Kao i svaka lijepa priča u Unsko-sanskom kantonu, i ova počinje Unom. Ovaj bajkoviti dvorac nalazi se, upravo, na njenoj lijevoj obali, na dominantnom uzvišenju, te ga je, tako uočljivog i nestvarnog, nemoguće zaobići, a još manje, posjetiti. Međutim, ono što ga posebno izdvaja od drugih tvrđava je to što se sastoji od četiri dijela, koje duguje različitim epohama koje su ga i oblikovale.

Na samom ulazu u ovaj kompleks nalazi se srednjovjekovna kula koja je izgrađena još u 13. vijeku. Posebnu mistiku daje joj, u reljefu, isklesan zmaj, Urobor, koji prema legendi, sam sebi grize rep.

Osim ove impozatne kule, koja nas dočekuje, kompleks čine tabije i topovi iz osmanskog vremena, zatim, Berksov dvorac, iz vremena Austro-ugarske, te zbirke skulptura. Svoj pečat na jednoj od njih, dao je i Mirsad Dizdarević, mnogima poznatiji kao Braco, koji više od dvije decenije čuva i održava ovaj, nestvarno lijep, spoj različitih kultura.

“To je pečat Ostrožca iz 1403. godine, to sam uradio kao amater. Našao sam taj pečat u knjizi, pa sam iskoristio taj kamen, koji nije bio za upotrebu ovih skulptura. Ova ulazna kula je i najstarija, vodi se u arhivi od 1286. godine, a postoje tvrdnje da je rađena 405 godina prije naše ere da su postojali neki malo manje zidovi. Dolaskom Turaka na ove prostore, 1589., za vrijeme Turske, rađeni su ovi, okolo, zidovi”, kaže Mirsad Dizdarević.

Koji okružuju i čuvaju ono, zbog čega turisti, možda najviše i dolaze. Dvorac. Dok ga istražujemo, izraz “da zidovi govore” sada dobija doslovno značenje, jer već na samom ulazu, otkriva sve o svojim domaćinima. Glava porodice, tadašnji gradonačelnik Bihaća, grof Lothar van Berks, sahranjen je, upravo u ulazu u dvorac, a elitistički način života najbolje pokazuje soba za klavir koji je bio namijenjen Berksovoj ljepšoj polovini, Isabelli.

“Ovo je replika njene sobe. Bila je vlasnica dvorca. Od njenog miraza je ovaj dvorac kupljen. Berks je bio siromašan, on je bio vojnik, zapravo. Taj brak za njega je bio prilika. Ovdje su biografije koje sam radio, s kolegama. Isabelle i Lothara. Lothar je umro 1920. godine i pokopan je tu, na Ostrožcu, Isabella je otišla kasnije u Slavoniju, gdje su njeni matični bili. Tamo je umrla i sahranjena”, priča istoričar Nedim Sedić.

Bernksu je, inače, ovaj stari grad, prodao posljednji kapetan Ostrošca, Mehmed-beg Beširević, ponosno priča potomak ove begovske porodice, istoričar Bahrudin Beširević.

“Stari grad i sva ta bogatstva BiH su kao sehara. Tek kad otvorite tu seharu, vidite šta se sve u njoj nalazi. A, to je i razlog zbog kojeg je Ostrožac sve više posjećen”, ističe Beširević.

U šta smo se i sami uvjerili. Ni olujno nevrijeme nije spriječilo turiste da zapanjeno, obilaze prostorije ovog zdanja. Jedan od njih je i Abdulah iz Saudijske Arabije, koji je sa svojom suprugom prvi put posjetio BiH. Od Sarajeva, Mostara, preko Bihaća, do Ostrožca. A šta ih je najviše oduševilo?

“Istorija, koja nas vraća stotinama godina unazad. postoje određene sličnosti sa Saudijskom Arabijom, ali utisak je ovdje mnogo snažniji. Možda zbog ovih zidina okolo, koju su nekada čuvali vojnici. Slično imamo i u Arabiji”.

“Imamo podatke vezane iz 1286. godine od Radoslava Babunjića, koji je bio prvi vlasnik Starog grada, gdje je to bila klasična Branič kula”, priča Beširević.

“Definitivno da najveći značaj razvoju turizma daje Stari grad Ostrožac, koji je, ujedno, i najposjećenija lokacija kada je u pitanju Grad Cazin”, ističe Ermin Beganović, direktor Centra za kulturu i turizam Cazin.

Ovaj kulturni spomenik već deceniju se nalazi na listi Nacionalnih spomenika BiH. Međutim, kao ni sve druge građevine, ni ovu nije zaobišao zub vremena, ali i prirode, zbog čega je potrebno učiniti više kako ovo kulturno nasljeđe ne bi otišlo u propast, a samim tim i zaborav.

Video pogledajte OVDJE

N1