Connect with us

USK

USK – Boravak u staračkom domu im ne bi bio moguć bez pomoći djece: „Bilo mi je ljepše kod kuće, ali ne mogu sam”

Published

on

Penzioneri su u našoj zemlji sinonim za preživljavanje – posebno oni koji imaju male penzije, a nemaju potomstvo. Ako nemaju djecu, a sami ne mogu – rješenje je dom. Ali, ako imaju male penzije, sebi to ne mogu priuštiti. Kako onda do doma – za one kojima je to jedina opcija?

Prema riječima većine penzionera, bez pomoći svojih najbližih – posebno onih koji rade u inozemstvu – starački dom postaje nemoguća solucija.

Fatima Čavkić je već četvrtu godinu u staračkom domu, s kojim je zadovoljna, ali navodi da upravo njen boravak u staračkom domu ne bi bio moguć bez pomoći svoje djece: „Da sam samo sa penzijom i da mi nije djece, ne bih mogla. Od muža penzije imam samo 300 KM. I šta bih onda?“.

Hasan Duraković nekoliko godina svoje utočište nalazi u staračkom domu, nakon što je više od 40 godina provedenih u Švicarskoj riješio da se vrati. Iako se čini kao tužna sudbina, prema njegovim riječima, stekao je prijatelje i ništa mu ne fali: „Bilo mi je ljepše kod kuće, ali ne mogu sam – umrla mi je žena prije osam mjeseci. Sam – pobudaliti. Fino mi je ovdje, nemam se na šta požaliti“.

U jednom od bihaćkih domova, koji postoji od 2016. godine, svi kapaciteti su popunjeni, a osnovni zadatak im je kako navode, pružiti sve ono što ima pruža i porodica.

„Nudimo sve ono što im je potrebno, od zdravstvene njege pa dalje – a posebno fokus ide na socijalni život. Imamo korisnika koji su tu samo na druženju, koji su težeg stanja, pa svakom pružamo ono što bi i porodica“, objašnjava Ines Alagić, direktorica Staračkog doma Villa Adriana.

Iako su starački domovi za osobe treće životne dobi većinom ugodna mjesta, mnogi, nažalost, ne mogu sebi platiti boravak – mjesečni košta između 1600 i 2200 KM.

federalna.ba

USK

Velika Kladuša: Golfom uletio u benzinsku pumpu, dvoje povrijeđenih (VIDEO)

Published

on

By

Sinoć pet minuta poslije ponoći dogodila se saobraćajna nesreća u mjestu polje u velikoj Kladuši, tačnije kod benzinske pumpe Bašić Benz.

Do saobraćajne nesreće je došlo tako što je vozač mercedesa oduzeo prvenstvo prolaza E.A. vozaču koji je upravljao automobilom marke Golf 4 koji je pretjerano neprilagođen brzinom dolazio iz suprotnog pravca.

Koliko je sada poznato vozač i suvozač koji su se nalazili u mercedesu nemaju velikih posljedica dok je vozač golfa inicijala E.A. sanitetskim vozilom odvezen u kantonalnu bolnicu Bihać.

Ubrzo nakon nesreće na licu mjesta došla je  policija, hitna pomoć i vatrogasna jedinica koji su učestvovali u spašavanju teško povrijeđenog u nesreći, javlja GPM.

Nastavi čitati

USK

U Velikoj Kladuši ukradena 2,5 kubika drveta, policija traga za počiniteljima

Published

on

By

U dijelu šume na lokalitetu Stabandža, općina Velika Kladuša, dogodio se slučaj šumske krađe. Prema našim saznanjima, šumsku krađu je otkrio uposlenik Kantonalnih šuma.

Isti je primijetio je da je na navedenom području posječeno više stabala hrasta i kestena. Daljnjom istragom utvrđeno je da je ukradeno oko 2,5 kubika drveta, što sugerira na planiranu i organiziranu krađu, piše Dijasporainfo.

Policija traga za počiniteljima ovog krivičnog djela

Šumska krađa nije samo krivično djelo koje ugrožava ekonomiju, već i ekosustav. Uništavanje stabala ne samo da smanjuje prirodni resurs drveta, već također narušava ravnotežu u šumskom ekosistemu.

Nastavi čitati

USK

Najveći izdajnik bošnjačkog naroda izgubio rat: Međubošnjački sukob u Krajini trajao je skoro dvije godine

Published

on

By

Na današnji dan, 27. septembra 1993. godine, rođeno je čedo velikosrpske politike i bošnjačke nezrelosti, poznato kao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Na ovaj dan Skupština ove paradržavne tvorevine izglasala je osnivanje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i time otvorila vrata krvavog bratoubilačkog rata medu Bošnjacima koji je potrajao sve do početka augusta 1995. godine, piše Stav.ba.

U jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, kada je bošnjačka krv natapala skoro sve dijelove Republike, u glavama nekih Bošnjaka i velikosrpskih političara javila se ideja o stvaranju tobožnje muslimanske autonomije na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, “što bi za cilj imalo momentalni prekid rata i zaustavljanje agresije i stradanja nedužnog naroda”.

Nakon što je 2. maja 1992. godine u insceniranim događajima u Sarajevu bezuspješno pokušao doći na čelo države, Fikret Abdić se sve više distancira u radu Predsjedništva R BiH i počinje kovati plan kako da se nametna kao vožd barem dijela bošnjačkog naroda.

Ubrzo pošto je bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti predstavljen Owen-Stoltenbergov (takozvani) mirovni plan, Abdić je vidio priliku i počeo kovati plan o stvaranju autonomije na čijem bi čelu bio upravo on.

Uvjerivši se da posjeduje punu podršku dijela svojih sunarodnjaka, te potporu Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, kao i predstavnika međunarodne zajednice, Abdić je krenuo sa ostvarenjem svojih zamisli.

Vojni i politički vrh Republike Bosne i Hercegovine i tadašnjeg Bihaćkog okruga, fokusiran na odbranu od velikosrpskog agresora, s prva nije tome pridavao prevelik značaj, sve dok nije započeta otvorena secesija. Kada su vojni i državni vrh napokon odlučili konkretno djelovati, Abdićeve pristalice već su zaposjele cijelu velikokladušku općinu i znatan dio cazinske općine. Prvi oružani sukobi počeli su 2. oktobra 1993. godine da bi s vremenom prerasli u ogorčeni sukob u kojem je izginulo nekoliko hiljada Bošnjaka.

Uz pomoć domaćih izdajnika, koji su se nalazili u civilnim, pa i u vojnim strukturama, Abdić je u dva navrata zauzeo Cazin, a njegova vlast u ovom gradu potrajala je samo dva dana. Prvi put Cazin je oslobođen 1. 10. 1993. godina u mitingu građana, a drugi put 15. 10. 1993. združenom akcijom jedinica Petog korpusa.

U borbi protiv Abdićeve autonomije bile su angažirane skoro sve jedinice Petog korpusa, među kojima je, ipak, prednjačila 505. viteška brigada s komandantom Izetom Nanićem na njenom čelu.

U akciji združenih jedinica Petog korpusa, kojom je komandovao Nanić, najprije je 4. augusta 1994. godine oslobođen Pećigrad, kada je do nogu potučena 2. brigada Abdićeve Narodne odbrane AP ZB i zarobljeno približno 700 autonomaša.

Samo sedamnaest dana nakon ove pobjede komandant Nanić s jedinicama 505. viteške brigade tokom samo jedne noći prodro je približno 17 kilometara u neprijateljsku teritoriju i oslobodio Veliku Kladušu.

Iznenađenje je bilo potpuno, te su se jedinice Abdićeve Narodne odbrane u velikoj žurbi i panici povukle u SAO Krajinu, odnosno na okupiranu teritoriju Republike Hrvatske.

U jesen 16. novembra 1994. godine, uz direktnu vojnu i drugu pomoć Vojske Jugoslavije, SAO Krajine i VRS-a, Abdićeva Narodna odbrana ponovo je napala na teritorij Bihaćkog okruga.

Vođene su krvave borbe sve do augusta 1995. godine u kojima se dešavalo da su članovi istih porodica ratovali jedni protiv drugih.

Iako je imao snažnu podršku Hrvatske, Srbije i Crne Gore, VRS-a i Međunarodne zajednice, najveći izdajnik bošnjačkog naroda izgubio je rat, jer nije znao koliku ljubav i odanost prema svome narodu, svojoj vjeri i domovini nose ponosni i hrabri Krajišnici.

Nastavi čitati

Najčitanije