Lajan al-Baz glasno jeca u bolovima kad popusti djelovanje analgetika koje prima nakon što su joj amputirane noge, posljedica jednog od izraelskih napada na Gazu.

“Ne želim lažne noge”, rekla 13-godišnja Palestinka novinarima AFP-a u bolnici u Han Junisu, u južnom dijelu Pojasa Gaze, gdje je nabavka proteza ionako gotovo nemoguća.

Osiromašenom palestinskom teritoriju, godinama pod izraelskom blokadom, a sad i pod opsadom, ozbiljno nedostaje hrane, vode i goriva, a medicinske potrepštine su rijetke.

Svaki put kad Lajan otvori oči, vidi svoje zamotane batrljke.

“Želim da mi vrate noge natrag, oni to mogu”, kaže u očaju iz svog bolničkog kreveta.

Njena majka Lamija al-Baz (47) kaže da je Lajan ranjena prošle sedmice u napadu na kvart Al-Karara u Han Junisu, u sklopu izraelskog neumoljivog vojnog odgovora na krvave napade Hamasa 7. oktobra u kojima je ubijeno više od 1.400 Izraelaca, većinom civila.

Prema palestinskojm ministarstvu zdravstva koje vodi Hamas, gotovo 9.500 ljudi je ubijeno u Gazi od izbijanja rata, uključujući najmanje 3.900 djece.

Četvero od njih bili su Lajanini rođaci, ubijeni u udaru koji je 13-godišnjakinju koštao nogu, kaže njena majka.

Lamija je rekla da su dvije njene kćerke, Ihlas i Hitam te dvoje unučadi, uključujući novorođenče, ubijeni kada je u izraelskom napadu pogođena porodična kuća.

“Tijela su im bila u raznesena”, kaže Lamija, koja je morala identificirati svoje kćerke u mrtvačnici. “Identificirala sam Hitam po naušnicama, a Ihlas po nožnim prstima.”

Lajan, lica i ruku prošaranih povredama, pita: “Kako ću se vratiti u školu kad moji prijatelji mogu hodati, a ja ne mogu?”

Majka je pokušava umiriti: “Bit ću uz tebe. Sve će biti u redu. Još uvijek imaš budućnost pred sobom.”

Na bolničkom odjelu za opekotine u susjednim krevetima leže sestre, Lama i Sara al-Aga, stare 14 i 15 godina.

Ondje se liječe nakon napada 12. oktobra u kojem su ubijeni Sarina sestra blizanka Sama i dvije godine mlađi brat Jaja.

Šavovi i ožiljci od opeklina vidljivi su na Laminoj poluobrijanoj glavi i čelu.

“Kad su me prebacili ovamo, zamolila sam sestre da mi pomognu da sjednem i tada otkrila da mi je noga amputirana”, prisjeća se 14-godišnjakinja.

“Mnogo me boljelo, ali zahvalna sam Bogu što sam još živa”.

Lama nema namjeru dopustiti da joj invalidnost odredi budućnost.

“Dobit ću umjetnu nogu i nastaviti studij kako bih mogla ostvariti san da postanem doktorica”, kaže.

Direktor bolnice Nahed Abu Taema objašnjava da zbog golemog broja žrtava i sve manjih resursa ljekarima često ne preostaje ništa drugo nego amputirati udove kako bi spriječili komplikacije opasne po život.

“Moramo birati između spašavanja života pacijentu ili izlaganja riziku dok mu pokušavamo spasiti povrijeđenu nogu”, rekao je.

U zelenom nogometnom dresu Ahmad Abu Šahmah (14) hoda pomoću štaka uz ruševine zgrade u Han Junisu i prolazi dvorištem gdje je igrao nogomet.

Zgrada je uništena u udaru u kojem je ubijeno šest njegovih rođaka i teta.

“Kad sam se probudio (nakon operacije), pitao sam brata ‘gdje mi je noga?‘”, prisjeća se.

“Lagao mi je i rekao da je ovdje, samo je ne mogu osjetiti zbog anestetika”.

Istinu je saznao idući dan.

“Puno sam plakao. Prvo o čemu sam razmišljao bilo je da više neću moći hodati ni igrati nogomet. Upisao sam nogometnu akademiju sedmicu prije rata.”

Abu Šahmah navija za Barcelonu, a njegovi rođaci okorjeli su navijači Real Madrida.

Jedan od njih, Farid Abu Šahmah, kaže: “Kad mogao vratiti vrijeme i vratiti Ahmadu nogu, odustao bih od Reala i postao navijač Barcelone poput njega”.