Od 1993. godine fokus vanjske politike SAD-a na Balkanu je bilo pomirenje Bošnjaka i Hrvata i formiranje saveza koji bi se mogao oduprijeti srpskoj strani u BiH ali i Hrvatskoj. Pritisci Amerikanaca, posebno na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, su urodili plodom, te je tadašnje vodstvo Herceg-Bosne predvođeno Matom Bobanom smijenjeno, a na rukovodeće pozicije stigli oni koji su bili za kompromisno rješenje.

Washingtonski sporazum bio je prvi ponuđeni mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu koji nije predviđao podjelu na etničkim načelima, niti njenu disoluciju, nego je polazio od njenog “neospornog međunarodnog subjektiviteta, ustavno-pravnog kontinuiteta i teritorijalnog integriteta”, te je kao takav bio prihvaljiv za bosanskohercegovačku stranu.

Potpis u Washingtonu

Tadašnji Premijer RBiH Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić i predsjendik Herceg-Bosne Krešimir Zubak su još 1. marta 1994. godine u zgradi State Departmenta potpisali “Predstojeći Sporazum o savezu Hrvata i Muslimana u Federaciji Bosne i Hercegovine”.

Strane su se uglasile da će osnovati Odbor na visokom nivou koji će pripremiti Nacrt Ustava Federacije, donijeti Prethodni sporazum o konfederaciji Republike Hrvatske i predložene Federacije i prijelazne mjere za ubrzavanje osnivanja Konfederacije i Federacije kao i Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene Federacije u BiH.

Kako je bilo i predviđeno, obje su delegacije do 15. marta završile prihvaćene zadaće i pripremili sporazume koji su potpisani 18. marta 1994. na svečanoj ceremoniji u Washingtonu. U tom smislu Washingtonske sporazume čine:

Sporazum o konačnom kantonalnom uređenju bosanskohercegovačke federacije kojim se srednja Bosna dijeli na hrvatski i muslimanski kanton. Sporazum su potpisali Haris Silajdžić i Krešimir Zubak i Mate Granić kao svjedok.

Preliminarni sporazum o utemeljenju konfederacije Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine. Sporazum su potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Uređenje Konfederacije

Prema tekstu Prethodnoga sporazuma o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine koji je objavila Slobodna Dalmacija 5. marta 1994. i koji su u Washingtonu 18. marta 1994. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović navodi se sljedeće:

“Očekuje se da će se uspostaviti Konfederacija između Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Hrvatska) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Federacija).”

U drugom članku navodi se kako će Konfederacija propisima koje će sama donositi, ali i na druge načine: 1) uspostaviti zajedničko tržište koje će omogućiti slobodan protok roba, usluga i kapitala i 2) olakšati saradnju i razvoj zajedničkih politika na sljedećim područjima: (i) saobraćaja; (ii) energetike; (iii) okoliša; (iv) ekonomske politike, uključujući zakone i propise kojima se uređuje razvitak slobodnih tržišta, finansija i carina; (v) obnove privrede; (vi) zdravstvene zaštite; (vii) kulture, nauke i obrazovanja; (viii) standardizacije proizvoda i zaštite potrošača; (ix) migracije, useljenja i azila; (x) prisilne provedbe zakona, posebno u vezi s terorizmom, krijumčarenjem, zloupotrebom droga i organizovanim kriminalom.

Osim toga, ovim je sporazumom bilo predviđeno da će Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine što prije donijeti unutrašnje propise i zaključiti sporazume pod okriljem konfederacije, koji su potrebni za uspostavljanje: (1) carinske unije; (2) monetarne unije, te (3) odbrambenih dogovora, uključujući usklađenje odbrambenih politika i uspostavljanje zajedničkih zapovjedničkih stožera u slučaju rata ili neposredne opasnosti za bilo koju stranu.

Sastavni dio ovoga sporazuma o uspostavi konfederalnih odnosa između Republike Hrvatske i Federacije BiH je regulisanje pristupa Jadranskom moru i prolazu kroz općinu Neum:

“Strane će što prije zaključiti sporazume kojima se Federaciji daje neograničeni pristup Jadranu kroz Hrvatsku i Hrvatskoj daje neograničeni tranzit kroz Neum, kao što je pobliže određeno u priloženom Dodatku.”

Na kraju ovoga sporazuma, u članku V., navodi se da će obje strane “radi usklađivanja svojih politika i djelatnosti kako je to predviđeno ovim Sporazumom, osnovati konfederalno vijeće u kojem će svaka strana imati jednaki broj članova” i da će se Zaključci Vijeća morati donositi većinom glasova članova svake strane te da će predsjednika konfederalnog vijeća birati Vijeće na rok od jedne godine, naizmjenično iz redova članova svake strane.”

Kraj prije početka

Ipak konfederacija nikada nije zaživjela iz više faktora. Naime, prema Washingtonskom sporazumu, bilo je predviđeno da Federacija BiH bude država, koja će teritoriju proširiti oslobađanjem krajeva pod srpskom kontrolom ili mirovnim pridobivanjem Srba u Federaciju.

Savezništvo između Bošnjaka i Hrvata je funkcionisalo veoma dobro, te je 1995. u brojnim oslobodilačkim operacijama oslobođen veliki dio BiH ali i Hrvatske. Mate Granić je jednom prilikom kazao kako je njegov najveći diplomatski uspjeh i ono na što je najviše ponosan upravo Washingtonski sporazum.

No, zaustavljanje vojnih operacija i pregovori u Dejtonu su značili i kraj za konfederaciju. Dejtonom je predviđeno da FBiH postane jedan od entiteta u BiH, tako da su odredbe koje su se odnosile na dvije države prestale da važe.

No, u posljednje vrijeme sve su snažniji signali iz SAD da je neophodno da dođe do trajnog dogovora između Hrvata i Bošnjaka. Mnogi to tumače kao viziju američke administracije da se suprostavi eventualnom ruskom utjecaju na srpsko političko vodstvo. Samim time i ideja o konfederaciji možda ponovo zaživi, ali u nekom drugom obliku.

Izvor: Klix