Petnaest dana nakon pada Srebrenice, jedinice Vojske RS-a pod Mladićevim vodstvom nastavile su svoj zločinački put prema Žepi.
Komandant odbrane Žepe zarobljen je 27. jula 1995, kada je išao na pregovore sa ratnim zločincem kako bi ženama, starcima, djeci, bolesnim i ranjenim osigurao izlazak iz enklave Žepa koja je trebala biti zaštićena zona UN-a. Zarobljen je u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, a zajedno s njim na prevaru su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe.
– Ja sam dužan pregovarati sa zločincima sve dok ijedno dijete u Žepi može biti spašeno – posljednje su Avdine riječi pred odlazak na pregovore s kojih se nikada nije vratio.
Palića je zarobio pomoćnik načelnika za bezbjednost i obavještajni rad Generalštaba VRS-a Zdravko Tolimir i doveo na komandno mjesto kod zločinca Mladića.
Na posljednjem snimku, vidi se kako se rukuju Tolimir i Palić, a komandant odbrane Žepe mu kaže:
– Ja sam taj Avdo kojeg tražite.
Petnaest dana Palić je proveo u Rogatici, gdje ga je ispitivao još jedan ratni zločinac osuđen u Hagu, načelnik bezbjednosti Generalštaba Ljubomir Beara, a nakon toga prebačen je u garnizonski vojni zatvor Vanekov mlin u Bijeljini.
Gdje je tačno ubijen Avdo Palić, nije poznato. Prema nalazima obdukcije zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava, ali nisu bili identificirani do augusta 2009. godine.
Ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
U haškoj presudi generalu Vojske RS-a Zdravku Tolimiru, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, kao zločin genocida okvalifikovano je i ubistvo pukovnika Palića, te članova Ratnog predsjedništva Žepe Mehmeda Hajrića i Amira Imamovića, nakon evakuacije bošnjačkog stanovništva iz Žepe.
Avdo Palić rođen je u mjestu Krivača kod Žepe. Za vrijeme studija u Sarajevu je upoznao svoju suprugu Esmu. Prije rata oboje su živjeli u Vlasenici gdje je Avdo bio zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za Bajram 1992. godine Avdo i Esma su otputovali u Žepu u posjetu rodbini.
Tada počinje i agresija na BiH i tada su se odlučili vjenčati. Avdo ostaje u Žepi i organizuje otpor agresoru i tri i po godine hrabri branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju.
Supruga Avde Palića, Esma bila je svjedok u Haškom tribunalu na suđenju sedmerici oficira vojske i policije bosanskih Srba, optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi u julu 1995. godine.
– Ja živim život koji mi je odredio Mladić, a ne koji sam ja birala. Mladić je odabrao da nas protjera, Mladić je zarobio moga muža, Mladić je učinio da ja sa 28 godina ostanem sa dvoje djece. To je život koji nije moj izbor.
Ovim riječima je Esma Palić opisala kakve su posljedice na nju ostavili nestanak supruga i događaji koje je preživjela prije i tokom “deportacije iz Žepe” u julu 1995, prenijela je agencija Sense.
Nakon što su 12. jula saznali za pad Srebrenice, stanovništvo Žepe je bilo veoma uznemireno strahujući da će ih zadesiti ista sudbina. Nekoliko dana kasnije, opisala je svjedokinja, obratio im se preko “nekakvog razglasa čovjek koji se predstavio kao Ratko Mladić, čije je riječi svjedokinja citirala. “Narode Žepe, govori vam Ratko Mladić. U Žepi ne možete ostati. Uzmite bijele zastave i krenite prema Brezovoj ravni gdje vas čekaju autobusi koji će vas odvesti na teritoriju pod kontrolom Alije Izetbegovića. Nemojte slušati ludog Avdu. Vi ste njegovi taoci. On će vas odvesti u smrt”.
Žitelji Žepe su, rekla je svjedokinja, ipak poslušali njenog supruga koji je “smatrao da se treba braniti jer će, ako se predaju, sigurno doživjeti sudbinu Srebrenice”. Esma Palić se sa majkom sestrom i svoje dvije kćerke od kojih je mlađa imala samo četiri mjeseca, sklonila u obližnje selo Štitkov Do, a slijedilo ih je još oko 2.500 žitelja Žepe.
Esma i Avdo Palić vidjeli su se posljednji put 24. jula 1995. godine kada je stanovništvo Žepe “na ponižavajući i okrutan način deportovano” iz enklave.
– Avdo je želio da spasi narod, ali je istovremeno osjećao da je žrtva i da mu se neće oprostiti uloga koju je imao – svjedočila je Esma Palić.
Rastali su se nadomak Kladnja odakle su “žene, djeca i starci” nastavili pješice i nakon pet sati stigli do teritorije pod kontrolom Armije RBiH. Esma Palić je 27. jula 1995. saznala da je njeg suprug “uhapšen”.
