Tuarezi su berberski narod sa tradicionalno nomadskim stočarskim načinom života. Oni su glavni stanovnici ogromne pustinje Sahare. Većina Tuarega živi u saharskim delovima Nigera, Malija i Alžira. Budući da su nomadski narodi, oni se stalno kreću preko nacionalnih granica, a male grupe Tuarega takođe žive u jugoistočnom Alžiru, jugozapadnoj Libiji, sjevernoj Burkini Faso i maloj zajednici u sjevernoj Nigeriji.

Tuarezi su nazvani “plavim ljudima” zbog odjeće u boji indigo boje koju tradicionalno nose. Polunomadski muslimanski narod, vjeruje se da su potomci Berbera u Severnoj Africi. Tuarezi su bili jedna od etničkih grupa koje su bile istorijski uticajne u širenju islama i njegovog nasljeđa u sjevernoj Africi i susjednom regionu Sahela, prenosi Stil.rs.

Društvo Tuarega tradicionalno je karakterisalo članstvo u klanu, društveni status i hijerarhiju kasti unutar svake političke konfederacije. Oni su kontrolisali nekoliko transsaharskih trgovačkih puteva i bili su važna strana u sukobima u saharskom regionu tokom kolonijalne i postkolonijalne ere.

Za razliku od većine drugih muslimanskih kulturnih grupa, muškarci nose velove, ali žene ne, ako ne za neke proslave. Muška maska za lice potiče iz vjerovanja da se takvim djelovanjem otjeraju zli duhovi. Možda je instrumentalno povezano i sa potrebom za zaštitom od oštrog pustinjskog pijeska.

To je čvrsto uspostavljena tradicija, kao i nošenje amajlija sa svetim predmetima i, odnedavno, stihovi iz Kur'ana. Uzimanje vela povezuje se sa obredom prelaska u muškost; muškarci počinju da nose veo kada dostignu zrelost. Veo obično prikriva njihovo lice, isključujući oči i vrh nosa.

Seksualne slobode u ovom narodu su velike – muškarac može da uđe u ženinu kuću, ali na sporedni ulaz. Provodi noć sa ženom, dok se ostatak porodice pravi da to ne primjećuje. Žena može da bira koliko će partnera primiti u kuću i kada će ih primiti. Ključno je da sve bude izvedeno diskretno i sa najvećim poštovanjem, objašnjava fotografkinja koja je sa ovim narodom provela mnogo vremena. Zbog ovih sloboda se žene ovog naroda udaju kasnije u odnosu na ostatak muslimanskog svijeta – negdje oko 20. godine.

Muškarci žene zavode pjesmama koje pišu za njih, to je ključni sastojak udvaranja i prosidbe. Žene su mahom pismene, pa često i one sastavljaju pjesme.

Udaja ženama ne predstavlja oduzimanje slobode. Kuća, kao i sve životinje u njoj, pripadaju ženi. To je najveće bogatstvo na ovim prostorima.

– Životinje su život. Pijemo njihovo mlijeko, jedemo njihovo meso, oblačimo njihovu kožu, trampimo ih za ono što treba. Ako nema životinja, nema ni kuće – objasnili su Tuarezi fotografkinji.

Mnogo je razvoda u ovom narodu. Ako do toga dođe – ženi ostaju kuća i životinje. A obično su žene te koje pokreću razvod. Nakon razvoda, muškarac se najčešće vraća u kuću svojih roditelja samo sa kamilom.

Razvod nije tragedija u ovom narodu. Naprotiv, obično se tada napravi velika zabava kako bi narod znao da je žena ponovo slobodna za udaju.

Tuareški jezik, ogranak berberskih jezika, ima oko 1,2 miliona govornika. Oni su zasnovani na klanu i uglavnom su matrilinearni. Tuarezi su muslimani, ali pomiješani sa mnogim njihovim već postojećim vjerovanjima, uključujući matrilinealnost. Tuareške žene uživaju visok status u svom društvu, u poređenju sa svojim arapskim kolegama i drugim berberskim plemenima.

Kada su afričke zemlje postigle široku nezavisnost 1960-ih, tradicionalna teritorija Tuarega bila je podijeljena između niza modernih država: Niger, Mali, Alžir, Libija i Burkina Faso. Konkurencija za resurse u Sahelu je od tada dovela do sukoba između Tuarega i susjednih afričkih grupa, posebno nakon političkih poremećaja nakon francuske kolonizacije i nezavisnosti.

Postojala su stroga ograničenja za nomadizaciju zbog visokog rasta stanovništva. Dezertifikacija je pogoršana ljudskim aktivnostima, eksploatacijom resursa i povećanim potrebama gradova u rastu. Neki Tuarezi stoga eksperimentišu sa poljoprivredom; neki su bili primorani da napuste stočarstvo i traže posao u gradovima.