Dok još čekaju da za ubistva od prije 30 godina odgovaraju direktni počinioci, preživjeli se prisjećaju posljednjih trenutaka sa svojim muževima, sinovima, očevima i braćom.

Magbula Mešanović gledala je sa stepenica porodične kuće u Biljanima muža Hajrudina i sina Admira kako se spremaju i izlaze, dok ih ispred čekaju trojica vojnika. Ne sjeća se šta je Hajrudin, učitelj u lokalnoj školi, obukao, jer se brzo spremio i izašao, ali se dobro sjeća svakog trenutka spremanja sina Admira.

On je tada, kao student Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, došao porodičnoj kući na čija vrata su, poput desetina drugih u Biljanima, 10. jula 1992. godine pokucala po tri vojnika.

– Ado mi je rekao: “Daj mi, mama, moje kanađanke”, jer je kontao da će na Manjaču, pa da ima dobru obuću. Bio je tako lijep, imao divne plavo-sive oči – prisjeća se Magbula koja ga je posmatrala sa stepenica.

– I samo je pogledao u mene. Taj njegov pogled čovjek nikada ne može izbrisati. Samo su izašli – opisuje Magbula posljednji susret sa sinom i suprugom.

Nakon što su muškarci odvedeni, prema njenom sjećanju, krenula je pucnjava.

Muškarci su, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugolasviju (MJKS), odvedeni prema mjesnoj školi, u čijem dvorištu se dešavaju prva ubistva i gdje se dovedeni kratko zadržavaju i popisuju, zatim izvode ili odvoze u autobusima i ubijaju.

Do sredine ljeta 1992. godine stanovnici Biljana već su doživljavali upade srpske vojske i paravojnih formacija sedmicama prije, ali se napad 10. jula pretvorio u jedan od najmasovnijih zločina u Bosni i Hercegovini na početku rata.

Stanovnici Biljana se u novoj emisiji – TV Justice – Birn prisjećaju posljednjih susreta sa najmilijima i traganjem za njima nakon završetka rata.

Sjećanje i na najmanj detalj na suprugovom džemperu

Omer Dervišević imao je 28 godina kada je odveden iz svoje kuće i ubijen, a prema saznanjima koje ima njegova supruga, Besima Dervišević, prvi je izveden iz škole u Biljanima.

– Po izjavi jedne žene koja je bila u školi, moj muž je prvi izveden. Znači prvi je tu i ubijen. Bio je sportaš, karatista, zato su ga prvog i izveli iz škole – kaže Besima koja je 1992. imala 23 godine i dvoje djece.

Njen suprug je ekshumiran u grobnici Lanište 1, a kako priča, uz njega su pronađeni njegovi dokumenti – lična karta i zlatni prsten, ali nije bilo radnih cipela u kojima je odveden tog dana, kao ni Besimine teksas jakne koju je obukao.

– Vjerujte da se i onog najmanjeg detalja sjećam na njegovom džemperu. Tad smo ga zadnji put vidjeli živog – kaže Dervišević.

A prema njenim riječima, muškarcima je rečeno da odu na njivu Jezerine i, nakon nekog vremena, s prozora su posmatrali kako ih – sa rukama podignutim iza glave – srpski vojnici provode kroz Biljane.

Najmlađa žrtva četveromjesečna beba

Munevera Zukanović je prije rata u Biljanima živjela sa suprugom i četvero djece, a bila je među ženama kojima je, također, bilo naređeno da se sa muškarcima upute prema mjesnoj školi.

Vojske je, kako kaže, bilo svugdje, i vidjela ih je kako izbijaju vrata na susjednim kućama.

– Dovode nas jedne po jedne tu – žene i djecu, a muškarce u školu i u dom. Mi smo bili od pola šest ujutro do pola 12. Tu smo ga djeca i ja vidjeli i više nismo. Poslali su nas kući da njih ubijaju – kaže Munevera koja je supruga identifikovala nakon što je ekshumiran u Crvenoj zemlji.

Stanovnici Biljana pričaju da su njihove najmilije odvodile njihove komšije, iako su čuli da je ispred škole bilo vojnika koji nisu sa tog područja.

– To su sve naše komšije, ovdje iz Biljana. Možda je bilo neke strane vojske, ali ja znam ko je lupao na vrata – naši ljudi. Ne mogu reći da sam vidjela sve, ali tih, možda deset vojnika što sam vidjela, to su naši iz naših sela, komšije bile – priča Amira Džaferagić.

Sekretaru Mjesne zajednice Biljani, Raifu Hodžiću, 10. jula 1992. odveden je i ubijen otac, koji je 80 posto bio slijep, dok je on uspio pobjeći u šumu kada je vojska krenula da provaljuje u kuće, odakle je gledao kako svo stanovništvo skupljaju na jedno mjesto.

– U Biljanima je u periodu maj – juli 1992. godine ubijeno tačno 258 civila. Od tog broja, 248 muškaraca, 10 žena i sedam maloljetnih osoba. Najviše je stradalo iz jedne porodice – rahmetli Džaferagić Mehmeda – sedam – kaže Raif.

Najmlađa žrtva u Biljanima bila je četveromjesečna beba Amila Džaferagić, koja je iz jame u Laništu ekshumirana posljednjeg dana, jer su se istražioci bojali da njeno sićušno tijelo nisu uklonili sa otpadom, pogotovo kada je nađena bebina cucla.

Amila, njen četverogodišnji brat i majka, bili su među 188 tijela ekshumiranih na lokaciji Lanište 1, koji su ubijeni u napadu srpske vojske i policije na Biljane 10. jula 1992. godine.

Samo jedna osuđujuća presuda

Magbula se nakon rata vratila iz inostranstva gdje je izbjegla, a njeni sin Admir i suprug Hajrudin su ekshumirani iz Crvene zemlje, jedne od prvih masovnih grobnica koja su pronađene neposredno po oslobađanu teritorije općine Ključ.

– Moj Ado je bio identifikovan. Imao je uz sebe studentsku iskaznicu za GRAS, ključ od studentske sobe, ali moj muž nije – priča ona i navodi da je kasnije nađena masovna grobnica Lanište 1 i da je svakodnevno išla na identifikaciju ne bi li ga prepoznala po nečemu, ali bezuspješno.

Tek je kasnije, uz pomoć jednog policajca, uspjela identifikovati supruga Hajrudina, nakon što su se podudarili podaci koje je dala sa obrascima koje su ispunjavali istražioci.

Za zločine u Biljanima do sada nije osuđen niti jedan direktni počinilac ubistava, dok je Sud Bosne i Hercegovine zbog ovog zločina osudio samo Marka Samardžiju, bivšeg komandira Treće čete Saničkog bataljona u 17. lakoj pješadijskoj brigadi na sedam godina zatvora.

Boško Lukić i Marko Adamović su, u drugom predmetu, oslobođeni optužbi za Biljane, iako su osuđeni na 12, odnosno 20 godina zatvora za druge zločine počinjenje u Ključu 1992. godine.

Porodice stradalih ne kriju ogorčenje sporim radom pravosuđa i samo jednom osuđujućom presudom te izostankom presuda za direktne počinioce ubistava.

Raif kaže kako su se članovi porodica ubijenih maksimalno trudili i vjerovali institucijama i da će tužilaštva preuzeti odgovornost, ali da je – 30 godina nakon počinjenja zločina – osuđen samo jedan čovjek.

Besima kaže da je puno počinilaca ostalo neosuđenih.

– Za mene ili onaj ko je pucao ili onaj ko je podržavao, ili onaj koji je znao ili onaj koji je naredio – svi trebaju pred sud da im se sudi. Mi jednostavno više nemamo povjerenja – rekla je Munevera.

Za nju su “Biljani – Srebrenica u malom”.