Safija Paraganlija (31), Amira Paraganlija (7) i Rukija Praganlija (67), tri su od šest žrtava zločina koje će sutra, u Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju “Veljaci”, biti ukopane. Pored, njih konačan smiraj ove godine naći će i Sabaheta Hasanović (40), Šaćir Muminović (40) i Alija Hodžić (29).
– Bio sam mali, imao sam pet godina kada su me odveli u logor. Ubili su mi oca, majku Safiju, sestru Amiru, nisam ih zapamtio, bio sam mali – ispričao je kroz suze Amir Paraganlija.
Samra Paraganlija kaže da je imala 11 mjeseci kada su joj sve pobili.
– Oca, mater, sestru, strinu, amidžičnu, nenu, sve su nam pobili. Nisam ni znala da je on živ, njega su zarobili s nepunih pet godina i odveli u logor. Rođen je kao zdravo dijete, a sada je osoba s posebnim potrebama. Preživio je najgore u logoru – priča kroz suze Samra Paraganlija i kaže da su četnici pucali u njenu bešiku, ali je čudom ostala živa.
– Sva je bešika bila istrijeljana. Mislili su da sam mrtva. Poslije na naišla naša vojska i čuli su kako plačem u bešici. Dali su me djedu, bila sam kod njega, onda su me dali tetki, očevoj sestri s njom sam živjela dok se nisam udala i stekla porodicu – priča Samra Paraganlija.
Samra Paraganlija po dolasku pred Komemorativni centar dugo je plakala pored tabuta majke i sestre, kaže da joj je težak ovaj dan, najgori.
– Izgubili smo ono što nam je bilo najpotrebnije. Živimo u mjestu Mosorovac kod Lukavca, brat živi sa mnom, njegov sam staratelj. Oca još uvijek nismo ni pronaši, tragamo za njegovim kostima. Brat je živio kod amidže, a onda sam ga ja uzela sebi, imamo jedno drugo i nikoga više – kaže Samra.
Predsjednica Udruženja žena Podrinja iz Bratunca Šuhra Sinanović, pored tabuta Amire Paraganlija tužno kaže “zar je dijete od sedam godina nekome skrivilo”.
– Naš bratunac je najkrvaviji grad u Bosni i Hercegovini, gdje su zlikovci ubijali silovali i mučili 1992, a isto su ponovili i u julu 1995. godine. Najviše grobnica je pronađeno na području Bratunca – navodi Šuhra Sinanović.
Tabute iz Tuzle ispratio je i Ramiz Salkić, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i čovjek koji je sa 18 godina preživo torturu u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, a potom i u logoru na Palama.
– Počinjemo gubiti nadu da će Tužilaštvo BiH uraditi posao i da će počinitelji teških zločina nad Bošnjacima Bratunca 1992. godine, a i genocida 1995. biti kažnjeni. Radeći na projektu “Genocidna namjera nad Bošnjacima Bratunca 1992.” svakodnevno uzimam izjave i nevjerovatno je koliko se imena spominje, a ja te ljude srećem u gradu. Zašto se na tome ne radi ja nemam odgovora – zaključio je Salkić.
