Sirijska izbjeglica Sami Barkal, koji je tajno snimao kako hrvatski graničari tuku njegove saputnike, će dovesti hrvatske vlasti pred Evropski sud za ljudska prava u prvom pravnom izazovu protiv prakse “pushbackova”, tj. nasilnog vraćanja u Bosnu i Hercegovinu, piše Guardian.

“Nisam mogao zaboraviti to iskustvo na granici. Napravio sam taj video jer sam želio da ljudi shvate šta nam se dešava i kako se igraju sa našim životima kao da ništa ne vrijede. Šta još možemo učiniti da to prestane? Tako da zaista imam nade u sud. Da li zaista želimo granice sa zidovima, nasiljem i odbacivanjem? Ili želimo da pronađemo humaniji način?” kaže Sami Barkal.

Barkal je napustio Kobane u Siriji 2014. godine kada je ISIS počeo da bombarduje kurdska sela. Imao je 13 godina.

“Otišao sam sa majkom i bratom u Tursku. Vratili su se nakon nekog vremena, ali nisam mogao da se vratim jer sam se bojao da ću biti primoran da služim vojsku. Kada je moja porodica otišla, tada je za mene zaista počeo život. Morao sam sam da učim o životu”, ispričao je on.

Barkal je našao posao u Turskoj, radeći od 2 do 20 sati na berbi i pakovanju povrća. Kada je shvatio da tako ne može da nastavi, a sumnjajući da neće naći posao pod humanijim uslovima rada u Turskoj, odlučio je da se pridruži stotinama azilanata koji svakodnevno šetaju snježnim stazama balkanske rute, pokušavajući da stignu do centralne Evrope.

Kako navodi Guardian, granična policija u Hrvatskoj mnoge migrante zaustavlja i pretresa, “a neke opljačkaju i nasilno gurnu nazad u Bosnu i Hercegovinu, gdje su hiljade tražitelja azila zaglavljene na niskim temperaturama”.

Ističe se da ovakva “pushback” prakta predstavlja kršenje međunarodnog prava, koje kaže da tražitelji azila moraju imati priliku da podnesu zahtjev za azil nakon što se nađu unutar granica zemlje.

“Situacija je bila katastrofalna. Nije bilo nikakve podrške i na kraju smo spavali u blatnjavom polju. Imao sam šator, ali mnogi drugi su morali da improvizuju sa vrećama za smeće. Za hranu i tuširanje oslanjali smo se na volontere i lokalno stanovništvo. Morao sam da odem odatle”, prisjetio se Barkal.

U novembru 2018. Barkal je odlučio da pokuša preći granicu iz Bosne u Hrvatsku sa grupom tražitelja azila iz sjeverne Afrike. Budući da je najmlađi u grupi, odrasli su mu predložili da ostane u slučaju da ih zaustavi hrvatska policija. Odjednom je začuo krikove. Skriven iza žbunja, počeo je da snima.

“Hrvatska policija ih muči. Ljudima lome kosti”, šapnuo je Barkal u svoj telefon dok se čuo zvuk pendreka koji udaraju u meso. Onda tišina. Nekoliko minuta kasnije, trojica muškaraca iz njegove grupe izašla su iz šume sa modricama na licu, krvavim ustima i nosovima i slomljenim rebrima.

Guardian je bio prvi medij koji je objavio video koji je postao viralan i postao jedan od prvih dokaza za fizičko maltretiranje migranata na granici Hrvatske.

“Bio sam tako uplašen jer smo išli u tom pravcu. Mogao sam to biti ja. Ali morao sam snimiti nešto od toga da ljudi razumiju šta se dešava na granici. Prvo smo samo čuli krikove, a onda je jedan čovjek došao sa okrvavljenim licem. Tada više nisam imao riječi. Ostao sam bez teksta. Doslovno sam se tresao. Napustili smo rat i došli ovamo tražeći sigurnost, a onda se ovo dogodi. Kada su muškarci došli prema nama, pokušali smo im malo pomoći i onda smo se zajedno vratili u kamp. Bip sam tako uplašen da su mi noge jedva mogle da se pomjere”, ispričao je.

Ovo nije bio prvi put da je Barkal bio primoran da se vrati. Mjesec dana ranije, u oktobru iste godine, njega i grupu Sirijaca zaustavili su hrvatski graničari dok su se odmarali u napuštenoj zgradi.

“Policajci su nas pretresli i oduzeli nam stvari. Zatim su nas otpratili do bijelog kombija i odvezli nazad do granice. Kada su se vrata kombija otvorila, vidjeli smo grupu naoružanih policajaca koji su čekali vani. Dali su nam znak da se pomerimo i nisu rekli ni riječ. Bili smo previše uplašeni da pričamo. Sinulo nam je da nas na silu vraćaju u Bosnu. Vraćaju nas životu u tom blatnjavom polju bez ičega”, rekao je Barkal.

Nakon brojnih pokušaja, Barkal je konačno uspio doći do Njemačke krajem 2018. godine gdje su mu vlasti odobrile zahtjev za azil.

Danas radi u supermarketu u Nordenu, gradu na njemačkoj. Po završetku škole planira da se postane medicinski tehničar. Međutim, Barkal nije zaboravio zlostavljanja koja je pretrpio. Značajno je doprinio pokušaju da se otkrije što se događa u Hrvatskoj, govoreći i u Europskom parlamentu.

Carsten Gericke, partner-pravnik Evropskog centra za ustavna i ljudska prava (ECCHR), nezavisne, neprofitne nevladine organizacije s ciljem provođenja ljudskih prava pravnim putem, zastupa Barkala i još dvojicu Sirijaca u njihovom slučaju ispred Evropskog suda za ljudska prava. Kaže da su njegovi klijenti objasnili kako su bili “podvrgnuti kolektivnom protjerivanju” i kako im se “nije dala prilika da pojedinačno objasne svoju situaciju i bili su primorani da se vrate zajedno bez ikakve procjene”.

Barkal također nije dobio priliku da ospori vraćanje u zemlju iz koje je prešao granicu, a iako je bio maloljetan, policajci su ga vratili u BiH ne procijenivši rizike za njega i sa punim saznanjem da ga tjeraju nazad u neimaštinu, u zemlju koja, kako navodi Guardian, “nije imala efikasan sistem azila u to vrijeme”.

Gericke dodaje da Barkalov slučaj “šire osporava hrvatsku politiku pushbackova: hrvatski službenici rutinski postupaju s ljudima izvan okvira zakona, ne prave zvanične evidencije o prisutnosti izbjeglica i migranata na svojoj teritoriji, drže ih u pritvoru bez komunikacije i ometaju im pristup azilu ili bilo kakvom pravnom savjetu ili podršci”.

Prema ECCHR-u, Barkalov slučaj je izuzetan, jer su mnogi drugi doživjeli slične situacije, ali samo nekoliko slučajeva dospijeva do međunarodnih sudova zbog logističkih prepreka.

Sada je na sudu da utvrdi da li je Hrvatska povrijedila Samijeva prava time što ga je nezakonito protjerala u Bosnu kada je bio maloljetan. Osim ovog nalaza, Hrvatska bi bila dužna jamčiti da se takva kršenja više neće ponoviti. Oni bi trebali izraditi akcioni plan i dostaviti izvještaje o njegovoj implementaciji.

Uprkos svjedočenjima humanitarnih radnika, medija i novinara, Hrvatska je uporno poricala da je vraćala tražioce azila u BiH ili da je koristila nasilje protiv njih.

Međutim, 2019. godine, nakon višemjesečnih službenih demantija, u intervjuu za švicarsku televiziju, činilo se da je tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priznala da je došlo do ove prakse. Ona je negirala da su ti slučajevi bili nezakoniti, ali je priznala da je policija pri tome koristila silu, poše N1.

“Razgovarala sam sa ministrom unutrašnjih poslova, načelnikom policije i službenicima na terenu i oni su me uvjeravali da nisu koristili pretjeranu silu. Naravno, potrebna je određena sila tokom odbacivanja”, rekla je Grabar-Kitarović u intervjuu tada, kako piše Guardian.

ESLJP je 2019. godine presudio da je hrvatska policija odgovorna za smrt šestogodišnje avganistanske djevojčice. Vlasti su primorale njenu porodicu da se vrati u Srbiju tako što je prešla željezničke šine ne dozvoljavajući im da zatraže azil.

Djevojčicu, po imenu Madina Hussiny, udario je i ubio tada voz.