Na području Velike Kladuše jučer se dogodio dramatičan incident koji je zahtijevao hitnu intervenciju policije.

Četiri muškarca iz Turske oteli su migranti iz Afganistana.

Prema informacijama, oteti muškarci su odvedeni u šumu, gdje su svezani, a otmičari su tražili otkup od 10.000 eura za njihovo puštanje. Ova situacija izazvala je strah i zabrinutost među stanovnicima, a policija je odmah pokrenula istragu.

Nakon pregovora, rodbina otetih muškaraca pristala je na isplatu otkupa, te su oni pušteni. Nakon što su prevezeni na područje Bihaća, potvrđeno je da su muškarci u dobrom zdravstvenom stanju, ali traumatizirani događajem, piše Dijaspora.

Ovaj incident ponovo otvara pitanja o sigurnosti u regiji i problemima s ilegalnim migracijama. Policija i nadležni organi nastavljaju raditi na razjašnjavanju okolnosti otmice i identitetu počinitelja.

Uspavani bosanski gradić, tek par kilometara udaljen od granice s Europskom unijom, s propadajućim objektom vodotornja. Unutra, hrpe smeća, iskorišteni opušci cigareta i prenosiva peć na drva daju sliku o svakodnevnom životu osoba koji su zgradu nakratko zvali domom. Na zidovima je zalijepljen još jedan trag: na komadima A4 papira ispisuje se uvijek iznova ista poruka: “Ako želite putovati u Europu (Italija, Njemačka, Francuska,…) možemo vam pomoći. Dodajte ovaj broj na WhatsApp”. Poruka je oštampana na jezicima često očajnih ljudi: somalijskom, nepalskom, turskom, itd. Posljednji prijevod na popisu označava pridošlicu u ovaj nesretni klub. Napisana je na kineskom.

Uvod je ovo u istraživačku priču koju je uradila dopisnica uglednog britanskog lista Guardian o kretanju kineskih migranata, koji za svoj neizvjesni i opasni put ka zapadnoj Europi biraju rutu kroz Balkan, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Grad iz opisa na početku teksta je Bihać na krajnjem sjeverozapadu zemlje, tik uz vrata Europske unije. Ekipa je britanskog medija posjetila je Bihać kako bi razgovarali s kineskim migrantima i otkrili faktore koji stoje iza nove migrantske populacije na granici s EU.

Strah od budućnosti i put prema slobodi

Osobe s kojima su ekipa Guardiana i njihovi lokalni suradnici razgovarali govorili su pod izmijenjenim imenima. Jedan od njih je Zhang.

Stigao je u BiH u aprilu s dvoje male djece. Putovanje koje opisuje kao hodanje “prema putu slobode” počelo je nekoliko mjeseci ranije u Langfangu, gradu u sjevernokineskoj pokrajini Hebei. Do sada ih je put proveo kroz četiri zemlje, koštao nekoliko hiljada funti, doveo do sukoba s onim što autor teksta naziva “agresivnom hrvatskom graničnom policijom”, a trenutno ih drži u privremenom prihvatnom centru za migrante na periferiji Sarajeva.

Kamp, koji je dom za više od 200 ljudi, posebno je namijenjen porodicama, ranjivim osobama i maloljetnicima bez pratnje. Osim nizova spavaonica smještenih među valovitim balkanskim brdima, tu je i igralište s djecom koja preskaču uže i obrazovni centar. Ali to je usamljenički život. Rijetkost je sresti drugog govornika kineskog jezika. Kako bi skratio vrijeme, Zhang povremeno pomaže u kantini.

“Ostati ovdje nije baš dobra opcija”, kaže Zhang, dok njegovi sin i kći jure jedno za drugim u dvorištu. Ali “ako se vratim u Kinu, ono što me čeka je slanje u duševnu bolnicu ili zatvor”.

Strah od budućnosti za njega i njegovu djecu natjerao je 39-godišnjaka iz pokrajine Shandong na težak i opasan put, tako opasan da mnogi ne mogu shvatiti zašto bi neko iz Kine krenuo na njega. Autorica Amy Hawkins navodi kako je većina Zhangovih susjeda u kampu iz ratom razorenih zemalja Bliskog istoka. Zhang je donedavno imao stabilan posao radeći za privatnu kompaniju u drugoj najvećoj svjetskoj ekonomiji, zarađujući natprosječnu plaću. Na ovaj neizvjesni put natjeralo ga je političko okruženje u Kini.

“Niko ne želi napustiti svoju zemlju ako je siguran”

On je tek jedan od zasad malog, ali rastućeg broja Kineza koji putuju na Balkan s nadom da će ući u EU na bilo koji način, piše N1.

Zhang i njegova djeca uhaapšeni su četiri puta dok su pokušavali prijeći u Europu. Naoružan s malo više od par nejasnih savjeta koje je vidio u aplikaciji za razmjenu poruka Telegram i kartom na svom pametnom telefonu, uputio se ka naseljima na bosansko-hrvatskoj granici kako bi okušao sreću. Ali svaki put bi bili uhvaćeni. Nedavno je pokušao prijeći u Metković, gradić na jugu Hrvatske gdje je granica utvrđena uglavnom malim grebenom šumovitih planina. Ali nakon što su preko noći kampirali u divljini sa smeđim zmijama, porodicu je ponovno uhvatila hrvatska granična policija i odvukla ih natrag u BiH.

“Odlazak u druge zemlje na ovaj način za mene nije baš častan, da budem iskren”, kaže Zhang. “Znamo da postoje mnoge zemlje u kojima ljudi mrze ljude poput nas … ali niko ne želi napustiti svoju zemlju ako je siguran”. Kaže da je putovao samo zbog porodice. “Moja djeca su vrlo mala”, kaže Zhang, misleći na svog 10-godišnjeg sina i sedmogodišnju kćer. “Nisam im mogao objasniti šta se zapravo događa. Upravo sam rekao djeci da im želim omogućiti bolji život… nemaju nikakvu budućnost [u Kini]”.

U 2022. godini, od više od 14.000 ljudi koji su uhvaćeni u pokušaju ilegalnog prelaska granice BiH, dvoje su bili Kinezi. U 2023. taj se broj popeo na 148. Većina njih uhvaćena je u pokušaju prelaska u Hrvatsku, saopštila je granična policija BiH. Rekli su da je više od 70 Kineza uhapšeno u prvoj polovici ove godine.

A prema bilateralnom sporazumu, Hrvatska može deportirati ljude bez prava ostanka u zemlji EU natrag u BiH. U 2021. godini na ovaj način su u Bosnu i Hercegovinu primljena tri Kineza. U 2023. bilo ih je 260, piše Guardian u svojoj istraživačkoj priči.

Dio razloga zašto je Bosna atraktivno odredište za kineske migrante je to što, kao i njen susjed Srbija, nudi putovanja bez viza. Aleksandra Kovačević, glasnogovornica Službe za poslove sa strancima BiH, rekla je da Kinezi “dobijaju statistički značaj kao osobe koje sve više krše migracione propise BiH”. Kazala je da uz turske državljane i Kinezi legalni ulazak u BiH pokušavaju iskoristiti kao način da “ilegalno nastave put prema zemljama zapadne Europe”.

Zhangovo ‘buđenje’ i horde ljudi koji napuštaju Kinu

Zhangov put do BiH započeo je prije više od deset godina. Godine 2012. hiljade ljudi diljem Kine sudjelovalo je u antijapanskim protestima, potaknutim eskalacijom spora između Kine i Japana oko spornih otočića u Istočnom kineskom moru. Ali Zhang je javno doveo u pitanje službeni narativ da je arhipelag neosporan dio kineskog teritorija. Uhapšen je i optužen za poticanje na rušenje državne vlasti. “To je bilo moje prvo buđenje”, kaže.

Kako pojašnjava autorica teksta, mnogi obični Kinezi povremeno osjećaju težak kraj vladine stroge kontrole nad javnim govorom. Većina nauči držati pognutu glavu i, nerado ili ne, tiho se kretati nevidljivim crvenim linijama koje određuju o čemu se može slobodno govoriti. Ali Zhang to nije mogao podnijeti.

Tokom godina, glasine o njegovim političkim stavovima proširile su se njegovom zajednicom. Učitelj u školi njegova sina optužio je Zhanga da je nedomoljub, pred cijelim razredom. On i njegova supruga su se posvađali i zatim rastali, dijelom i zato što ona “nije mogla podnijeti takve tračeve”.

Stvari su dosegle vrhunac u pandemiji, tri godine u kojima je “Vlada zatvarala ljude u njihove domove kao životinje”. U novembru 2022. u požaru u stambenoj zgradi u Urumqiju, gradu na krajnjem zapadu Kine, poginulo je 10 ljudi, a mnogi okrivljuju stroge kontrole javnog zdravstva da su spriječile žrtve da pobjegnu. Bijes se proširio internetom i ulicama dok su stotine ljudi u gradovima diljem Kine sudjelovali u prvim masovnim protuvladinim protestima otkako je Xi Jinping došao na vlast. Zhang je bio jedan od njih. Sljedećih dana uhapšeno je nekoliko njegovih prijatelja. Zhang misli da je jedini razlog zašto je pošteđen taj što nije ponio telefon sa sobom, što je policiji otežavalo praćenje njegovog kretanja. Ali nestanak njegovih prijatelja uvjerio ga je da mora otići.

“Kineska kontrola govora postaje sve stroža i stroža. Ne dopuštaju ljudima da govore o političkim strankama, i bez obzira radi li vlada dobro ili loše, ne dopuštaju ljudima da govore o tome. Strahovito ograničava slobodu govora ljudi i to je najvažnija stvar koju ne mogu prihvatiti”, kaže Zhang. “Ekonomija je sekundarna”.

Otkako je kineski nulti Covid režim naglo ukinut, nedugo nakon protesta 2022., horde ljudi napuštaju zemlju. Nekima je dosta političke represije koja se pod sadašnjim režimom nadaleko proširila. Drugi se osjećaju beznadno zbog ekonomije koja se teško oporavlja od pandemije, s visokim stopama nezaposlenosti mladih i stagnirajućim plaćama. Za mnoge, nagodba između stranke i naroda, da će se životni standard nastaviti poboljšavati sve dok pognute glave, više ne drži vodu.

Neki koriste studentske ili radne vize kako bi se preselili na mjesta gdje mogu slobodnije živjeti i razgovarati, s pojavom novih zajednica dijaspore u gradovima poput Bangkoka, Tokija i Amsterdama. Ali drugi, često ljudi niže srednje klase koji nemaju sredstava ili kvalifikacija da emigriraju službenim putem, biraju opasnije rute za bijeg.

O ovom se fenomenu toliko raspravljalo na internetu da ima i vlastitu riječ: runxue ili filozofija trčanja, kodirani izraz za emigraciju. Teško je doći do tačnih brojeva budući da mnogi ljudi službeno ne prijave svoju namjeru odlaska, osobito ako planiraju ilegalno ući u drugu zemlju. No 2023. bilo je 137.143 tražitelja azila iz Kine, prema podacima UN-ove agencije za izbjeglice. To je više od pet puta više od broja zabilježenog deceniju ranije, kada je Xijeva vladavina tek počela.

Zapeo na granici

Jedan potencijalni put je smrtonosni Darién Gap, dio migrantskog koridora koji povezuje južnu i centralnu Ameriku s južnom granicom Sjedinjenih Država. Poznatiji po tome što privlači očajne Latinoamerikance, posljednjih je godina broj Kineza koji idu na to putovanje porastao.

Za Zhanga su se vrata Amerike, njegovog prvog izbora, zatvorila kad je već bio na putu. Rezervirao je karte za Ekvador preko Singapura i Madrida početkom nove godine. Ali u Singapuru im je blokiran ukrcaj na let za Španiju, a avionsko osoblje je reklo da su im španske vlasti odbile ulazak. Ostao je nasukan, bez plana B. Ali tu je bio i ljubazan češki par koji ga je pronašao uplakanog na aerodromu i predložio mu da pokuša s Europom, kaže on. Pa je rezervirao let za Beograd.

Nada se da će pronaći put do sjeverne Europe, gdje postoji sloboda govora i mogućnosti zapošljavanja. Drugi Kinezi su imali istu ideju. U prvih osam mjeseci ove godine bilo je 569 novih zahtjeva za azil kineskih državljana u Njemačkoj, više nego dvostruko od ukupnog broja za 2022. U Nizozemskoj je 409 Kineza zatražilo azil prošle godine, u odnosu na 151 godinu prije.

Neki zaposlenici u prihvatnim centrima za migrante pažljivo ohrabruju ljude da zatraže azil u BiH, umjesto da nastave put Europe.

Ali s visokom nezaposlenošću i teškim i dugotrajnim postupkom prijave, većina bi ljudi radije nastavila put.

Jing, Kinez koji živi u drugom migrantskom centru u blizini Sarajeva, pokušao je ući preko granice u Hrvatsku “šest ili sedam puta”. Sada je podnio zahtjev za azil u BiH, “ali mislim da od toga neće biti ništa”, kaže. Pobjegao je iz Kine nakon što je odslužio kaznu od osam mjeseci zatvora zbog antivladinih komentara koje je objavio na mreži X. Sada mu je ponestalo novca i sreće.

Kraj putovanja za Kai Zhua na rubu groblja na periferiji Bihaća

Na rubu groblja, na periferiji Bihaća završilo je još jedno nevjerovatno putovanje iz Kine u BiH. Kai Zhu je pokopan ovdje. O njemu se malo zna osim njegove godine rođenja, 1964., te činjenice da je izrazio namjeru da podnese zahtjev za azil u BiH. Osoblje prihvatnog centra za migrante u kojem je umro kaže da je imao psihičkih, ali i fizičkih zdravstvenih problema, te da mu je jedini poznanik bio još jedan Kinez u kampu, koji je ubrzo otišao dalje.

Asim Karabegović, volonter nevladine organizacije SOS Balkanroute, sahranio ga je 31. augusta na rubu groblja Humci koje je od 2019. godine rezervirano za migrante koji su umrli na pragu EU. U daljini iza nizova nadgrobnih spomenika impozantan horizont čine planine koje označavaju granicu s Hrvatskom. Karabegović kaže da je usamljeni putnik prvi Kinez kojeg je sahranio. Na njegovom drvenom nadgrobnom spomeniku piše samo “Kai Zhu, 1964. – 2024.”.

Dodatna istraživanja u priči za Guardian napravili su Chi-hui Lin i Džemal Ćatić.