NJEMAČKA je zemlja koja je omogućila dobro plaćeni rad stotinama tisuća ljudi s naših prostora. I moj dojam sveukupno je pozitivan – Nijemci u mom kraju su srdačni, poslodavci su korektni, uvjeti života spadaju u sam svjetski vrh.

Piše: Željko Porobija

Ali ima i stvari koje će vas nervirati. Pretpostavljam da svatko od nas tko je ovdje malo duže ima takav popis, a ovo je moje iskustvo.

Prespora administracija

Znam da su u našoj mitologiji Nijemci uvijek brzi i pedantni. Tako je to u industriji, ali administracija im je možda i gora nego kod nas. Izgubite vozačku dozvolu – novu ćete dobiti za tri mjeseca. Kako ćete voziti u međuvremenu? To je vaša briga, ne njihova.

Treba vam neka obična potvrda o zdravstvenom osiguranju – nakon što ispunite neki bezvezni formular i pošaljete ga, prvo će vam poslati potvrdu da su primili vaše dokumente. I onda ćete opet čekati mjesecima običnu potvrdu (što je najgore, istu proceduru prolazim svake godine – i njih nije briga što je stvar odavno formalno riješena, čak im i piše da su to već izdali).

Slabost administracije jest posljedica njihove štednje na državnom novcu, i to je u određenoj mjeri razumljivo, ali su malo pretjerali sa štednjom.

“Sigurna” vožnja

Nijemci uglavnom kupuju jače automobile, s minimalno 150 konja pod haubom. Imaju dobre ceste posvuda, ograničenja su 100 na sat. I onda s takvim mrcinama po tim cestama voze 70-80 na sat. A po gradovima se sve češće s tim Tiguanima i Kadjarima vucaraju s po 30 na sat.

Jer im je netko u autoškoli prodao foru da je to sigurna vožnja. Stvaranje dugih kolona zbog nečijeg nepotrebnog opreza oni smatraju vrhuncem prometne kulture.

I da se onda barem drže toga. Teglimo se mi nedavno za jednim takvim ziherašem, kolona se već razvukla, pa nam se još pali crveno na valjda jedinom semaforu u krugu od 15 kilometara. A naš junak sigurne vožnje blaženo prolazi dalje i ostavlja nas da čekamo zeleno.

(Ne)kultura glasnog prigovaranja

Ako bilo što radite nepravilno, netko će vas sigurno opomenuti. I to glasno i neuljudno. Vodim za ruku staru i onemoćalu klijenticu u trgovinu, pazim da ne padne i zaboravim staviti masku. “Masku gore!!!” viče na mene trgovac. Na takve ćete stvari naletjeti praktički svaki dan.

Kao da ih nitko nije naučio da se nešto može reći i normalnim, blagim tonom. U Engleskoj bi vam u ovakvim okolnostima netko samo polušaljivo dobacio “Hey, mate!” i mimikom vam pokazao da stavite masku (ne pričam napamet, živio sam tamo).

U Hrvatskoj sam godinama bio s biciklom na cesti – i valjda jednom doživio da mi netko nešto trubi i viče na mene. U Njemačkoj sam samo par mjeseci biciklirao cestama i odavno prestao brojati koliko puta su se derali na mene kroz prozor vozila.

Usput, najbolji odnos prema biciklistima na cesti vidio sam u Sloveniji. Nijemce bi tamo trebalo slati na ljetnu školu prometne kulture.

Elektro-ludilo

Neki naš susjed parkira svoj električni auto kod željezničkog kolodvora. I onda iz gepeka uzme električni romobil i njime se doveze do vlaka.

U redu, primjer je malo ekstreman, ali ćete i sami vidjeti da je većina bicikala na stazama pogonjena strujom. Jer je to u nečijoj glavi shvaćeno kao nešto jako ekološki svjesno, iako su time uglavnom zamijenili bicikle, a ne motocikle. Provozaju se nekih 20-30 kilometara i misle da je to vrlo zdravo.

Cjenovno teško da ćete naići išta ispod 3-4 tisuće eura, za taj novac mogli biste nabaviti “normalni” bicikl na profi-razini.

A da ne spominjem silesiju električnih romobila po gradskim ulicama, strah me njih i dok pješačim i dok vozim auto. I oni zuje brzinom koju biste mogli bez problema postići običnim (i pet puta jeftinijim) romobilom.

Ekološka mitologija

Zapravo je to samo dio one ekološke mitologije koja Njemačku trese već desetljećima. Nije problem što su Nijemci uložili više od svih drugih na svijetu u obnovljive izvore energije, nego što su pogasili gotovo sve nuklearke, iz straha da im se u zemlji bez posebno trusnih područja – i bez opasnih tsunamija – ne dogodi Fukushima.

Time su povećali ionako visoke cijene struje i sebe sudbinski povezali s ruskim plinom (koji je nekome valjda ekološkije rješenje od nuklearki). Zato svi strepimo za grijanje i struju ove zime.

Njemačka je valjda prva zemlja u svijetu u kojoj su Zeleni došli do jačeg utjecaja na vlast. Zadnji parlamentarni izbori samo su odlučivali o tome hoće li Zeleni (i liberali) doći na vlast u koaliciji s CDU-om ili SPD-om. Tako se nastavlja skupa bajka da će vjetrenjače i solarni paneli donijeti svu energiju potrebnu industriji i kućanstvima.

U Njemačkoj je ostalo još samo nekoliko nuklearki i u kontekstu sadašnje energetske krize (zapravo, energetske katastrofe koja nam svima prijeti) raspravljalo se i o tome da se njima produži rok planiranog zatvaranja.

Po svemu sudeći, ništa od toga. Kao bezvezna utjeha dopušten je rad termoelektranama. Jer je u nekoj mitologiji čak i ugljen bolja opcija od “opasnih” nuklearki.

Cajt-firme

I dok je izvorna ideja rada preko agencije bila da se nalaze radnici za neke kratkoročne poslove, dosta njemačkih poslodavaca takav rad koristi kao opciju da radnika plate manje i da ga mogu otpustiti bez ikakvih procedura (samo vam kažu da ne dođete sutra).

Isti ti poslodavci nemoćno šire ruke što im vlada ne dovede barem još milijun Hrvata, Bugara, Ukrajinaca, može i Sirijaca, pa da im onda ovi crnče za minimalac i sa zebnjom čekaju dan kad će dobiti otkaz, piše Index.hr.

Ovih dana vidim oglas da jedna ugledna lokalna firma sad traži i izravno radnike, ne više preko cajt-firme. Nude bolju plaću i sigurnije radno mjesto. Sasvim druga pjesma od one kad sam prije tri godine kod njih tražio posao.

Samo neka traže radnike. Što se mene tiče – malo morgen.

Foto: Ilustracija