Sve što je Allah, dž.š., stvorio ima svoj početak i svoj kraj, samo je On, Uzvišen i Slavljen neka je, oduvijek i zauvijek.

Stvorio je čovjeka u najljepšem liku i obliku, udahnuo dušu u njega, halifom-namjesnikom na zemlji ga postavio i svakom čovjeku vrijeme i dužinu njegovog boravka na ovom svijetu odredio: Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. (An-Nahl, 70.)

Nekim osobama  Allah, dž.š., podari dug život i oni duboku starost dožive, pa osjete sve blagodati ali i nedaće i teškoće koje to čovjekovo doba nosi i donosi. Starost je i blagodat i iskušenje kako za čovjeka koji duboku starost doživi tako i za one u njegovoj blizini, za njegovu porodicu, bračnog druga, sinove, kćeri, ali i za sve one koji imaju dodira i koji dođu u kontakt sa starim osobama.

Koliko razmišljamo o starosti koju medicina određuje kao „normalan fiziološki proces u kojem nastupa opće opadanje bioloških sposobnosti organizama“? Koliko razmišljamo i da li se pripremamo za našu eventualnu starost?

Koliko razmišljamo o problemima koje starost donosi, odnosno, kako se danas ophodimo prema starim osobama iz našeg najbližeg okruženja ili pak onim koje sretnemo na ulici, u autobusu ili tramvaju?

Neke od nas ova pitanja zaokupljaju u većoj, neke u manjoj mjeri, dok ima i onih koji se ne opterećuju takvim razmišljanjima i koji se uopće ne obaziru na ovu populaciju, makar se radilo i radi o njihovim roditeljima koje su dužni izdržavati, brinuti se za njih, paziti ih i njegovati.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., od ashaba je zahtijevao da čak i učenje u namazu skrate ukoliko su stare osobe dio džemata: „Ako neko od vas predvodi namaz (imami ljudima u namazu), neka bude umjeren, neka im olakša, ako među njima ima slabih, bolesnih i starih. A kad klanja sam, neka odulji koliko hoće“. (Tirmizi)
Kako bi mladi znali izraziti i pokazati poštovanje prema starijima potrebno je na takvoj vrsti edukacije poraditi dok su još sasvim mali, potrebno im je preko osnovne komunikacije muslimana, preko selama, usaditi osjećaj poštovanja prema starijima, a što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naglasio u hadisu: „Mlađi će nazvati selam starijem, prolaznik onome koji sjedi, dok će manja skupina nazvati selam većoj skupini“. (Buhari)
U našim krajevima pristojno i lijepo ophođenje mlađih članova porodice prema starijima, posebno od strane djece, uvijek je bilo isticano kao velika radost i olakšanje djedovima i nanama jer vrijeme provedeno sa unučadima za njih je najveća sreća i radost. I Muhammed, s.a.v.s., je svojim postupcima želio pokazati ashabima, r.a., kako će se ophoditi prema starijima. Tirmizi bilježi od Enesa b. Malika, r.a., da je rekao: „Došao je neki starac koji je htio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s.. Pošto ljudi oklijevaše da mu naprave mjesto, Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: ‘Ne pripada nama onaj koji nema samilosti prema našim mlađima i poštovanja prema našim starijima’“. (Tirmizi)

Trend marginalizacije prava starih osoba

U ophođenju prema starijima posebno poštovanje i pažnju trebamo iskazati prema našim roditeljima koji duboku starost dožive.

U sredini u kojoj živimo, u našoj državi kao i u susjednim državama, pa i u svijetu općenito, osjetan je nedostatak poštovanja prema starim osobama ali i manjak poštovanja starih roditelja od strane njihove djece.

Dok današnje društvo, demokratsko društvo nudi mnoge mogućnosti i nova rješenja za brojne probleme i osigurava pravdu, jednakost i ravnopravnost svih ljudi bez obzira na vjeru, spol, starosnu dob, i u kojem se pojedinci bore i zalažu za prava prostitutki i za legalizaciju istospolnih brakova pa čak i za prava životinja-pasa lutalica, dotle se, u isto vrijeme, stare osobe obespravljuju, marginaliziraju, ostavljaju bez zaštite, brige, pomoći, pažnje, njege i ljubavi.

Nedostatak rješenja za ovu populaciju sve je vidljiviji i sve prisutniji pogotovo zbog činjenice da se i naša država polahko pridružuje onim  državama koje nose epitet „država staraca“. Sve je više napuštenih i usamljenih staraca i starica, nerijetko nemoćnih i bolesnih, pa i gladnih i žednih. Najteža kategorija su oni koji su ostavljeni od svojih sinova i kćeri jer oni neće i ne žele da se opterećuju problemima svojih starih i iznemoglih roditelja.

U nešto boljoj situaciji su oni koji nisu ostavljeni od svoje djece ali su ipak uskraćeni „rahatluka pod stare dane“ zbog loše finansijske situacije u kojoj se nalaze njihovi sinovi i kćeri koji nisu u prilici da udovolje potrebama svojih starih i bolesnih roditelja jer nerijetko nemaju novca ni za njihove lijekove.

Čini se da je mali broj sretnika, starih, staraca i starica, djedova i nana, koji „bezbrižno“ provode svoje posljednje ovodunjalučke dane jer se o njima u punom kapacitetu brinu njihova djeca, bilo da žive u zajedničkim porodicama bilo da su se pobrinuli i osigurali im, u njihovoj kući, adekvatnu njegu i pomoć druge osobe u situaciji kad su spriječeni, zbog poslova i obaveza, da se posvete hizmetu svojim roditeljima.

I u posebnu kategoriju spadaju stare osobe koje su smještene u klasične staračke domove ili u one novijeg datuma, domove „kvalitetnog starenja“ – koji osim njege i brige svojim štićenicima nude osmišljene programe u kojima se stare osobe, na razne načine mogu iskazati, osjetiti ispunjeno i kvalitetno provoditi svoje staračke dane. Neke od ovih osoba ne posjećuju njihova djeca, dok druge njihovi sinovi i kćeri redovno posjećuju i odvode na vikende u svoje porodice.

Djecu koja su „smjestila“ roditelje u staračke domove generalno se proziva da su napusitili svoje roditelje iako vrlo često to nije slučaj, iako su dakle, pojedini sinovi i kćeri pokušali na taj način obezbijediti cjelodnevnu pažnju, njegu i brigu za svoje roditelje jer sami to nisu u mogućnosti zbog svojih poslovnih obaveza.

Ovdje će nam se naravno nametnuti ključno pitanje, šta je nama rješenje, na koji način ćemo mi, s obzirom na naše, nerijetko cjelodnevne, obaveze i objektivne mogućnosti, zbrinuti naše roditelje? Koji način njege, brige i pažnje ćemo im pružiti i obezbijediti?

Svako od nas treba pronaći modus kako će svoju obavezu prema starim roditeljima na najbolji mogući način izvršiti i tako bar pokušati djelimice vratiti im „dug“ za njihovu njegu i pažnju, trud i napor koji su uložili dok su nas odgajali.

Allah, dž.š., time nas obavezuje: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klānjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod  tebe starost dožive ne reci im ni: »Uh!« – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: »Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kada sam bio dijete njegovali!« (Al-Isrā’, 23-24.)
Naš odnos prema roditeljima jeste i biće refleksija našeg odnosa prema starijim općenito.

Ako smo brižni i pažljivi prema svojim starim roditeljima i ako tome i našu djecu podučimo, onda nama a ni našoj djeci neće pričinjavati poteškoću da prema starim osobama budu susretljivi, prijatni i učtivi, te da im nekim lijepim gestama ili sitnim uslugama pokažu da ih poštuju, tako što će ih toplo pozdraviti, pomoći ponijeti namirnice ili im napraviti mjesto u tramvaju.

Podstrek i podsticaj da na ove i slične načine izrazimo pažnju i poštovanje prema starima može i treba da nam budu riječi Muhammeda, s.a.v.s., koji je, u namjeri da ukaže na vezu, uzročno-posljedičnu vezu između ponašanja mladih prema starijima i onog što oni mogu očekivati da će ih zadesiti u starosti shodno svojim postupcima iz mladosti, jednom prilikom kazao: „Svakom mladiću koji iskaže poštovanje prema starijoj osobi zbog njezinih godina, Allah će dodijeliti onoga koji će njemu iskazati poštovanje u starosti.“ (Tirmizi)

Autor: Mensur Malkić

islam.ba