Mladić je, kako je istakao, istupio u javnost sa svojom pričom jer misli da gosti treba da čuju i drugu stranu, “onu o kojoj se ne priča i onu koja se ne vidi na licima umornih, ali vrijednih radnika”.

Večernji list prenosi ispovijest mladića koji je radio kao sezonac u Medulinu, jednom od poznatijih turističkih mjesta u Istri. U maju je, kaže, dobio posao kao konobar.

„Prema telefonskom razgovoru, na kojem sam i dogovorio posao, trebalo je sve biti u najboljem redu: plaćen stan, radno vrijeme od 9 sati na dan, jedan dan nedeljno slobodan, prijava, plata 1000 eura na račun, napojnice su moje. Gazda se u tom prvom razgovoru činio kao korektan poslodavac, sa mnogo iskustva u turizmu i razumevanja za radnike“, počinje svoju ispovijest.

Naravno, u sljedećem trenutku prelazi na prvo neprijatno suočavanje: „Smješten sam u stan s još tri radnika iz Makedonije. Jedna soba u kojoj se i kuha i spava i improvizovano kupatilo bez vrata. Iako se međusobno nismo poznavali brzo smo našli zajednički jezik. Ali, stan je bio prljav, mašina za veš i tuš bili su neispravni, a u kuhinji smo imali samo kuhalo za vodu bez ijedne čaše, pribora za jelo ili lonca. Gazda nam je kratko rekao da tražimo previše i neka napolju pijemo kafu i jedemo, a tuš ima na plaži!“

Cimeri sezonci su bili iznenađeni takvim tretmanom, ali ipak su odlučili da se nekako snađu. “Dobro, ionako smo došli da radimo”, zaključili su. Vrlo brzo počinje druga noćna mora, baš na poslu.

“Radili smo smjene od 12 sati na dan, bez dana odmora, a napojnice je uzimao gazda. Svoj ugovor o radu dobio sam tek nakon mjesec dana, a na njemu je pisao minimalan iznos. Rekao sam gazdi da se nismo tako dogovorili, a njegov je odgovor bio da su mu troškovi preveliki i da ću razliku od minimalne plate do dogovorenih 1.000 eura dobiti na ruke”, navodi mladić.

I baš kad su mislili da stvari ne mogu biti gore, početkom juna “stupaju na snagu nova poslovna pravila”, koja će posebno biti interesantna turistima.

“Prvo, POS aparat (za plaćanje karticama) se skriva i koristi samo ako gost baš nikako ne može da plati gotovinom. Ne moram ni spominjati koliko je to neugodnosti izazivalo, jer su svuda po baru bile oznake da se prihvata plaćanje karticama. Neprijatnosti smo obično doživljavali s strancima, koji su bili većina naših gostiju, oni su po navici željeli da plate karticom. Drugo, računi se izdaju samo ako neko baš insistira, a sav promet iz novčanika se nekoliko puta na dan predaje gazdinom rođaku koji se predstavljao kao bodigard, a zapravo mu je posao kontrola radnika. Kako su gosti često očekivali račun tako smo ih mi radnici i izdavali. Gazda nam je zbog toga zaprijetio da će nam skidati od plate jer ne radimo po njegovim pravilima”.

Svakodnevne gužve donosile su veliki dnevni promet.

“U našim novčanicima na dan se skupilo oko 15-25000 kuna, a u kasi je fiskalizirano jedva 1000-2000 kuna. Naime, fiskalizirale su se samo naplate karticama. Ponekad bi se, ‘da se zavara poreska’, fiskaliziralo 300-500 kn računa za gotovinu”, priča mladić.

Tu je sve, kako kaže, postajalo previše i sezonci su počeli da razmišljaju o tome da nađu novi posao.

“Jedan od cimera iz Makedonije dao je otkaz jer ni nakon mjesec dana nije vidio ni radnu dozvolu niti ugovor. Dobio je tek pola plate na ruke. Pokupio je stvari i otišao isti dan. Nakon toga mi ostali morali smo da nadoknadimo njegove sate, pa nismo imali ni 5 minuta pauze tokom smjene”.

Vremenom je upoznao i druge radnike iz ostalih kafića i radnji i shvatio da je to ustaljena praksa, a da je kod nekih bilo čak i gore – neki su radili i više od 12 sati dnevno, bez dana odmora, bez prijave i s povremenim isplatama na ruke.

“Niko od stranih radnika nije vidio svoju radnu dozvolu niti ugovor. Nisu imali nikakvu sigurnost, a iz agencije koja ih je dovela u Hrvatsku tvrdili su da nema problema jer izrada dozvole traje mesecima. Ljudi su vjerovali u to!”

Priča i kako mu prvo nije bilo jasno kako je moguće  da se tako nešto dešava na jednoj od hit turističkih destinacija, a da nema nikakvih kazni. No, ubrzo mu je postalo jasno.

“Svaki put kada je dolazila carinska ili finansijska ili radna inspekcija, moj gazda je, baš kao i sve ostale gazde na šetalištu, nekoliko sati prije znao ko dolazi i kada. Tada su neprijavljeni radnici bili na prinudnom odmoru, izdavali su se svi računi, a ilegalne kopije svjetskih brendova skrivali su se u privatnim automobilima”.

Kada je konačno dao otkaz gazda iz Medulina dao mu je samo dio plate, kako bi ga kaznio, jer “ko je on da odlazi usred sezone”. Svoju je priču htio da ispriča javnosti, ali se navodno obratio i svim nadležnim institucijama i nada se da će biti preduzete odgovarajuće mjere.