Tako, primjera radi, radnik čija je neto plaća 1.500 KM, mjesečno po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje izdvaja 301,93 KM. Godišnje je to 3.623,16 maraka, za 30 godina rada 108.694,80 KM, a za 40 godina 144.926,40 KM.

I po ugovoru o djelu se odbija doprinos

Napomenimo i to da i poslodavci dodatno izdvajaju četiri posto na bruto iznos plaće svakog radnika, što je oko 96,62 KM mjesečno.

 

Prošle godine je naplaćeno ukupno 1.741.821.764 KM doprinosa za zdravstveno osiguranje, podaci su koje je Faktor početkom godine dobio iz Porezne uprave FBiH.

To je za 196.818.358 maraka više nego u prethodnoj 2021. kada je po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje na području većeg bh. entiteta naplaćeno 1.545.003.406 maraka.

Izdvajanja rastu, ali stanjem u zdrastvu na području Federacije BiH niko nije zadovoljan, ni pacijenti, ali ni ljekari. Ne postoji put pacijenta, uvjeti liječenja nisu dobri, nedostaju lijekovi vrlo važni za terapiju najtežih bolesnika, na veliki broj pregleda čeka se mjesecima…

Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja (ZZOR), u FBiH na listama čekanja za terapije i određene medicinske usluge je 1.700 pacijenata, najviše onkoloških. I tako mjesecima!

Iz udruženja oboljelih nazivaju ih “listama smrti”, jer mnogi, kako kažu, ne dočekaju lijek.

Ako uzmemo u obzir koliko jedan radnik za 30 godina staža, po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje izdvoji, pitanje koje je neizbježno je – gdje odlazi taj novac, odnosno – kako smo se našli u situaciji da nam najteži pacijenti mjesecima čekaju na terapiju i medicinsku uslugu?

– Svakom uposleniku koji radi po ugovoru o djelu, mjesečno se na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje odbija određena suma novca, iako znamo da oni ne mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu. I to je jedna od nelogičnosti u našem sistemu, jer pitanje je onda gdje i taj novac završava – kaže Enida Glušac, predsjednica Udruženja osoba oboljelih i liječenih od tumora dojke “Renesansa”.

 

Novka Agić, bivša direktorica Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, kaže “kako bi dobro bilo da se stredstva koja izdvajaju radnici, akumuliraju na jednom mjestu, a onda, kada su nam potrebna, odemo po njih. Međutim, kako kaže, to nije tako, pa navodi:

– Kad pogledate koliko jedan uposlenik, tokom svog radnog vijeka, izdvoji za zdravstveno osiguranje, vidite da to nisu mala sredstva. Međutim, ako sve to bolje analizirate, doći ćete do podatka da je veći broj onih koji nisu uplaćivali doprinose. Stalno možemo u medijima čitati o firmama koje duguju silne milione KM po osnovu doprinosa, i to je na jednoj strani. Na drugoj strani, imamo skupe operativne zahvate. Mi kad smo tek počeli oboljelu djecu slati u inostranstvo na operacije, jedna je koštala više od milion KM. Također, biološke terapije, one na godišnjem nivou koštaju više od 200.000 ili 300.000 maraka – pojašnjava Agić i dodaje kako se nakon svega nameće pitanje – odakle osigurati razliku u novcu ako bismo sve vezali za jednog pacijenta.

– Naš sistem zdravstvenog osiguranja bazira se na solidarnosti, a da bi se tražila sredstva van sistema osiguranja, unutar njega mora postojati dobar princip, ravnomjerna raspodjela kroz stopu, kroz solidarnost između kantona, a s druge strane dodatnim sredstvima, porezima od onih koji utječu na zdravlje kao što su duhan, alkohol, nafta. Kako bi se riješio problem moje mišljenje je da se ovome treba pristupiti sistemski unutar cijelog sistema zdravstvenog osiguranja, a potom i unutar cijelog sektora. Dalje, trebalo bi odrediti prioritete, izračunati kolika su neophodna sredstva, vidjeti na koji način ih osigurati, a potom dati prednost najugroženijim kategorijama. Kažem to jer uvijek postoje oni koji mogu i oni koji ne mogu čekati na liječenje, a prije svega kroz povećanje stope unutar sistema osiguranja. Naravno, uz ono što sve zemlje primjenjuju, a to je da se dio, jedna KM, od prodatog pakla cigareta ili jednog piva, usmjeri za zdravstveno osiguranje. Pomoglo bi i oslobađanje skupih lijekova od PDV-a jer je i to nepotreban novac koji se zaleđuje. Ne bi to bila mala sredstva, a to je lako uradito. Jasno mi je da ne može sve odmah, ali to je realan pristup koji bi riješio finansiranje liječenja pacijenata – navodi Agić.

Zdravi trebaju pomoći bolesnima

Osvrnula se i na nejednake mogućnosti finansiranja liječenja pacijenata od kantona do kantona, ali i o viškovima sredstava u nekim zavodima zdravstvenog osiguranja, poput onog u KS, koji je u suficitu oko 136 miliona KM, dok, primjera radi, drugim kantonalnim zavodima fali novca.

Agić kaže kako je to bio jedan od razloga i osnivanja Fonda solidarnosti 2002. godine upravo da bi se ublažile razlike između kantona.

– Razlike u momentu uspostavljanja Fonda solidarnosti su bile ogromne, a cilj je bio da svi pacijenti, bez obzira iz kojeg kantona dolazili, imaju isti tretman. Nažalost, u startu stopa koja je predviđena, bila je mala. Ja sam sa tadašnjim federalnim ministrom zdravstva Rusmirom Mesihovićem, obilaskom svih kantona, uspjela da tu stopu povećamo. Tada smo uspjeli obezbijediti Pravilnik za liječenje u zdravstvu koji je također bio sporan. Od momenta uspostavljanja sistema zdravstvenog osiguranja on se bazirao na solidarnosti, što znači da oni koji su zdravi treba da pomognu onima koji su bolesni. Kad to kažem ne mislim samo između samih osiguranika, nego bi se cijelo društvo trebalo tako ponašati – ističe Agić.

Kaže kako ne bi smjelo biti viškova sredstava ni u jednom fondu i zavodu u zdravstvu.

– To su sredstva koja trebaju biti na raspolaganju pacijentima – smatra Agić.

Na kraju, rješavanje listi čekanja bivša direktorica Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH vidi u povećanju stope izdvajanja za potrebe liječenja, što bi značilo izmjenu Zakona o zdravstvenom osiguranje FBiH, ili da sami kantonalni zavodi preuzmu, odnosno izdvoje dodatna sredstva za pacijente svaki na svom području.