Edin Ramulić, Prijedorčanin koji je u ratu bio zatočen u zloglasnom logoru Trnopolje, a nakon razmjene je završio u jedinicama Armije BiH u srednjoj Bosni gdje je teško ranjen.

U prijedorskom logoru Keroterm su mu ubijeni otac i brat te još nekoliko članova šire obitelji. Jedan je od organizatora Dana bijelih traka u Prijedoru.

Ramulić je na Facebook-u podijelio priču o Muharemu Elezoviću, kojem su 21. augusta pripadnici prijedorske policije ubili su oba sina. Nakon 31 godinu, istog datuma, 21. augusta sahranjen je Muharem Elezović, a priču prenosimo u cijelosti:

“Na današnji dan, 21. augusta 1992. godine na planini Vlašić, Muharemu Elezoviću pripadnici prijedorske policije ubili su oba sina. 31 godinu kasnije Muharemu će biti obavljena dženaza, na isti taj dan. Kad se sudbina zainati pa u jedan dan sunovrati cijeli život jednog Muharema. U morbidnoj medijskoj potrazi kome je ubijeno najviše sinova nismo primijetili da su Muharemu ubili sve sinove, svu djecu koju je imao, oba sina koji su, da rata nije bilo, i da ubica iz prijedorske policije nije bilo, danas svog Muharema trebali u tabutu spustiti u plodnu trnopoljsku zemlju.

U starosti, njegovoj supruzi Suvadi i njemu nije imao ko otvoriti vrata, avliju nije nikad ispunila cika svatova, unuka. “Nas dvoje smo ti ovdje ostali sami ko dvije lude”, znao bi Muharem reći kad mu kakvi novinari navrate.

Edin je imao 23 godine a Emir 21. Odveli su ih u logor Keraterm, tamo mučili, izgladnjivali, batinali, a onda su ih početkom augusta prebacili u drugi logor Trnopolje. 21. augusta 1992.godine ukrcali su ih u konvoj preko planine Vlašić. Izveli su ih zajedno sa drugih dvije stotine logoraša i na Korićanskim stijenama pogubili.

Dugo je Muharem tragao za sinovima ali i njihovim ubicama. Dočekao je da neke od ubica sretne i u sudnici. Iako u godinama i narušenog zdravlja Muharem je bio na svim komemoracijama i protestima koje smo pravili u Prijedoru. Svuda je išao sa svojim drugom Vehidom Šljivarom, kojem su isto na Korićanskim stijenama ubili sina.

Kad su počela suđenja prijedorskim policajcima za taj zločin vozili smo u Sarajevo na sva ročišta porodice žrtava i druge zainteresovane da prate suđenje. Malo ko je htio ići na taj put, kada smo se obraćali ljudima neki bi rekli, meni smetaju te krivine u putu, drugi bi rekli nema mi ko hraniti krave, treći bi rekli nama je potresno da to slušamo, i da ne idemo prazni skoro svaki put bi kombi popunili Muharem i Vehid. Njima nije bilo teško ići, njima su njihova mrtva djeca bila preča od bilo čega. Važno je bilo popuniti ta mjesta u publici jer je sudeće vijeće na osnovu toga donosilo odluku da li se optuženi mogu braniti sa slobode ili se zadržati u pritvoru.

Ali suđenja su trajala dugo, predugo, pa su morali optužene puštati da od kuće dolaze na suđenja. I bilo je tu svakakvih scena, nekad i nevjerovatnih. Kada je pauza i izlazimo svi u dvorište Suda BiH, onda jedni drugima pridržavaju vrata, ratni zločinci i roditelji onih kojim su ubili djecu. Sretali bi se i u putu, kada bi pravili pauze, potrefimo se u istom restoranu, pa sjedimo za jednim stolom mi a za drugim zločinci. Jednom je tako u dvorištu suda, Muharem prišao Zoranu Babiću, koji je bio u invalidskim kolicima.

Pružio mu je ruku, Zoran mu uzvratio i dok ga je Muharem držao za ruku pitao ga je što si mi ubio djecu. Zoran se izgubio, počeo se pravdati nisam ja, suđenje će pokazati da nisam. Pokazalo se da jeste. Osuđen je za taj zločin, kasnije za još dva. Muharema sam pitao zašto si mu prišao, odgovorio je, pa htio sam da vidi da ja hodam čista obraza i da mogu stati ispred njega, a on je bio tako jadan.

I hodao je Muharem gdje god je mogao, zajedno sa Vehidom. Išli su na oba protesta pred zgradu Tužilaštva i Suda BiH u Sarajevo, a tim protestima smo i postigli da se uhapse osmorica pa još petorica prijedorskih policajaca za zločin na Korićanskim stijenama. Išli su svakog 21. augusta na planinu Vlašić na mjesto gdje su im djeca zadnji put bila živa. Dugo je trajala Muharemova potraga za posmrtnim ostacima ubijene djece. Umalo da nije dočekao da se njihove kosti pronađu.

Političar Amor Mašović se poigrao sa tijelima tih žrtava. Ekshumacija je trajala punih 15 godina, od 2003. do 2018. godine, a tijela su cijelo vrijeme bila tamo gdje su žrtve i pobijene, pod kamenjem, kako su i svjedoci i optuženi tvrdili na suđenju, no stručnjacima iz komisije a potom i instituta za nestale činjenice su bile nevažne, oni su imali drugačije teorije, mišljenja i procjene. Danas Muharem nije otišao na Korićanske stijene, na komemoraciju koju organizuju lokalni prijedorski političari iz logoraških udruženja, danas on odlazi pod zemlju. Dženaza mu je u 17:00 h u njegovom rodnom Trnopolju.

Tek jutros sam saznao za smrt, pogodila me baš. Postali smo veoma bliski. Valjda sam u njemu našao lik oca kojeg su mi ubili isti oni što su i njemu sinove. I on je u meni vidio mislim više od nekoga ko se trudi da taj zločin ne ostane neprocesuiran a tijela žrtava ne ostanu nepronađena. Vidio je u meni i nešto više, jedan sin mu je bio moje godište a drugi je imao moje ime. Taj dobri Muharem je bio oličenje dobrote ondašnje radničke klase. Bio je moler u građevini, i u vrijeme dok su mu ubijali sinove on se zatekao na radu u Sloveniji.

Upamtio sam da je farbao visoke dimnjake, a to je posao za svaki respekt. I da se cijeli taj radnički težački život hranio kruhom i salamom po raznim bauštelama. I da mu se ta salama nikad nije ogadila. Tako je malo skromnom Muharemu i njegovoj Suvadi bilo potrebno da sretno prožive život, ali ni to malo im nije dano.

Najveće njihovo bogatstvo, njihovu sreću i brigu u starim danima, uništile su bitange iz prijedorske policije, se nekoliko jeftinih metaka, jeftinijih od salame, uništili su sav Muharemov svijet. U osamdesetoj godini taj svijet je napustio i Muharem. Ako ništa barem je imao tu satisfakciju da stane pred one koji su mu ubili sinove. Hvala tužiteljici Slavici Terzić i Sudu Bosne i Hercegovine u Muharemovo ime. Mislim da će mi moj Hare to dati za pravo da u njegovo ime kažem.