Piše: SENAD AVDIĆ, SB

Mjesec-dva nakon povratka sa služenja JNA sa Kosova u prvim mjesecima 1987. godine, prvi i zadnji put sam sreo Hamdiju Pozderca, u to vrijeme potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Istina, viđao sam ga na nekim manifestacijama koje je organizirala Omladina, poput proslave Ferijalaca. Domaćini ovih manifestacija su Pozderca redovno smještali blizu mladih djevojaka da mu „prave društvo“. Pričao mi je jedan slovenački kolega da je tokom afere „Agrokomerc“ razgovarao sa Pepcom Kardelj, udovicom drugog najmoćnijeg čovjeka u Jugoslaviji Edvarda Kardelja. „Ja nikada nisam mogla razlikovati ovu dvojicu Pozderaca. Znam da je jedan bio ženskaroš, a nikad se nije razveo od supruge.  A da se drugi čim se zaljubi razvede i ponovo oženi“, pričala je drugarica Pepca. Prvi je, valjda, bio Hamdija, a drugi Hakija Pozderac.

Republička organizacija Socijalistčke omladine u kojoj sam bio zaposlen organizirala je svoje redovne seminare, okupljanja i ideološku naobrazbu omladinaca iz cijele Republike i najčešće bi se ti skupovi organizirali u Neumu. Djelomično sam bio uključen u dogovore oko dolaska gostiju, predavača, po pravilu istaknutih društveno-političkih radnika iz BiH i saveznih institucija. Dolazak i temu predavanja Hamdije Pozderca dogovarali smo sa njegovih šefom kabineta Asafom Džanićem. Bio sam pomalo iznenađen da se Džanić nalazi na toj izrazito političkoj dužnosti. Nisam ga osobno poznavao, ali sam u različitim časopisima nailazio na njegove tekstove, prijevode, uglavnom sa francuskog jezika, koji su se bavili fenomenima masovne kulture, filmom, rock and rollom. U “Kinoteci BiH” se besplatno dijelila jedna njegova knjižica posvećena rock and rollu na filmu na čijoj se naslovnici nalazila fotografija Janis Joplin.

HAMDIJINE CRNE SLUTNJE

Hamdija Pozderac je u Neumu bio okružen svitom ambicioznih omladinskih karijerista, mojih šefova i nakon predavanja na klišeiranu opću temu “Zadaci SSO u razvoju društveno-političkih odnosa..” zasjeo bi u restoran hotela “Sunce”. Ne znam uopće kako je došlo do toga da sam se u jednom trenutku našao za njegovim hastalom, ali vrlo dobro pamtim temu razgovora, jer je bila neobična i za mene iznenađujuća, pa je bez straha da ću u nečemu pogriješiti prepričavam. “Rekoše mi ovi tvoji omladinci da se ti razumiješ u muziku, grupe i ove nove pojave u njoj”, obratio mi se drug Hamdija. Nisam bio siguran da sam stigao išta odgovoriti, niti je to kolektivni predsjednik države od mene očekivao, nego je započeo ljutiti monolog tokom kojeg je galamio, raskošno gestikulirao da su ljudi okolo mislili da sam mu ja žrtva na kojoj iskaljuje neke svoje frustracije i bijesove. “Je li ti slušao budalu Tempa kako pjeva sa onim Bijelim dugmetom “Padaj silo i nepravdo”!? Nekoliko mjeseci ranije “Bijelo Dugme” je objavilo album naslovljen “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” na kojem se našla i stara antifašistička pjesma “Padaj silo i nepravdo” koju ju je Goran Bregović snimio i otpjevao sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom, partizanom, revolucinarom jednim od najbližih suradnika Josipa  Broza Tita koji je dvije decenije bio u nimalo dobrovoljnoj političkoj penziji i dane provodio u svom rodnom selu u Crnoj Gori. Bila je to klasična Goranova provokacija, planirao ih je on na toj ploči nekoliko sličnih, poput gostovanja bunkerisanog hrvatskog pjevača Vice Vukova, ili korištenja slike već pominjanog srpskog slikara Miće Popovića za naslovnu stranicu albuma; nešto je od toga prošlo cenzuru, poput Tempa, većina ideja je otpala.

“Našla se stara mrcina Tempo da on sada poručuje nama “Padaj silo i nepravdo”?”, galamio je Hamdija Pozderac pred sve većim i brojnijim znatiželjnim auditorijem u restoranu neumskog hotela. “Pa taj čega se god dohvatio, to je uništio. Dok je bio savezni ministar poljoprivrede kamen na kamenu nije ostao, trebalo je da prođu godine i godine da se normalizuje stanje. I on sad traži da mi “padamo”?! E, pa neću da padnem, jebo ga otac seljački, bezobrazni”. Na tome se uglavnom  završio naš susret, odnosno njegov gromki monolog.

Ovo se sve dešavalo početkom 1987.godine, sedam-osam mjeseci prije “službenog” otvaranja slučaja “Agrokomrc”, odnosno  „Agrogate“, kako je slučaj nazivan u srbijanskim medijima. Iz Hamdije Pozderca je progovarala neka teška srdžba i debela frustracija zbog nečega o čemu nismo imali, niti mogli imati ikakvih saznanja, “osnovanih sumnji”, čak ni slutnji.

ZAO DUH OSME SJEDNICE

Prve mjesece 1987. godine obilježio je još jedan događaj vezan za Kosovo, odnosno za Srbiju, posjeta predsjednika CK Saveza komuniste Srbije Slobodana Miloševića Kosovu polju na poziv tamošnjih Srba koju su obilježili nemiri, sukobi okupljenih Srba sa kosovskom policijom koji su prekinuti nakon što se na balkonu mjesnog Doma kulture u kojem je održavan sastanak pojavio Milošević sa čuvenom, fatalnom porukom: “Ovaj narod (Srbe) niko ne sme da bije”. Dok sam kod kuće na noćnom televizijskom dnevniku gledao dramatične snimke događaja u Kosovu polju, razmišljao sam jesu li i ovaj događaj kao onaj prethodni od prošlog ljeta kada je otvarana fabrika “Radioton” osiguravali vojnici JNA.

Bila je subota, 24. april 1987.godine i nakon završetka Dnevnika žurno sam se zaputio sam na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje je bio zakazan koncert grupe “Zabranjeno pušenje” značajan i  po tome što je najavljeno da će im se prvi put na sceni prodružiti novi član, režiser Emir Kusturica, profesor ASU. Viđao sam se tih mjeseci sa Neletom Karajlićem, dolazio je kod mene na posao, ili smo se nalazili po tada popularnim kafanama, između ostalih i onoj na ASU i govorio mi je kako saradnja sa Kusturicom nije nikakav jednokratni fazon i prolazna dosjetka koji će se desiti i proći, nego da vježbaju na način da se slavni režiser sve dok mu ne iskrsne neki novi posao, odnosno novi film  dugoročno pridruži “Pušenju” kao ravnopravan član. Skučeni podrumski prostor ASU bio je krcat, ne znam da li su se uopće prodavale karte, ili su gazde kafane Badžo i Sejid, kao i svako drugo veče, sami puštali goste na ulazu prema osobnim afinitetima i ranijim iskustvima i zaslugama. Konferenasije uoči početka koncerta bio je Elvis J. Kurtovich koji je urnebesno duhovito predstavio “Pušenje” u novom sastavu (Dvije godine ranije, 1955., Elvis se zezao “otkrivajući” da je Emir Kusturica “Zlatnu palmu” koju je dobio na festivalu u Cannesu iskoristio da popravi zube kod jednog poznatog stomatologa). Publika se usklomešala pred početka koncerta, naguravala se pokušavajući izboriti preglednije mjesto, prednji dijelovi su pod pritskom zaljuljali binu, na što je Elvis ponovio rečenicu koju sam čuo sat-dva ranije na televiziji, oponašajući glas i mimiku onoga koju je izgovorio-Slobodan Milošević: “Polako, smirite se, NIKO NE SME DA VAS BIJE”. Nisam bio siguran da je iko u publici i ukoliko je mogao od buke čuti ovu poruku, razumio na šta i na koga se ona odnosi.

Za Slobodana Miloševića do njegovog izbora za šefa srbijanskih komunista malo ko je znao izvan uskog kruga partijskih aparatčika i kadrovika. Izabran je nakon dugogodišnje vladavine Ivana Stambolića, nepriskosnovenog gospodara srbijanskog političkog prostora u prethodnoj deceniji. Znalo se u internim partijskim krugovima da je Milošević bio Stambolićev izbor, jer je bilo nezamislivo da na drugi način priskrbi najvišu poziciju u Partiji. Prethodno je nekoliko godina bio šef komunista Beograda, također Stambolićevom voljom.

I PO BABI I PO AMIDŽAMA

Iako se sredinom 80-ih godina u nekim sredinama u Jugoslaviji stidljivo promovirala demokratska praksa da se najviši partijski i državni funkcioner biraju između više kandidata, malo gdje se to činilo. Jedan u to vrijeme visoki srbijanski partijski funkcionier, Petar Živadinović, briljantan intelektualac i poznavatelj političke filozofije, kojeg sam upoznao na ljetnoj školi u Fažani nekoliko godina ranije, pričao je da je Stambolić bukvalno na silu, na guranje, smjestio Miloševića u fotelju koju je on prethodnih godina grijao. “na moju primedbu da bi bilo svrsishodno da imamo dva kandidata, Stambolić je odgovorio: “Mi od ovog kandidata, druga Slobodana nismo pošli kao jedinog,  nego smo do njega došli u širokoj demokratskoj javnoj raspravi među članstvom Partije”. Presudni glas kojeg je u tijesnoj većini u Predsjedništvu CK SK Srbije presudio u Miloševičćevu korist bio je glas Azema Vllasija, šefa komunista sa Kosova.

Ono što sam o Slobodanu Miloševiću znao izvan oficijelnih, javnosti dostupnih izvora, čuo sam od profesora Nijaza Durakovića koji je nakon partijskih kongresa, republičkih i saveznog, izabran u Predsjedništvu CK SK BiH. Nijaz mi je tokom jednog od brojnoih kafanskih druženja otkrio da su u jesen 1986.godine, odmah nakon što su se konstituisale republičke partijske i državne vlasti u posjetu Sarajevu stigli Ivan Stambolić, predsjednik Predsjedništva Srbije i Slobodan Milošević, predsjednik CK SK Srbije.  Posjeta je bila poluslužbena, neformalna i partijski drugarska. Goste iz Srbije su dočekali Milan Uzelac, novizabrani šef Saveza Komunista BiH i Nijaz Duraković.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ U SARAJEVU

Nijaz mi je prepričao da je razgovor sa srpskim drugovima koji su, rečeno diplomatskim rječnikom stigli u nastupnu posjetu novom komunističkom rukovodstvu u BiH bio srdačan, otvoren i kratak. Sastali su su se u rezidenciji Klub Delegata koja se nalazi neposredno uz zgradu Centralnog komiteta SK BiH gdje su ručali. “Nakon ručka Slobodan Milošević me je pozvao da prošetamo po bašti Kluba delegata koja je u ranu jesen izgledala koloritno, raskošno i umirujuće. O njemu sam znao nešto površno, najviše sam čuo od Ivana Brigića koji je bio šef Saveza Komunista Sarajeva u vrijeme kada je Milošević imao istu funkciju u Beogradu. Brigić ga je doživljavao i opisivao mi ga  kao zanimljivog, šarmantnog, zabavnog čovjeka, dobrog i pouzdanog kolegu, pričao mi je o njihovim susretima širom Jugoslavije. Milošević je o meni znao više, rekao mi je da je čitao moje radove, knjige i rasprave o nacionalnom pitanju, pohvalio njihovo socijalističko opredljeljenje i anitnacionalistički karakter. Rekao je, djelujući prilično zabrinuto, da njega i Savez komunista Srbije u narednom periodu očekuje žestoka i dosljedna ideološka borba protiv srpskog nacionalizma i građanske desnice, različitih društvenih grupa koji djeluju sa pozicija antikomunizma, protiv bratstva jedinstva, ravnopravnosti. Govorio je o lošem, zabrinjavajućem  stanju u medijima  i pojedinoim institucijama kulture koji su u rukama nacionalističke desnice, u kojima se nasrće i na druga Tita, pobrajao je primjere “Književne reči”, “Književnih novinara”, “Duge”…Navodio je primjere antisocijalisitčkog i šovinističkog djelovanja u kulturi, književnoj produkciji, pozorištu, filmu, raznim tribinama, književnim udruženjima. Zaista je na mene ostavio utisak nekoga ko je čvrsto na socijalisitčkim pozicijama i koji neće toelrirati nacionalističke ispade u javnoj sferi, niti birati sredstva da im se suprotstavi”; ovim je riječima Nijaz Duraković prepričao razgovor sa Slobodanom Miloševićem i iznio svoj utiske o njemu nakon prvog njihovog susreta u Sarajevu u jesen 1986.godine

No, vratimo se na aferu „Agrogate“, ono što joj je prethodilo i način na koji se njom politički, pravosudni i medijski upravljalo. Najprije o ovom posljednjem-medijskoj pripremi. Prvi tekst u kojem je najavljen kriminalno-politički skandal do tada nezapamćenih razmjera i posljedica objavljen je u  dnevnom listu „Borba“, glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije sredinom avgusta 1987.godine. Naslov je bio „udar od 22.000 starih milijardi“, a podnaslov „Agrokomerc“ izdavao mjenice bez pokrića“. Autor je bio novinar Zvonimir Azdejković, dopisnik „Borbe“ iz Kruševca, koji sve do tog teksta koji ga je proslavio nije imao profesionalni afinitet prema sličnim temama, ekonomskim, pogotovo nije pisao o događajima  u drugim republikama.

Dvije godine nakon objavljenog teksta Azdejković je izvršio samoubistvo. Razgovoarao sam tokom narednih godina sa nekoliko novinara koji su ga bolje poznavali i čuo nekoliko verzija eventualnih razloga njegovog suicidalnog čina. No, svi su se slagali da je Azdejković pao u depresiju, pa i neki oblik paranoje nakon što ga je čelnici konkurentske  „Politike“ uspjeli nagovoriti da napusti  „Borbu“ i pređe u najstariji „srpski list“, kako je mnogo godina kasnije napisao novinar Miša Brkić, decenijama najautoritativniji ekomnomski analitičar u Srbiji. Prema tvrdnji jednog Azdejkovićevog prijatelja, on je danima prije samoubistva, a mjesec dana nakon prelaska u „Politiku“ tvrdio da je pod neizdrživim pritiskom svojih novih šefova.  „U jednom kruševačkom kafiću požalio se da je od od „Politike“ dobio zadatak da žestoko napadne visokog komunisitčkog funkcionera iz Hrvatske Stipu Šuvara i da sam izabere oružje“. Šuvar je u trenutku, neposredno uoči Azdejkovićevog samoubistva, dakle 1989.godine, bio predsjednik Predsjedništva CK SK Jugoslavije. Brkić zaključuje da „Upotreba čoveka“ u igrama službe bezbednosti nije nepoznat model, naprotiov, široko je (bio) rasprostranjen i u medijskoj sferi.“

TO JE NAMA „NAŠA BORBA DALA“

Ubrzo nakon prve medijske bombe koja je odjeknula širom tadašnje zajedničke države, list „Borba“ šalje u Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo i Bihać, veću grupu novinara iz Beograda da se nastave intenzivno, svakodnevno baviti „Agrogejtom“. Zanimljivo da među njima nema Zdenka Azdejkovića, čovjeka koji je očito poslužio kao jednokratni okidač za ono što slijedi. U sarajevskim medijskim krugovima ta ekipa „Borbinih“ specijalaca se ne baš sasvim šaljivo i pogrešno nazivala „kaznena ekspedicija“. Šef te novinarske „ekspedicije“ bio je Slavko Ćuruvija do tada ne baš poznat u novinarskim krugovima čak ni u Srbiji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini“. Ćuruvija je u novinarstvo, dakle „Borbu“, stigao nekoliko mjeseci ranije i to iz Službe bezbednosti Srbije. U martu te godine nalazi se na Kosovu polju tokom, kasnije će se pokazati fatalno-povijesnog boravka Slobodana Miloševića među tamošnjim Srbima. Miroslav Šolević, lider kosovskih Srba“, tri decenije kasnije će u medijima otkriti okolnosti i razloge boravka Ćuruvije na Kosovu polju.

„Ćuruvija nije bio u Miloševićevoj pratnji kao novinar, on je tada bio pripadnik Državne bezbednosti Srbije i ja sam ga tada dobro poznavao i sarađivao sa njim, kao i sa drugim pripadnicima SDB-a iz Beograda. Neki od njih su radili i kao moje obezbeđenje.“

Dugogodišnji šef dopisništva „Borbe“ iz Sarajeva je bio Enver Demirović. Sjedio sam tih ljetno-jesenjih dana 1987.godine u društvu u kojem se i on zaticao i koje je je od njega tražilo odgovore o izvještavanju „Borbe“ o „Agrokomercu“ i općenito prilikama u Bosni i Hercegovini. Demirović je pokunjeno, nemoćno slijegao ramenima, govoreći da  je on potpuno marginaliziran, odnosno zaobiđen od strane novopristiglih beogradskih kolega, te da se i sam o njihovim „istragama“ informirao tek nakon što ih pročita na stranicama „Borbe“. Iz beogradske centrale je procijenjeno da je on, Demirović, suviše povezan za lokanim bosanskohercegovačkim političkim, ekonomskim i pravosudnim miljeom, te da nema kritičku distancu u odnosu na najnovije, nadolazeće procese.

S druge strane, lokalni bosanskohercegovački novinari, „Oslobođenja“, „Večernjih novina“, Radio-televizije Sarajevo bili su u podređenom položaju u odnosu na beogradske  kolege koji su u otkrićima novih „dokaza“ u kriminalu vezanom za „Agrokomerc“ uvijek išli korak-dva ispred njih. Mnogo godina kasnije ugledni novinar „Oslobođenja“ Emir Habul je pisao da su oni u redakciji bili uvrijeđeni činjenicom da su najvažniji i najeskluzivniji sadržaji vezani za „Agrokomerc“ plasiraju izvan BiH, u „Borbi“. Znao je, kaže, da ključnu ulogu u tome ima Republički sekreterijat  unutrašnjih poslova, pa je njegovog šefa Duška Zgonjanina jednom prilikom upitao zašto se zaobilazi „Oslobođenje“. „Nismo bili sigurni za koga vi sada radite“, odgovorio mu je Zgonjanin.

„Meni  su u RMUP-u BiH nedostupni bilo kakvi relevatni izvori, a Dragica Pušonjić iz „Borbe“ otvara nogom vrata kod Zgonjanina“, žalio mi se kolega iz jedne druge sarajevske redakcije..

Dragica Pušonjić je bila mlada novinarka mojih godina koja se prije „Agrokorca“ bavila omladinskim temama, pokrivala je forume Saveza socijalisitčke omladine u Beogradu, pisala o radnim akcijama,  Štafeti mladosti. Bila je stasita, lijepa djevojka, prodornih plavih očiju ali je mala je u sebi nešto od nepristupačne, ambiciozne oholosti.

Mnogo godina kasnije nakon rata, kada sam „ukrštao“ svoja saznanja o događajima iz tog perioda sa njim, Munir Alibabić, čelnik Sektora državne bezbjednosti Sarajevo, otkrio mi je dragocjen detalj iz vremena neposredno prije aktiviranja afere „Agrokomerc“. „Nekoliko mjeseci ranije Duško Zgonjanin, republički sekretar unutrašnjih poslova, okupio je na Igmanu u to vrijeme najvažnije ljude Službe iz cijele Bosne i Hercegovine. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što je Hamdija Pozderac izabran za člana Predsjedništva Jugoslavije. Rekao nam je tada da je zbog funkcije koju sada obavlja drug Hamdija moguće očekivati napade na njega od strane neprijatelja Bosne i Hercegovine, jer je on jedan od njenih najistaknutijih funkcionera. Zatražio je da se pojačaju mjere osiguranja i bezbjedonosnog „pokrivanja“ „druga Hamdije“ i prikupljanja relevantnih informacija o njegovom radu, kako bismo se adekvatno, argumentirano i pravovremeno  mogle  preduprijediti sve moguće insinuacije, podmetanja i laži kojima bi se „neprijatelji mogli služiti“ u diskreditranju i kompromitiranju druga Pozderca.

STRIJELA JE ODAPETA

Diskreditacija Hamdije Pozderca počela je prije otvaranja afere „Agrokomerc“.

Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbora u Predsjedništvo SFRJ, neposredno nakon onoga nešeg kratkog  susreta i neobičnog  razgovora u Neumu, beogradski omladinski list „Student“ otkrio je da je Pozderac plagirao knjigu koju je malo prije toga objavio kod jednog sarajevskog izdavača. Knjiga se zvala „Demokratski centralizam u Savezu komunista Jugoslavije“ i sačinajvali su je govori i tekstovi koje je Pozderac prethodnih godina izgovarao i pisao u raznim prigodnim prilikama.

Kako je pokazala analiza objavljena u „Studentu“, veliki dio objavljenih članaka Pozderac je preuzeo iz knjige izvjesnog  Petra Mandića, partijskog aparatčika rođenog u Gacku,  zaposlenog u beogradskim komunističkom aparatu.

Komunisitčki političari su imali neobjašnjivu potrebu da, pogotovo pred neke krupne političke događaje (kakav je Kongres SKJ) štampaju svoje „govore i članke“ koje nikom osim njih, i eventualnih polaznika političkih škola nisu potrebni. Uglavnom je bilo riječ o prežvakavanju jednih te istih ideološko-programskih općih mjesta prethodno nebrojeno puta recikliranih.

To je potvrdio i sam Hamdija Pozderac, dakle u funkciji potredsjednika Predsjendištva SFR Jugoslavije u intervjuu kojeg je krajem ljeta, neposredno pred izbijanje afere „Agrokomerc“ dao uredniku NIN-a Stevanu Nikšiću. Jedno od pitanja se odnosilo i na sporni plagijat u njegovoj knjizi. Pozderac je s obzirom na funkciju koju je obnašao, kao i težinu inkriminacije koja mu se pripisivala odgovorio sa neprimjerenom arogancijom  i neopreznom ležernošću. Kazao je da se u toj oblasti marksističke misli, nema šta novo reći, da je sve važno odavno rečeno. „Mi smo prepisvali od Lenjina, Lenjin je prepisivao Marxa…“, relativizirao je svoju odgovornost Pozderac.

Uslijedile su oštre, žestoke reakcije, pozivalo se na odgovornost. Hamdija Pozderac ubrzo daje novi intervju, zagrebačkom listu „Danas“ koji je iz neobjašnjivih razloga izbačen nakon što se list već počeo štampati. Razlozi sa povlačenje tog intervjua nisu nikada saopćeni. Dvije godine kasnije, u ljeto 1989.godine tokom jednog boravka u Zagrebu pokušao sam više o sudbini tog intervju razgovarati sa njegovom autoricom, novinarkom Milom Štulom. Ništa mi suštinski nije rekla, osim da je intervju bio autoriziran i da je iz štampe povučen na zahtjev kabineta druga Hamdije Pozderca. Mila Štula će na početku rata u Hrvatskoj postati jedna od važnijih novinarskih stubova velikosrpske propagande, najprije u Hrvatskoj, a kasnije u Beogradu gdje se preselila i zaposlila na tamošnjoj državnoj televiziji. Kako su mi kasnije rekle zajedničke kolege (Denis Kuljiš, recimo) bila je udata za visokorangiranog oficira-obavještajca Jugoslovenske Narodne Armije.

Budući da sam radeći tih godina u omladinskom političkom aparatu znao tehnologiju pisanja „govora i članaka“ omladinskih funkcionera, mnoge  sam i osobno pisao, bilo je prilično izvjesno da Hamdija Pozderac nije bio autor (barem ne svih) tekstova u svojoj knjizi. Prema tvrdnji nekih njemu bliskih ljudi, pa i same supruge Milke Pozderac, autor većine tekstova u knjizi bio je već pomenuti Asaf Džanić, Pozderčev šef kabineta. Džanić će nakon Hamdijine ostavke, a ubrzo i smrti, vratio iz Beograda u Sarajevo dobio mjesto na Akademiji scenskih umjetnosti. Tokom predizborne kampanje za prve demokratske izbore 1990.godine, Džanić je postavljen za direktora izborne kampanje Saveza Komunista Bosne i Hercegovine. Nakon izbornog sloma, lider stranke Nijaz Duraković je dio krivice prebacivao na loše osmišljenu i vođenu kampanju, implicitnoi optužujući Džanića.

Kasnije, u prvim mjesecima rata sretao sam Asafa Džanića u kabinetu Fikreta Muslimovića, bivšeg moćnog oficira Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a) koji je na početku rata imenovan za glavnog bezbjednjaka u Štabu Armije BiH. Iznenadila me njihova bliskost koja je ukazivala na dugogodišnje poznanstvo i povjerenje, moguće i  suradnju.

Hakija Pozderac mi je u već pominjanom cjelodnevnom razgovoru vođenom početkom 1991.godine u njegovoj vili u Beogradu ispričao kako je izgledao jedan od njegovih posljednjih susreta sa bratom Hamdijom u proljeće 1988.godine nekoliko mjeseci prije njegove smrti.

„Bila je nedjelja, sredinom marta 1988. ja sam nakon izlaska iz Bihaćkog zatvora prvi put došao u Sarajevo kod Hamdije, koji je nekoliko mjeseci ranije podonio ostavku na sve funkcije. Iznenadio sam se kako je Hamdija bio dobar,  odmoran, vedar, duhovit. Napuštanje politike i mučnih obaveza ga je fizički preporodilo.  Dogovorili smo se da njegova supruga Milka, on i ja odemo u Stojčevac na ručak. Hamdija je rekao da će samo nakratko svratiti do Milana Uzelca u kabinet, zvao ga je da se nakratko vide. Zgrada CK je bila minut-dva od njegove kuće, tako da će to sve kratko trajati, sat vremena uvrh glave.

Otišao je oko 10 sati, nije ga bilo ni u 11, ni u 12…, tek negdje oko dva, pola tri smo ga vidjeli kroz prozor kako ide prema kući. Ne mogu ti opisati kakav je to potresan prizor bio. Iz kuće je izašao poletan čovjek, čvrstog koraka, a vraćao se slomljeni starac koji je jedva vukao nogu za nogom. Trebalo mu je dugo vremena da dođe do daha i ispriča nam šta se desilo“, govorio mi  je Hakija Pozderac.

Hamdija je, prema svjedočenju njegovog brata, njemu, suprugi i kćerki najprije rekao da otkažu ručak u Stojčevcu. Onda je skrušeno počeo prepričavati šta mu se prethodno  desilo u kabinetu Milana Uzelca.

„Milan ga je odmah počeo optuživati da je on krivac za kriminal u Agrokomercu, da ima sve dokaze za to. Kaže mu, recimo, da je tog i tog dana zvao nekog bankara da reprogramira „Agrokomercov“ dug. Hamdija to opovrgne, kaže mu: nisam, a Uzelac naredi nekom svom suradniku koji je sjedio u kabinetu pored onog velikog magnetofona „Uhera“: „Pusti mu snimak“. I ovaj pusti snimak na kome se čuje Hamdija kako priča sa nekim bankarom. Pa ga onda optuži da je zvao Fikreta oko nečega, i to iz kabineta u Predsjendištvu Jugoslavije, Hamdija opet negira, Milan opet traži da se pusti snimak koji će potvrditi da je u pravu.

Nakon što je to mrcvarenje potrajalo sat-dva, pita ga Hamdija: „Milane, druže stari, jeste li me to ti i tvoji panduri pratili i snimali svugdje i na svakom mjestu. Kaže Uzelac: Jesu. Snimali su me i u hali, pita ga Hamdo. „ I u hali,“ odgovori mu Uzelac. „E, pa hajde reci ovom tvom što radi na magnetofonu da nam pusti snimak iz hale, pa da čuješ kako prdi pravi Krajišnik, jebalo te prisluškivanje, vrisnuo je Hamdija na njega i izašao sa razgovora“. /kraj/