Saslušanjem dvojice svjedoka optužbe danas je pred Sudom Bosne i Hercegovine nastavljeno suđenje generalu Atifu Dudokoviću i još četrnaesterici pripadnika Petog korpusa ARBiH koje Tužilaštvo BiH tereti za navodne ratne zločine počinjene tokom operacije oslobađanja Bosanske krajine u septembru i oktobru 1995. godine.
Tužilaštvo je nastavilo sa saslušavanjem svjedoka – oštećenih, odnosno članova porodica osoba čija smrt se optužnicom stavlja na teret optuženima.
Kao i u dosadašnjem dijelu postupka, pokazalo se da saslušani svjedoci nemaju konkretna saznanja o načinu na koji su umrli njihovi bližnji, pa čak i da su do danas, 28 godina nakon operacije “Sana '95” imali pogrešne informacije o smrti svojih bližnjih.
Tako je jedan od današnjih svjedoka Slobodan Jurišić iz Ključa, član kriznog štaba te općine, od branioca generala Dudakovića advokata Asima Crnalića, saznao da njegov otac Tomo Jurišić, koji je ostao u Ključu nakon povlačenja srpskih snaga iz tog grada, nije zaklan.
– Činjenica je da je vaš otac u trenutku smrti imao 89 godina. Složit ćete se sa mnom da je to kasna starost, po prirodi su ljudi lošijeg zdravlja… da li ste ikada pitali ljekare koji su obavili identifikaciju vašeg oca kako je stradao – pitao je Crnalić, na što je svjedok kazao da nije, na što mu je Crnalić kazao da prema zvaničnim dokumentima Vlade RS-a, među kojima je i izvještaj obdukcije stoji da nije zaklan.
– Vi ste u istrazi rekli da ste dobili neke informacije prema kojima je vaš otac zaklan. Nadam se da će vam sada biti lakše – kazao je Crnalić.
Svjedok je prethodno govorio o situaciji koja je vladala u Ključu 14. i 15. septebra 1995. godine. U tom periodu on je, nakon što je sa pozicije direktora Centra za socijalni rad mobilisan, bio poslan prema Glamoču.
Rekao je da se kući vratio 14. septembra “kada je već sve bilo pokrenuto”.
– Već su pale neke granate na Ključ, narod je krenuo, organizovani su radnički bataljoni, bile su nepregledne kolone u kojima su bili i civili i vojska – između ostalog je naveo svjedok.
Kazao je da je njegov otac odlučio da ostane, kazavši da se ni o koga nije ogriješio i da će se snaći.
Svjedok je kazao da je sa suprugom otišao u Prijedor, da sa ocem nije imao komunikaciju, da su dolazile neke neprovjerene informacije, te da nema puno saznanja o tome kako je njegov otac umro.
Naveo je da je prva ozbiljna vijest bila da je tijelo njegovog oca ekshumirana sa pravoslavnog groblja i prevezeno u banju Luku, gdje je identifikovano. Tijelo je, kako je naveo, preuzela od njegovog brata kćerka s kojom je o tome “malo razgovarao”. Rekao je i da nije vidio posmrtne ostatke oca jer za to nije imao snage.
Odgovarajući na unakrsna pitanja advokata Crnalića svjedok je kazao da je samo čuo da je obdukciju radio dr. Željko Karan, te da on “nije imao snage da ga bilo šta pita”.
Na pitanje advokata Ifeta Ferageta koji zastupa optuženog Fatmnira Muratovića od koga je uopće čuo da mu je otac zaklan, svjedok je kazao da “ne zna tačno od koga je to čuo”.
Nakon što sutkinja Željka Marenić Feragetu nije dopustila da postavlja pitanja koja se tiču odluka Skupštine opštine Ključ iz perioda 1992. godine, Feraget je pitao svjedoka koliko je u Ključu bilo nesrba u ratnom periodu, na što je svjedok kazao da ih je u jesen 1992. godine bilo oko 800. Na pitanje advokata šta je sa ostalih 16.000 koji su tu živjeli do 1992. godine, kazao je da su “napustili Ključ”.
Potvrdio je navode advokata da je prije kritičnih događaja donijeta odluka o potpunoj mobilizaciji ljudi i sredstava “na nivou republike”.
Svjedok je izbjegavao pitanja koja mu je advokat postavljao o tome da li se polovinom augusta veliki broj ljudi, kako vojske tako i izbjeglica iz Hrvatske kretao tim područjem, te kako je vladala panika i strah i širene su brojne dezinformacije.
Kazao je da mu nije poznato da je Radovan Karadžić u tom periodu boravio u Bosanskom Petrovcu, kao i da su već kružile neke karte o podjeli BiH.
– Nisam bio uključen u to, ne znam – ustvrdio je svjedok.
Na Feragetovo pitanje zna li čija je avijacija 8. septembra bombardovala naselje Vrbljani koje je nakoh 30-ak kilometara od Ključa rekao je “naša nije, jer je nismo imali”. Potom je na insistiranje Ferageta da odgovori čija vojka je napala Vrbljane preko Lisine i iz pravca Šipova, kazao je: – Hrvatska vojska.
Potvrdio je da je u tom periodu bombardovana i sanica, kazavši da su “pale neke kruškice”, ali na pitanje advokata da li je tada stradao neko od civila u tim napadima, rekao je da mu “nije poznato”.
Za granate koje su pale u centru Ključa 14. septembra kazao je da nisu odnijele ljudske žrtve.
Svjedoku se nakon Ferageta obratio optuženi Edin Domazet, koji ga je pitao “već kad je bošnjačko stanovništvo napustilo Ključ “, kako je svjedok naveo, “šta bi sa mojih 350 Biljčana, šta bi sa 700 Ključana 1992. godine?”, na što ga je prekinula sutkinja Željka Marenić, ne dozvolivši ponovo pitanja, kako je navela, van vremenskog okvira optužnice.
Advokatica Mirna Avdibegović predočila je izjavu svjedoka iz istrage u kojoj je naveo da je “narod u Ključu već bio spakovan i čekalo se kad će reći da se ide”, te mu predočila tu izjavu datu u PU Prijedor, na što je svjedok danas kazao da nije siguran da je njegov potpis na tom dokumentu, “da mu nikad to nije palo na pamet da takvo šta izjavi”, te da su to “neke kuhinje i neko pakovanje”.
– Ja sam dao samo izjavu o smrti svog oca – kazao je.
Potvrdno je odgovorio na pitanje braniteljice da li je bio svjedok odbrane Radovana Karadžića, kojem se sudilo za genocid u sedam bh. općina, među kojima je i Ključ, kao i da je protiv njega vođena istraga za ratne zločine u toj općini, ali da je “to obustavljeno”.
– Na kraju želim reći da ja nisam došao ovdje da ove ljude optužujem i da budu osuđeni, ja sam došao da se počne živjeti i da ne pucamo jedni na druge – rekao je.
Prije ovog svjedoka saslušan je Predrag Zubović, čiji otac je također stradao na području Ključa.
Ovaj svjedok je kazao da je on bio pripadnik Vojske RS-a i da je bio raspoređen na Kupresu, a da su mu majka i otac bili u selu Zavolje, na području Ključa.
Kako je kazao, kada je stanovništvo, među kojima i njegova majka, krenulo prema Prijedoru, njegov otac Momčilo, za kojeg tvrdi da nije bio vojno angažovan, već da je bio na radnoj obavezi u fabrici, krenuo je s njima dio puta, da bi se potom vratio.
Kazao je kako mu je njegov kum Ilija Jokić pričao da su u njegovoj kući bili on, svjedokov otac i Petar Jandrić kada se u selu pojavila neka vojska.
– Kuća je imala dvoja vrata, jedna su bila prema šumi. Kada ih je Ilija vidio, on je pobjegao kroz ta vrata u šumu, a njih dvojica su ostali. Dok je bježao čuo je pucnjeve – rekao je svjedok.
Dodao je da su se u selu vojske mijenjale i da je nekoliko puta prelazilo “iz ruke u ruku”.
Tijela njegovog oca i Jandrića pronašli su, kako je naveo, Petar Mandić i Miroslav Obradović pored puta u blizini Ilijine kuće i zakopali ih.
Ekshumirani su, kako je naveo, 1998. godine i ta dvojica su išla da pokažu gdje su ih ukopali.
Kazao je da on nije znao u čemu je njegov otac bio, jer u to vrijeme nije bio tu, ali da je njegova majka prepoznala odjeću, kao i da mu je u džepu bila lična karta.
Odgovarajući na pitanja advokata Crnalića, svjedok je rekao da ne zna okolnosti stradanja oca, osim onoga što je čuo. Kazao je da nije čuo da je na toj lokaciji poginulo više pripadnika Ključke brigade.
Svjedok je na pitanje advokata Jasmina Mesića rekao da je čuo da je HVO granatiro prema Mrkonjić Gradu, ali da nije čuo da je granatirao i prema Ključu.
Na konstataciju advokata da je svjedok ustvrdio da je njegov otac bio na radnoj obavezi, pitao ga je da li je vidio posmrtne ostatke oca i odjeću – SMB hlače, prsluk, vojni opasač i drugu vojnu odjeću, svjedok je odgovorio neodređeno u smislu kako je to mogla biti njegova odjeća i slično.
Na pitanje Mirne Avdibegović je li mu poznato da su jedinice Petog korpusa u to vrijeme bile udaljene 150 kilometara odatle, kazao je da “ne zna koje vojnike je komšija vidio”.
Kazao je da mu nije poznato da je došlo do pobune vojske s obzirom na to da se stanovništvo trebalo iseliti za Srebrenicu, niti da se govorilo o “razmjeni teritorije između Srba i Bošnjaka”.
Na pitanje advokata o naredbi o općoj mobilizaciji svih osoba, i onih preko 60 godina, te konstataciji da je njegov otac imao 60 godina u to vrijeme, svjedok je ponovio da je njegov otac bio na radnoj obavezi u Mijačici.
Upitan da li je na tom mjestu bilo skladište naoružanja, raketa i drugih sredstava, kazao je da “ne zna”.
Za navodne zločine počinjene na području Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta, uključujući ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata, optuženi su bivši komandant i pripadnici Petog korpusa Armije BiH – Atif Dudaković, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Edin Domazet, Ejub Koženjić, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.
Evo kako su današnje ročište prokomentirali advokati Mirna Avdibegović i Asim Crnalić.
