Pisao je o Vijetnamu, ali osjećaji su jednako uvjerljivi i u Srebrenici, gdje su snage bosanskih Srba 1995. godine ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka, u onome što su Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasili genocidom, što nacionalistički zvaničnici bosanskih Srba zajedno sa svojim saveznicima u susjednoj Srbiji poriču do danas.

OBEĆANI MIR I SMRT

Bio je to najveći masakr u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Mrtvi ne mogu govoriti, ali svake godine usred ljeta porodice žrtava čine potresno hodočašće. Nekadašnji rudarski grad u istočnoj Bosni, poznat kao mjesto gdje su neplodne žene dolazile piti njegovu čudotvornu vodu, Srebrenica je sada sinonim za mračne događaje koji su započeli 11. jula 1995. godine.

Ovog mjeseca prije dvadeset sedam godina, Srebrenica je pala u ruke snaga bosanskih Srba. Grad je bio je pod žestokom opsadom tri godine, trpeći gladujući i neprestano granatiranje, uništen i brutaliziran. Kad su Srbi ušli u grad, nejasno su obećali mir. Zatim su muškarci i dječaci odvojeni od žena dok su nizozemski vojnici iz mirovnih snaga Ujedinjenih naroda stajali sa strane i gledali. Muškarci su kamionima odvezeni u područja izvan grada, okupljeni u tvornicama ili šumama i smaknuti oružjem. Bio je to najokrutniji način smrti.

Njihova su tijela bačena u masovne grobnice. Neki su umrli moleći za život. Neki su umrli nakon što su bili natjerani da sami sebi kopaju grobove, vapeći za vodom i milošću. Srbi su potom iskopali njihove ostatke i ponovno ih zakopali u sekundarne, a ponekad i tercijarne grobnice po cijelom području, u poljima i šumama ponekad kilometrima daleko, kako bi sakrili svoje zločine. Posmrtni ostaci mnogih žrtava sada su pokopani u spomen obilježju u gradu kako bi se očuvala uspomena i, prije svega, istina. Do 2020. više od 1000 ljudi još uvijek se vode kao nestali.

NEGIRANJE GENOCIDA

Ipak, gotovo tri desetljeća kasnije, Srebrenica je i dalje strašna, nezacijeljena rana.

Određene ličnosti u Bosni i Srbiji dosljedno umanjuju ili čak izravno negiraju genocid koji su počinili bosanski Srbi u Srebrenici. Poricatelji uključuju nacionalističke političare, poput političkog lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, koji je odbacio masakr u Srebrenici kao “izmišljeni mit”,  i srbijansku premijerku Anu Brnabić. U decembru 2019. Nobelovu nagradu za književnost dobio je Peter Handke, još jedan negator genocida. Austrijski pisac imao je bliske veze s bivšim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, koji je bio organizator brutalnog bosanskog rata. Godine 2006. Handke je održao hvalospjev na Miloševićevom grobu, a napisao je i knjige u kojima pokušava opravdati srpske ratne zločine.

Doista, poricanje je postalo toliko zabrinjavajuće i sveprisutno da je prošle godine Valentin Inzko, koji je u to vrijeme bio najviši međunarodni zvaničnik u Bosni zadužen za nadgledanje civilne provedbe Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat 1995. godine, nametnuo zakon kojim se kriminalizira poricanje genocida u Srebrenici ili drugih ratnih zločina koje su počinili bosanski Srbi. Zakonom su uvedene i kazne za veličanje ratnih zločinaca ili imenovanje ulica ili javnih ustanova po njima.

No, otrovni nacionalizam koji je potaknuo te zločine prije 27 godina nije nestao, a moćne sile u Bosni i Hercegovini kao i izvan nje ponovno ga raspiruju, prijeteći vratiti neke od najgorih dana u prošlost.

RAT I ZABRINJAVAJUĆI MIR

Bosanski rat je počeo kada se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija počela raspadati početkom 1990-ih. U martu 1992., nakon Slovenije, Hrvatske i Makedonije, Bosna i Hercegovina sastavljena od mješavine muslimanskih Bošnjaka, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba proglasila je nezavisnost.

Bosanski Srbi odbacili su deklaraciju i udružili snage sa Srbijom, najvećom od jugoslavenskih republika. Postavili su svoj štab na Palama, turobnom planinskom gradiću izvan Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, i zaplijenili većinu opreme bivše Jugoslavenske narodne armije. Njihova otcijepljena republika, poznata kao Republika Srpska, vodila je krvavi rat protiv Bosanaca, opsjedajući grad više od tri godine.

Ono što je dovelo do današnje ponovne krize je rascjepkani politički sistem postavljen Daytonskim sporazumom 1995. godine. Bosna je podijeljena na složen politički sistem koji je trebao umiriti zaraćene strane dajući im svakoj dio vlasti u zemlji. Zemlja se danas sastoji od dvije administrativne jedinice, Republike Srpske kojom dominiraju Srbi i Federacije Bosne i Hercegovine, a njome upravlja tročlano Predsjedništvo BiH koje se svakih osam mjeseci rotira između tri člana (Bošnjaka, Srbina i Hrvata). Postoji i 10 kantona, svaki sa svojom zasebnom, zbunjujućom vladom.

Sistem je izazvao veliku disfunkciju. Iako je Daytonski sporazum okončao borbe i ponovno ujedinio razbijenu zemlju, ostavio je duboku ogorčenost. Formirane strukture učvrstile su podijeljene etničke identitete. Reforme se traže godinama, ali ništa se nije dogodilo.

Danas se čini da je sporazum na prijelomnoj tački. To je velikim dijelom zasluga separatističkih poteza Dodika, srpskog člana tročlanog Predsjedništva BiH koji je prethodno 15 godina bio predsjednik ili premijer Republike Srpske. Mjesecima je Dodik poduzimao korake za slabljenje multietničkih državnih institucija u Bosni, dok je istovremeno uspostavljao paralelne institucije u Republici Srpskoj, što većina promatrača vidi kao moguće postavljanje temelja za buduće odcjepljenje.

Kao što je vanredni profesor Univerziteta u Sarajevu Hamza Karčić napisao za Foreign Policy: “Dodik ide stopama onoga što su ratni čelnici bosanskih Srba učinili prije tačno 30 godina, u jesen 1991”.

PUTINOV NOVI FRONT SA ZAPADOM?

Činjenica da Dodik koristi nacionalizam kao oruđe za raspirivanje etničkih napetosti, upravo onu tehniku koja je dovela do žestokog rata od 1992. do 1995., i da međunarodna zajednica ne obraća dovoljno pažnje na to duboko je zabrinjavajuća. Ali za svakoga ko se prisjeti tih godina i toga kako je etnonacionalizam rasturio zemlju na komadiće, to je više od toga: To je zastrašujuće!

Dodik nije sam u svojim težnjama. Bosanski Srbi čine oko 30 posto stanovništva današnje bosanskohercegovačke države, a mnogi žele svoju državu. Čini se da im ruski predsjednik Vladimir Putin želi pomoći da to postignu. Neki vjeruju da se ruski vođa zalaže za to da Bosna postane nova fronta sa Zapadom.

Ali žele li ljudi još jedan rat? Anketa Nacionalnog demokratskog instituta provedena u Bosni i Hercegovini u decembru 2021. pokazala je da obični stanovnici ne žele međuetničko nasilje. Utvrđeno je da manjina ispitanika u Republici Srpskoj (34 posto) podržava Dodikovu deklariranu namjeru da povuče Republiku Srpsku iz državnih institucija BiH, a 35 posto je za nezavisnost Republike Srpske. Međutim, izbjegavanje međuetničkog nasilja (72 posto) i fokusiranje na privredu (69 posto) smatraju se više gorućim pitanjima od promicanja srpskog jedinstva (49 posto).

Ipak, ruska invazija na Ukrajinu izazvala je zabrinutost kako bi Putin mogao iskoristiti ranjivost Bosne i rastuće etničke napetosti. Bosna je izložena i strateški vitalna. Građani Srbije, uključujući proruske grupe u Republici Srpskoj, organizirali su masovnu podršku ruskoj invaziji na Ukrajinu. Tu je i element zajedničke vjere: pravoslavno bratstvo koje se manifestiralo i tokom rata u Bosni.

Analitičar Ismet Fatih Čančar smatra da postoji veći motiv da Putin intervenira od pukog uznemiravanja Bosne. To bi “proizvelo značajnu medijsku i psihološku pozadinu, odvraćajući svijet od ruskog plana da uništi Ukrajinu”, piše on u članku za Kraljevski institut ujedinjenih službi (RUSI), prenosi Slobodna Bosna.

Čak i usred rata u Ukrajini, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je u svom pretrpanom ratnom rasporedu “našao vremena za telefonski razgovor” s Dodikom, piše Čančar. “Poziv je predstavljen kao nastavak razgovora o realizaciji dogovora postignutih u Moskvi na sastanku Dodika i ruskog predsjednika Vladimira Putina u decembru 2021. godine.”

Dakle, šta bi se moglo dogoditi? Putin bi mogao aktivirati Dodikov plan o odcjepljenju i poslati pripadnike Wagnerove grupe, ruskih paravojnih snaga koje već djeluju u Ukrajini, kako bi eventualno izazvali oružani sukob u Bosni. To bi bilo katastrofalno: paravojne formacije iz Srbije, poput one kojom je zapovijedao Željko Ražnatović (poznatiji kao Arkan), koji je ubijen 2000. godine, počinile su neke od najstrašnijih zločina u bosanskom ratu. Ono što bi se moglo dogoditi je još jedan krvavi i užasni sukob u kojem civili plaćaju cijenu za ludosti svojih političara.

NEZADOVOLJENA PRAVDA

U Srebrenicu sam se više puta vraćala nakon rata. Gradić, nekada pitom, smjestio se u brdima i izrazito zelenim poljima. Na neke komemoracijske dane, srpski nacionalisti sjedili su na brdima, bacali kamenje i rugali se ožalošćenima. Vani je polje obilježeno redovima i redovima bijelih nadgrobnih ploča u čast mrtvima. A tu su još kosti 1000 ljudi koji nisu evidentirani, čiji ostaci leže negdje u dubokim šumama ili ukletoj zemlji.

Za mnoge porodice s kojima sam razgovarala, tuga je duboka. Nema osjećaja zadovoljenja pravde. Prema Međunarodnom odboru Crvenog križa, kako vrijeme prolazi, broj identificiranih tijela se smanjuje. Sjećanja blijede, a informacije se teško dolaze. U Srebrenici odrasta nova generacija, uglavnom srpska.

Ali u Potočarima, gdje se nalazi memorijal Srebrenica, neka od imena poginulih su uklesana u kamenu. Teško je, ali nevjerovatno važno, da se prisjetimo da iza ovih imena stoje čitavi životi koji su prekinuti. Moramo izvući pouke iz srebreničke katastrofe i više nikada ne dozvoliti da se ponovi. Šta god da se desi u Bosni, imena srebreničkih žrtava ostat će zauvijek.