djevojčice.

Osim domara, pritvorena je i direktorica škole zbog sumnje da nije zaštitila djecu.

Klix

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

prije 5 dana

20. Novembra 2024.

Serhatlija

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

prije 7 dana

18. Novembra 2024.

Serhatlija

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić