– Kad je nakon smotre došao kod nas za vikend u Bužim, sestra i ja odmarale smo s njim. Pitala sam ga: ‘Tata, kad si pitao borce ‘hoćemo li preko Une, hoćemo li u Bosansku Krupu’, kako si ti to zamišljao?’ On mi je rekao da je zamislio da idu preko mosta. Na čelu brigade je on, a za njim idu svi drugi borci. Ja sam se zabrinula i pitala: ‘Pa, tata, ako počnu pucati, tebe će prvog ubiti!’ Tada mi je rekao: ‘Nema veze, ja bih svoj život dao samo da se vratimo u Krupu!’ Ostala sam bez riječi i zaplakala, a on me je tješio.”
Sjeverozapadni dio naše domovine, u narodu poznat kao Krajina, od najstarijih vremena bio je poprište raznih sukoba branitelja i neprijatelja. Ovdje se uvijek teško živjelo, spavalo se samo s jednim okom i trpjelo ono što normalna osoba ne može da istrpi.
Ovdje su od davnina živjeli najsposobniji, najhrabriji i najodaniji stanovnici Bosne. Život u ovim krajevima, koji je ujedno bio kazna i privilegija, formirao je karakter ovdašnjeg stanovništva i iznjedrio bezbroj junaka. Skoro svima njima bilo je zajedničko da su za svoj narod i domovinu dali najvrednije što su imali – vlastiti život. Svi su iza sebe ostavili sjajan trag koji bi trebalo da slijede budući naraštaji. Jedan iz plejade krajiških junaka jeste i ratni komandant 511. slavne bosanskokrupske brigade rahmetli Mirsad Crnkić.
Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok je provodio bezbrižne mladalačke dane, niko nije mogao ni naslutiti da će ovaj mladić vedrog duha postati takav borac i vođa za kojeg će svoje snove i nade vezati hiljade njegovih sugrađana. Takvi i jesu istinski heroji. Oni su tihi, nenametljivi i čekaju vrijeme kada će, umjesto riječima, pričati svojim djelima.
Mirsad Crnkić rodio se u Bosanskoj Krupi 14. septembra 1956. godine. Njegov otac Abid doselio je iz Jezerskog. Inače su Crnkići na ove prostore došli krajem 17. stoljeća iz srednje Bosne kao osmanski vojni kadar. Osim u Jezerskom, nalaze se još u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, kao i još nekim mjestima u blizini nekadašnje zapadne granice Osmanskog Carstva.
Crnkići su u Jezerskom dugo godina bili dizdari u tvrđavi i sa svojim vojnicima srčano branili ovaj dio Krajine od nasrtaja svih neprijatelja Bosne. Nedaleko na glasu je bio čuven predak Crnkića, jezerski dizdar Kara Mehmed-aga, po kojem je ova porodica – jer “kara” na turskom znači “crn” – vjerovatno i prozvana – pisao je Stav 2021. na godišnjicu pogibije Mirsada Crnkića.
Mirsadova majka Munira (djevojački Porić) bila je iz Bužima, slavnog legla bošnjačkih junaka. Uzmemo li u obzir Mirsadovo porijeklo i naslijeđe, kao i činjenicu da se po završetku srednje škole odlučio za stjecanje znanja i vještina na Vojnoj akademiji, onda možemo zaključiti da je bio predodređen za vođu i junaka u teškim vremenima koja su dolazila.
Ratni put komandanta Crnkića počeo je prvog dana velikosrpske agresije na njegov rodni grad Bosansku Krupu, kada je zajedno sa sugrađanima i porodicom morao napustiti svoju kuću i zaputiti se na slobodni teritorij bosanskokrupske općine.
Zajedno s najbližim saradnicima počeo je da radi na organiziranju odbrane preostalog slobodnog dijela općine, te formiranju i osposobljavanju jedinica koje će u septembru 1995. godine pobjedonosno ući u oslobođenu Bosansku Krupu. Bivši načelnik štaba 511. slavne bosanskokrupske brigade i pomoćnik komandanta Petog korpusa za bezbjednost Husnija Avdagić prisjetio se prvih dana Agresije i izuzetne uloge svog saborca i komandanta Mirsada Crnkića u organiziranju odbrane i formiranju 111. brdske brigade.
“Jedan od najzaslužnijih za organiziranje odbrane preostalog dijela slobodne teritorije i formiranje jedinica 111. brigade zasigurno je bio komandant Crnkić. On je prije rata obavljao dužnost u Štabu teritorijalne odbrane kao pomoćnik komandanta za logistiku. Imao je bogato iskustvo kao rezervni oficir u organizaciji i osposobljavanju jedinica za borbena djelovanja u svim uvjetima ratovanja. Na njegovu inicijativu okupili su se rezervni oficiri i 27. aprila 1992. godine u Pištalinama oformili Štab teritorijalne odbrane i popunili odgovarajuće službe i komande Štaba, povezujući sve ljude sposobne za obavljanje te funkcije. Crnkić je bio postavljen na dužnost pomoćnika komandanta za logistiku jer je bio najsposobniji za taj posao. Najveći problem upravo je bila logistika s obzirom na to da je stanovništvo bilo izbjeglo, a privredni subjekti nisu izmjestili svoja materijalna dobra.
Došli smo na slobodnu teritoriju i bili upućeni na stanovništvo koje je tu živjelo, a koje je imalo skromna sredstva. Ona nisu mogla ni izbliza zadovoljiti potrebe organiziranja jedinica Štaba teritorijalne odbrane. Raspolagali smo s onim što je stanovništvo ponijelo sa sobom i bili upućeni na okružni štab TO Bihać i lokalno stanovništvo. Naš trud u organiziranju otpora i formiranju odbrambenih jedinica urodio je plodom. Početkom juna formirali smo jedinice, a 6. i 7. juna 1992. godine izvršili smotru 1.450 boraca koji su potpisali zakletvu. To je bila znatna vojna sila sposobna da zaustavi agresora i stabilizira odbranu”, prisjetio se prvih dana organizacije odbrane Husnija Avdagić.
Rame uz rame s Izetom Nanićem
Formiranjem 111. bosanskokrupske brdske brigade Mirsad Crnkić postavljen je za zamjenika komandanta ove jedinice, a od 14. augusta 1993. godine bio je i njen komandant. Od tada ova brigada počinje nizati uspjehe i postaje noćna mora za agresora. Znajući da su narod i Armija jedno, komandant Crnkić koristio je svaku priliku i aktivno komunicirao s narodom. Zabilježen je njegov apel narodu tokom žestoke ofanzive četnika na bihaćki okrug: “Sada više nego ikada prije pokažite koliko ste uz svoju Armiju, čiji su borci vaši sinovi, vaša braća i očevi. Moguće je da neko od vas ima municije, oružja ili drugih materijalno-tehničkih sredstava. U vašim kućama sve je to bezvrijedno i jedino ako je na prvoj liniji garancija je da četnici neće doći do vaših kuća. Jer, ako dođu baš pred vašu kuću, nikakva puška ni hiljade metaka više vam neće pomoći. Zato vašoj Armiji pomognite na pravi način i u pravo vrijeme.” (Ljiljan, br. 49, 4. mart 1994.)
Vijesti o uspjesima 511. brdske brigade na čelu s njenim komandantom Mirsadom Crnkićem ubrzo su se širile, što je bilo i razlog da Glavni štab Armije Republike Bosne i Hercegovine ovoj jedinici dodijeli počasni naziv “slavna”.
Komandant Crnkić bio je cijenjen kod svojih boraca, voljen među ljudima i respektiran među vojnim starješinama. Na smotrama svojih jedinica imao je običaj uzviknuti: “Hoćemo li preko Une, hoćemo li u Bosansku Krupu?!”, nakon čega bi se iz oko dvije hiljade grla zaorilo “Hoćemo!” To je bio njegov način podsticanja morala kod boraca. Krajiška legenda Izet Nanić, komandant 505. viteške, cijenio ga je i u njega imao veliko povjerenje. Izvodeći velike ratne operacije, najradije se oslanjao na komandante Mirsada Crnkića i Senada Šarganovića.
Kakav je bio komandant 511. slavne, ponajbolje je opisao njegov saborac i komandant jednog bataljona Emir Kliko, danas brigadir i komandant 5. pješadijske brigade Oružanih snaga Bosne i Hercegovine: “Mirsad Crnkić bio je izuzetan patriota i vizionar koji je Bosnu i Hercegovinu volio iznad svega. Odlično je poznavao taktike i tehnike ratovanja, a poseban smisao imao je za organizaciju. Za njegovog komandovanja 511. slavna brigada bila je na vrhuncu snage, organizacije i morala. U to vrijeme bili smo rame uz rame 505. viteškoj brigadi na svim frontovima. Sve nas je zajedno nosio njegov vedri duh, polet i entuzijazam. Čini mi se da nije bilo zadatka koji nismo bili spremni izvršiti. Posebno je cijenio svoje saradnike, a odluke o borbenim akcijama nije donosio bez mišljenja komandanata bataljona. U takvom ambijentu rješavali smo sve postavljene zadatke. Svakako treba naglasiti i njegov doprinos na afirmaciji Bosanske Krupe, tako što je naš imidž izbjeglice i prognanika pretvorio u imidž pobjednika, te nam vratio poljuljani ponos i vjeru da ćemo doći svojim kućama visoko uzdignute glave. Često razmišljam o tome šta bi 511. slavna pod njegovim vodstvom postigla do kraja rata i kakav bi bio život u Bosanskoj Krupi. Siguran sam da bi još kilometara kvadratnih bilo u našem katastru, a da bi Bosanska Krupa živjela punim kapacitetom, ali i bez toga, izuzetno sam ponosan što mogu reći da sam bio njegov saborac i jedan od bliskih saradnika”, kazao je za Stav brigadir Emir Kliko.
Uz svu hrabrost, odanost i ustrajnost krajiških boraca, okupirani dio Bihaćkog okruga zasigurno bi bio oslobođen najmanje godinu ranije da nije bilo izdaje i secesionističke politike Fikreta Abdića. U septembru 1993. godine krajiški branitelji, sada već mnogo bolje naoružani, opremljeni i obučeni, umjesto da krenu u bitku za konačno oslobođenje naše domovine, morali su svoje snage usmjeriti prema unutrašnjem neprijatelju. Sa zavedenim Abdićevim pristašama problem se najprije pokušao riješiti na miran način, a kada to nije uspjelo, otpočele su i prve borbe. U tim vremenima smutnje komandant Crnkić veoma se trudio uvjeriti zavedene autonomaše na lijep način u svu pogubnost izdajničke politike Fikreta Abdića. Jedne je prilike čak bio i zarobljen od Abdićevih pripadnika na Skokovima kod Cazina. Napori da se na miran način suzbije ideja o autonomnoj pokrajini bili su uzaludni. Nakon što su utihnule riječi, progovorilo je oružje, a Krajišnici, kako samo to oni znaju, svom silom bacili su se na novog neprijatelja.
U borbama protiv izdajnika izginuo je veliki broj najboljih sinova Krajine. Među njima je bio i komandant 511. slavne brdske brigade Mirsad Crnkić. Njegova tragična smrt izazvala je pravi šok za sve njegove saborce, kao i za ostale pripadnike Petog korpusa. Pogibije voljenog komandanta još se živo sjećaju njegovi saborci, među kojima i Husnija Avdagić, kojem je mjesec nakon pogibije komandanta Crnkića i njegov sin Fikret pao kao šehid.
“U borbi protiv pripadnika takozvane Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 511. slavna brigada držala je jedan od ključnih položaja. Naspram njih bila je 4. brigada NO APZB, koja je imala za cilj zauzeti Cazin, u kojem su imali priličan broj pristalica. U tim svakodnevnim sukobima od 10. do 13. juna bile su planirane aktivnosti da se 4. brigada onesposobi i da se zauzme Pećigrad, kako bi se stvorili uvjeti za daljnje napredovanje preko Velike Kladuše i konačno slamanje autonomije. Tu kobnu večer na položaju kod Todorova bile su koncentrirane jedinice 505, 503. i 511. brigade. Naša jedinica dobila je zadatak da iz Skokova, preko Bajramovića, dođe iza leđa Pećigradu. Jedinica je dobila lokalnog vodiča. Tog nesretnog 13. juna bilo je veoma kišno i maglovito. S obzirom na to da je vidljivost bila izuzetno slaba, jedinica koja je išla prema Pećigradu promašila je svoj pravac kretanja. To je uznemirilo komandanta i on je izišao da vidi šta se događa. Tada smo ga vidjeli posljednji put jer je ubrzo poginuo izvršavajući borbeni zadatak. S njim je poginuo i njegov pratilac Nihad Bužimkić. Njihova smrt sve nas je duboko potresla i uznemirila”, prisjetio se Avdagić.
Snovi i sudbina
Za komandanta Crnkića mogli bismo reći da su ga pratili istiniti snovi. U islamskoj tradiciji snovima se, inače, pridaje važnost jer oni su četrdeseti dio poslanstva, odnosno Božije objave. Snovi su nekad nejasni i čudni, ali ipak su dio poslanstva u kojima Sveopći Gospodar želi nešto da saopći, uglavnom u metaforičkom značenju. Senada Avdagić, novinarka iz ratne informativne službe 511. slavne brigade, zabilježila je ovaj slučaj: “Komandant Crnkić izuzetno je cijenio informativnu službu svoje brigade. Uz obaveznu duplu kahvu, volio je voditi razgovor s novinarima. Ostalo je bezbroj razmišljanja, ideja i planova. Jednom nam je ispričao da je sanjao šest ljiljana koje mu pruža starješina iz naše brigade, a tog dana je na Hasinom Vrhu poginulo šest naših boraca. Znao je to prije nego što je stigao na liniju. Komandantov san bio je stvarnost.”
Pogibija komandanta Mirsada Crnkića bila je najavljena kroz san njegove kćerke Adrijane i supruge Senke. U razgovoru za Stav Adrijana Crnkić ispričala je da je noć uoči pogibije njenog oca sanjala ružan san koji nam nije htjela otkriti. Ubrzo nakon što se probudila čula je vijest da je njen otac pao kao šehid. Senka Crnkić, supruga komandanta Crnkića, noć uoči pogibije svoga muža sanjala je čudan san. Vidjela je Mirsada u nekom vrtlogu rijeke. On joj pruža ruku, a ona u panici vrišti i plače, hoće da mu pomogne, ali ne može. Ubrzo se probudila i sa zebnjom iščekivala lošu vijest, koja joj je, nažalost, ubrzo stigla.
Mirsad Crnkić, slavni komandant slavne brigade, pokopan je u šehitlucima Solile u Jezerskom. Posthumno je unaprijeđen u brigadira, a dodijeljeno mu je i najveće ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”. Nad njegovim mezarom kasnije je podignuto turbe.
U neposrednoj blizini, u susjednom mezaru, pokopan je i njegov pratilac Nihad Bužimkić, koji, uprkos svojoj hrabrosti i odanosti, nije uspio sačuvati život svoga komandanta, nego je zajedno s njim pao kao šehid. Iza komandanta Crnkića ostali su supruga i kćerke Adrijana i Almira. Senka je bila u poodmakloj trudnoći. Nepunih mjesec od pogibije supruga rodila je dječaka kojem je dala ime Mirsad. “Sam Bog mi je dao ovo dijete, da ne poludim od tuge”, često je govorila Senka, koja je u nejakom sinu i dvjema kćerkama našla novi smisao života.
Ne postoji ljepše mjesto od uspomena
Mirsad Crnkić, istinski patriota i rodoljub, koji je čeznuo i sanjao da se vrati u svoj grad na obalama najljepše rijeke, nije dočekao taj radosni dan. Svoje snove ponio je sa sobom. Dirljivo svjedočanstvo o tome koliko se komandant Crnkić želio vratiti u oslobođenu Bosansku Krupu ispričala je za Stav njegova kćerka Adrijana.
“Nakon postrojavanje brigade 1993. godine u Jezerskom, kada je moj otac pitao svoje borce: ‘Hoćemo li preko Une, hoćemo li u Bosansku Krupu?’, mene je to kao dijete toliko impresioniralo da sam se osjećala kao na sedmom nebu; kako moj tata ima toliku moć da ga stotine boraca sluša i na njegovo pitanje odgovaraju s ‘hoćemo!’. Kad je nakon smotre došao kod nas za vikend u Bužim, sestra i ja odmarale smo s njim. Pitala sam ga: ‘Tata, kad si pitao borce hoćemo li preko Une, hoćemo li u Bosansku Krupu, kako si ti to zamišljao?’ On mi je rekao da je zamislio da idu preko mosta. Na čelu brigade je on, a za njim idu svi drugi borci. Ja sam se zabrinula i pitala: ‘Pa, tata, ako počnu pucati, tebe će prvog ubiti!’ Tada mi je rekao: ‘Nema veze, ja bih svoj život dao samo da se vratimo u Krupu!’ Ostala sam bez riječi i zaplakala, a on me je tješio,” ispričala je Adrijana.
Porodica komandanta heroja Mirsada Crnkića danas ne živi u Bosanskoj Krupi. Iako ih je život odvukao na različite strane, ne zaboravljaju na svoj rodni grad i na svoga supruga i oca na kojeg su veoma ponosni.
Svake godine u junu dolaze u Bosansku Krupu i Jezerski kako bi posjetili šehidsko mezarje Solile i obišli Mirsadov mezar. Tada, barem nakratko, zaborave sadašnjost i vrate se u prošlost gdje su ostali njihovi najsretniji dani. U prošlosti je ostalo njihovo srce i uspomene kojima se vraćaju jer ne postoji ljepše mjesto od uspomena.
