U Sanskom Mostu, kočijaštvo je tradicija koju čuvaju Velid Omić sa Bojančića i Amir Okčić sa Demiševa, koji su poznati po vožnji fijakera.

Omić, najstariji kočijaš u ovom gradu, zajedno sa sinom Amirem, koji uspješno preuzima porodični posao, nudi atraktivne vožnje za svadbe, rođendane i druge specijalne prilike.

Amir, najmlađi kočijaš, pokazuje izuzetnu posvećenost i spremnost da nastavi tradiciju, što zaslužuje svaku pohvalu.

Evresa Velić iz Bužima prošla je kroz težak period svog života. Sa samo 18 godina, zbog ozbiljne bolesti, težila je svega 35 kilograma i izgledala poput desetogodišnjeg djeteta. Njeno zdravstveno stanje bilo je kritično, a ljekari su bili zabrinuti za njenu budućnost.

Međutim, uz pomoć dobrih ljudi, porodične podrške i medicinskog tretmana, Evresa je uspjela pobijediti bolest i značajno popraviti svoje zdravlje.

Danas, samo godinu dana kasnije, izgled i vitalnost Evrese su neprepoznatljivi. Njeno zdravlje je znatno bolje, a ona sada uživa u životu sa osmijehom na licu.

Pogledajte kako danas izgleda Evresa Velić u videu ispod i saznajte više o njenoj inspirativnoj borbi!

Reuf Brko iz Bosanske Krupe je čovjek s izuzetno teškom životnom pričom koji je doživio ono što nijedan čovjek ne bi trebao. On je za „Avaz“ ispričao kako je izgubio cijelu porodicu, kobne subote, 13. decembra 1980. godine, u ranim jutarnjim satima, kada je voz iz Bosanske Krupe naletio na teretni iz Bosanske Otoke u 5 sati i 20 minuta.

Došlo je do strahovitog sudara u naselju Podvran nadomak Bosanske Krupe, gdje su izginuli skoro svi putnici. U vozu se nalazilo 27 putnika, od kojih su poginula 23.

– Evo, prošle su 44 godine od te strašne nesreće, a tuga i bol čovjeka nikako ne napuštaju. Teško mi je o tome čak i pričati, jer tog dana ja sam izgubio sve što sam imao i volio. U samo jednom trenutku ostao sam bez kompletne svoje porodice. Svi su izginuli: moja supruga Mevluda, sedmogodišnja kćerka Pamela i četverogodišnji sin Anes. S njima je bila i mala Anida, kćerka moje svastike koja je imala dvanaest godina – s velikim bolom kazao je Brko.

On je tog dana radio kao otpravnik vozova u Željezničkoj stanici „Grmuša“.

– Kada sam čuo za nesreću, pojurio sam pješice u Krupu, bila je jaka zima, visok snijeg. Žurio sam i gajio nadu. Bio sam kao van sebe. Kad sam stigao, imao sam šta vidjeti. Među krhotinama voza i tijelima, bila je moja familija – prisjetio se kroz suze.

Posljednje riječi Reuf je jedva izgovorio. Glas mu je iznenada promukao, kao da ga nešto guši. Zastade, a oči mu se navlažiše suzama – teškim muškim suzama kakve se kod čovjeka mogu vidjeti samo onda kad mu je posebno teško, preteško.

– Sve je sudbina, od nje se ne može pobjeći. Moju familiju je čekala njihova sudbina. Svjestan sam toga. Ja nikog od mrtvih ne mogu vratiti. Mogu samo moliti dragog Boga da ih uvede u lijepi Džennet. Prihvatam Božiju odredbu, ali bol za familijom nosim četrdeset i tri godine. Znam da ova bol nikad neće prestati i da će, kad dođe suđeni čas, otići sa mnom u kabur – kazao je Brko.

Dodao je da samo on, kao i oni koji su izgubili svoju evlad, znaju kako je to. Kako kaže, čovjek može da ima puno rodbine, prijatelja, braće, sestara, ali dijete ne može niko zamijeniti.

– Rana za djecom je rana koja stalno boli i koja probada. Svaki dan sam na mezarju, odem i sjedim po čitav dan, onda dođem kući i patim od tuge – ispričao je Reuf Brko sa suzama u očima.

Ako tuga ima ime, onda se ona zove Reuf Brko.

Nakon toliko godina Reuf je stekao porodicu i kćerku Anelu. Rodila se 1987. godine, ali je nakon kraće bolesti, 9. maja 2023. godine, preminula u 37. godini.